Broj: Revt 243/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja R. O., vlasnika obrta O. s., R., kojeg zastupa punomoćnik N. N., odvjetnik u R., protiv tuženika R. s. d.o.o., R., kojeg zastupaju punomoćnici D. M. V., odvjetnica u R., i odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. K., Z. M. i E. B., R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5514/06-8 od 27. travnja 2010. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-587/02 od 22. veljače 2006., u sjednici održanoj 8. svibnja 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-587/02 od 22. veljače 2006. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Ovrv-6377/01 od 17. prosinca 2001., u dijelu u kojem je naloženo tuženiku u roku od 8 dana platiti tužitelju iznos 187.260,03 kn sa zateznom kamatnom pobliže opisanom u izreci presude, te je obvezan tuženik naknaditi troškove ovrhe u iznosu 7.431,60 kn sa zateznom kamatom koja teče od 17. prosinca 2001. do isplate (toč. I. izreke). Nadalje, u toč. II. izreke utvrđeno je nepostojanje tražbine tuženika prema tužitelju u visini 9.396,00 kn, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu 35.782,60 kn.

 

              Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5514/06-8 od 27. travnja 2010. preinačena je presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-587/02 od 22. veljače 2006. i suđeno je tako da se u cijelosti ukida platini nalog sadržan u rješenju o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Ovrv-6377/01 od 17. prosinca 2011. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos 187.260,03 kn sa zateznom kamatom kao i troškove ovrhe u iznosu 7.431,60 kn te je tužbeni zahtjev odbijen. U toč. II. izreke odbacuje se tuženikov prigovor radi prebijanja kao nedopušten, dok je u toč. III. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 37.425,55 kn. Ujedno je u toč. IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu 10.880,35 kn kao neosnovan.

 

              Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod toč. I. i III. izreke tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu drugostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I. i III. izreke na način da u cijelosti potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz č. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Postupajući u smislu prethodno citirane odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa 187.260,03 kn temeljem manje plaćenih računa iz 1998. i 1999. za izvedene radove na većem broju stambenih zgrada (list 7-94 spisa).

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da je tužitelj izvodio radove za tuženika,

 

              - da je tužitelj tuženiku izdao tj. dostavio utužene račune,

 

              - da je tuženik podmirio dio svakog pojedinog utuženog računa,

 

              - da je tuženik obavijestio tužitelja o korigiranju utuženih računa (tj. da je umanjio utužene račune za određeni dio cijene, te za danji iznos od 15%),

 

              - da je tuženik obavljao djelatnost upravljanja stambenim zgradama.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja drugostupanjski sud u konkretnom slučaju, u postupku koji se vodi radi isplate naknade za izvedene radove zaključuje da tuženik kao upravitelj stambene zgrade nije pasivno legitimiran u ovom postupku, slijedom čega ukida u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ocijenivši da tuženik kao upravitelj može samo zastupati suvlasnike, odnosno da ima položaj zakonskog zastupnika suvlasnika zgrade, te da se stoga ne može samostalno na pasivnoj strani pojaviti kao stranka u postupku, već to mogu biti samo suvlasnici zagrade, zastupani po upravitelju.

 

              Za odlučivanje o ovlastima tuženika, a upravitelja stambene zgrade, mjerodavne su slijedeće odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/69, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – dalje ZV):

 

              Odredom čl. 375. st. 1., 3. i 4. ZV propisano je da je uzajamni odnos suvlasnika u svezi s upravljanjem i korištenjem nekretnine utvrđuju ugovorom, koji mora biti sklopljen u pisanom obliku (međuvlasnički ugovor) i da odluke koje proizlaze iz tog ugovora obvezuju sve suvlasnike ako je ugovor sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine. Odredbe tog ugovora imaju učinak i prema suvlasniku koji je to pravo stekao nakon sklapanja međuvlasničkog ugovora.

 

              Odredbom čl. 378. st. 1., 2., 3. i 5. ZV propisano je da su suvlasnici nekretnine dužni poslove upravljanja nekretninom povjeriti upravitelju, u skladu s ugovorom koji su s tim upraviteljem sklopili, s tim da upravitelj može biti fizička ili pravna osoba upisana za obavljanje tih poslova. Propisano je da upravitelj upravlja nekretninom u ime i za račun suvlasnika u granicama ovlasti utvrđenih ugovorom i da upravitelj zastupa suvlasnike u vezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima, ako ugovorom iz ove zakonske odredbe nije drugačije određeno.

 

              Odredbom čl. 379. st. 2. ZV propisano da je upravitelj osobito dužan brinuti se da se zajednički dijelovi nekretnine održavaju u graditeljskom i funkcionalnom stanju, nužnom za normalno korištenje, da je dužan obavljati povremeni godišnji pregled nekretnine i o tome sačiniti zapisnik, raspoređivati i druge troškove nekretnine na suvlasnike, naplaćivati dugovanja, obavještavati suvlasnike na prikladan način o obavljenim poslovima i obavljati druge poslove u skladu s obvezama preuzetim ugovorom, a prije navedenim, te položiti svakom suvlasniku uredan račun o poslovanju u prethodnoj kalendarskoj godini i staviti mu na prikladan način na uvid isprave na kojima se temelji i to najkasnije do 30. lipnja svake godine.

 

              Upravitelj ima prema suvlasnicima odnosno etažnim vlasnicima poziciju punomoćnika i nalogoprimca kako to proizlazi iz odredbe čl. 45. st. 1. i čl. 93. st. 3. ZV. Odredbom čl. 45. st. 1. ZV propisano da je upravitelj nalogoprimac suvlasnika, pa se glede njegovih prava, dužnosti i prestanka odnosa s njim, ako nije drugo određeno, primjenjuju odgovarajuća pravila o nalogu. Odredba čl. 93. ZV koja određuje upraviteljeve dužnosti i ovlasti, u st. 3. propisuju da se upraviteljev odnos sa suvlasnicima glede njegova upravljanja nekretninama ravna po općim pravilima o zastupanju i po posebnim pravilima o upravitelju kojega postavljaju suvlasnici, ako što drugo ne proizlazi iz odredbe glave 4 trećeg dijela ZV. Čl. 379. ZV propisane su upraviteljeve dužnosti i ovlasti.

 

Međutim, nije jedna od spomenutih odredaba ne predviđa odgovornost upravitelja za isplatu troškova radova do koje bi došlo u svezi s izvođenjem radova čiji su naručitelji i suvlasnici zgrade.

 

              Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tuženik upravo i postupio na taj način, te je kao upravitelj predmetnih stambenih zgrada pristupio radovima na održavanju i poboljšanju toplifikacije stambenih zgrada na G. i D. V..

 

              Stoga, ukoliko se radi o plaćanju troškova održavanje nekretnine na zajedničkim dijelovima zgrade, tada pasivno legitimirani za isplatu tih troškova mogu biti samo suvlasnici zgrade, a nikako ne upravitelj predmetne stambene zgrade, pri čemu su sredstva zajedničke pričuve i namijenjena upravo za popravak koji bi se vršili na zajedničkim dijelovima pojedine stambene zgrade, koja se sredstva polažu na, u tu svrhu otvoren, poseban račun, jer je to imovina odvojena od imovine bilo kojeg suvlasnika ali i od upravitelja zgrade, a kojom upravlja upravitelj.

 

              U konkretnom slučaju tuženik je kao upravitelj zgrade usmeno ugovorio radove na održavanju stambenih zgrada u G. i D. V. u ime i za račun suvlasnika predmetnih zgrada, a ne u svoje ime pa nije u smislu odredbe čl. 387. st. 5. odgovoran za štetu koju je tužitelju nastala prilikom izvođenja radova na održavanju zgrada. To tim više što je račune za izvedene radove tuženik naslovio na stambenu zgradu, a tuženika je naznačio kao upravitelja zgrade, a ovjeru radnih naloga uz nadzorno tijelo tuženika su potpisali i predstavnici stanara pojedine stambene zgrade.

 

              Prema tome, upravitelj zgrade je ovlašten poduzeti radove radi održavanja stambene zgrade, u ime i za račun suvlasnika zgrade. Dakle u sporu radi isplate naknade za izvedene radove, upravitelj može samo zastupati suvlasnike, dakle ima položaj zakonskog zastupnika suvlasnika zgrade čiji je upravitelj, pa se u takvim sporovima kao stranka mogu javiti samo suvlasnici zgrade ili suvlasnici zgrade zastupani po upravitelju.

 

              Stoga je nižestupanjski sud pravilno primijenili materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev jer tuženik u konkretnom slučaju nije pasivno legitimiran pa suprotni navodi revizije o pogrešnom tumačenju odredbe čl. 378. st. 5. ZV nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

              Ostali revizijski navodi odnose se na tužiteljevu drugačiju ocjenu izvedenih dokaza a pravo ocjene dokaza pripada prvostupanjskom sudu, a ne strankama (čl. 8. ZPP).

 

              O troškovima parničnog postupka suprotno navodima revizije odlučeno je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, u svezi čl. 155. ZPP.

 

              Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

U Zagrebu, 8. svibnja 2012.