Broj: Rev 1817/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. pok. M. iz Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu I. Š. i B. V. iz Z., protiv tuženika Grad Zadar, radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-1455/08 od 16. lipnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-2843/07 od 12. ožujka 2008., u sjednici održanoj 24. travnja 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zadru broj Gž-1455/08 od 16. lipnja 2010. potvrđena je presuda Općinskog suda u Zadru broj P-2843/07 od 12. ožujka 2008. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženiku naloži predati mu slobodan od osoba i stvari poslovni prostor u kući označenoj kao čest. 6989 k.o. Z., upisanoj u zk.ul. 2662 k.o. Z., ukupne površine 41 m², sa ulazom iz ulice …, te tuženiku naloži isplatiti – plaćati tužitelju na ime 1/3 dijela zakupnine za taj poslovni prostor od 17. siječnja 2003. pa do predaje u posjed tog prostora mjesečno iznos 2.639,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom na dospjele mjesečne iznose, te ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženiku iznos 200,00 kn na ime parničnog troška.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, a iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

U ovoj pravnoj stvari, a obzirom na vrijednost predmeta spora pobijane presude koji prelazi 100.000,00 kn, protiv iste je dopušteno podnošenje revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor. U tom slučaju, a kada je protiv pobijane presude dopušteno podnošenje tzv. redovne revizije nema mogućnosti podnošenja revizije iz st. 2. i 3. čl. 382. ZPP-a, tzv. izvanredne revizije, zbog čega se ovaj sud i neće osvrtati na revizijske navode ukoliko se oni odnose na razloge za izvanrednu reviziju.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a pošto pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega se pobijana presuda može ispitati. Kod činjenice što su nižestupanjski sudovi ocijenili neosnovanim zahtjev tužitelja upravljen na predaju poslovnog prostora, nije ni bilo razloga posebno se baviti osnovanošću zahtjeva za isplatu zakupnine tužitelju za taj poslovni prostor.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za predaju mu u posjed poslovnog prostora u zgradi označenoj kao čest. 6989 k.o. Z., zk.ul. 2662 k.o. Z., ukupne površine 41 m², a u kojoj zgradi tužitelj sa sestrom K. Š. je suvlasnik stana na III katu, te isplatiti mu zakupninu za taj poslovni prostor. Tužitelj svoj zahtjev temelji na Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06  - dalje: ZV) i baš čl. 370., smatrajući da njega kao suvlasnika zgrade pripada i suvlasništvo na spornoj prostoriji kao zajedničkom dijelu zgrade.

 

Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja ocijenivši ga neosnovanim, polazeći od slijedećih utvrđenja, odnosno među strankama nespornih činjenica i baš:

 

- da je zgrada u Z., tada oznake čest. zgrada 583/2 i 584/1 zk.ul. 620 k.o. Z., sada oznake 9689 zk.ul. 2662 k.o. Z. na temelju odredbe čl. 54. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj: 52/58) nacionalizirana i postala društveno vlasništvo sve prema rješenju o nacionalizaciji Narodnog odbora Općine Zadar broj Ev.06-5630/52-53-54.119/59 od 9. studenoga 1959., time

 

- da su od nacionalizacije izuzeti stanovi na I, II i III katu, te isti ostavljeni u vlasništvo dotadašnjim vlasnicima te zgrade, dok su lokal u prizemlju površine 41 m², te zajednički dijelovi zgrade (ulaz, predvorje, stepenice i krov) postali društveno vlasništvo,

 

- da su kupoprodajnim ugovorom od 9. lipnja 1980. sklopljenog između V. I.₁ i V. I.₂ prodavatelja i vlasnica stana na III katu predmetne zgrade i tužitelja, te njegove sestre K. Š. kao kupaca, oni kupili stan na III katu, te se na temelju tog kupoprodajnog ugovora uknjižili u zemljišnim knjigama kao vlasnici tog stana svaki za po 1/2 dijela,

 

- da je sporni poslovni prostor u posjedu Grada Zadra koji njime gospodari, te

 

- da su tužitelj i njegova sestra K. Š. odbijeni sa zahtjevom za naknadu za čest. zem. 9689 k.o. Z. pravomoćnim rješenjem Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji broj Klasa: UP/I-944-07/97-01/261, Ur. broj: 2198-05-02-5-04-9 od 19. listopada 2004..

 

Pri tome nižestupanjski sudovi izražavaju pravno shvaćanje kako sporni poslovni prostor, a koji je po svojoj pravnoj naravi posebni dio, a ne zajednički dio nacionalizirane zgrade, ne potpada pod režim odredbe čl. 370. st. 2. – 4. ZV u smislu da bi tužitelj kao suvlasnik stana u toj zgradi mogao polagati suvlasničko pravo na tom prostoru.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja ocijenivši ga neosnovanim. Prihvaćajući odbijajuće razloge nižestupanjskih sudova treba reći slijedeće: tužitelj je zajedno sa sestrom K. Š. kupio stan u predmetnoj zgradi 1980., te se na temelju tog ugovora uknjižio u zemljišnim knjigama, čime je stekao suvlasništvo na tom stanu. U vrijeme kupnje tog stana njegovi prodavatelji bili su isključivo vlasnici tog stana u predmetnoj zgradi. Dakle, nisu bili vlasnici ili imali neka druga stvarnopravna ovlaštenja na tom spornom prostoru, a koji je kao posebni dio zgrade, u postupku nacionalizacije imao svoju pravnu sudbinu, te bio obuhvaćen nacionalizacijom. U skladu s tim, potpuno je jasno da prilikom kupoprodaje stana na III katu su prodavatelji istog mogli raspolagati, te na kupce prenijeti isključivo ona stvarna prava koja su u tom trenutku imali, a to je pak bilo vlasništvo isključivo stana na III katu. Kako oni tada nisu bili vlasnici poslovnog prostora, izvjesno je da njime nisu mogli raspolagati, a niti je tužitelj uknjižbom kupoprodajnog ugovora o kupnji stana na III katu u zemljišnim knjigama mogao steći bilo kakva prava ili ovlaštenja na poslovnom prostoru koji ni tada, a ni sada nema svojstvo zajedničkih dijelova zgrade (odredba čl. 115. st. 2. ZV).

 

U skladu s tim tužitelj, premda suvlasnik stana na III katu kao posebnog dijela predmetne zgrade ne može pozivom na odredbu čl. 370. st. 2. – 4. ZV polagati stvarnopravna ovlaštenja na spornom poslovnom prostoru koji ne čini zajedničke dijelove zgrade, već je naprotiv posebni dio zgrade, a na kojem on nije stekao bilo kakva ovlaštenja. U skladu s tim, a polazeći od odredbe čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. u svezi s odredbom čl. 46. st. 2. ZV-a pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev, zbog čega je reviziju trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

U Zagrebu, 24. travnja 2012.