Broj: Gž-3224/2011

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan, predsjednika vijeća te Helene Vlahov Kozomara, suca izvjestitelja i Barice Blažek, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. STK "O." iz O., u likvidaciji i 2. N.K. iz L., zastupanih po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva S. i P. j.t.d. iz R., 3. D.K. iz I., 4. A. P.-P.iz P.i 5. I. K. iz L.svi kao nasljednici pok. T. K., treće do petotuženici zastupani po punomoćnici R. U. R., odvjetnici iz R., protiv tuženika GRADA O., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. K., E.B., M.N., Iv. R. i B.P. iz R., radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-670/2009 od 11. veljače 2011. godine, u sjednici vijeća održanoj 29. svibnja  2012. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbijaju se žalbe prvotužitelja i drugotužitelja i   p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-670/2009 od 11. veljače 2011. godine u točki II. i III. izreke.

 

II. Uvaženjem žalbi prvotužitelja i tuženika   p r e i n a č u j e   s e   presuda Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-670/2009 od 11. veljače 2011. godine u točki I. i IV. izreke i sudi:

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev drugotužitelja N. K. kojim je tražio da mu tuženik Grad O. namiri novčanu tražbinu u iznosu od 9.761,60 EUR-a (slovima: devettisućasedamstošezdesetjedaneuro i šezdesetcenti) u protuvrijednosti u kunama, uvećano za zateznu kamatu po kamatnoj stopi koju Erste & Steiermarkische bank d.d. plaća na štedne uloge građana po viđenju na iznos od DEM od 24. listopada 1998. godine do 30. lipnja 1999. godine po stopi od 2,000% od 1. srpnja 1999. godine do 28. veljače 2000. godine po stopi od 1,000%, od 1. ožujka 2000. godine do 31. svibnja 2001. godine po stopi od 1,000%, te od 1. lipnja 2001. godine do 31. prosinca 2001. godine po stopi od 0,800%, sve u valuti DEM te na iznos od 9.761,60 EUR-a od 1. siječnja 2002. godine do 31. ožujka 2002. godine po stopi od 1,050% od 1. travnja 2002. godine do 6. veljače 2003. godine po stopi od 0,800%, sve u valuti EUR, te nadalje do isplate, a od 1. siječnja 2008. godine do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 18.216,45 kn, kao neosnovan.

 

2. Nalaže se prvotužitelju STK O. iz O. u likvidaciji i drugotužitelju N. K. da nadoknade tuženiku Gradu O. parnični trošak u iznosu od 74.165,75 kn (slovima: sedamdesetčetiritisućestošezdesetpetkuna i sedamdesetpetlipa), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu paničnog troška odbija kao neosnovan.

 

III. Odbija se zahtjev prvotužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke naloženo je tuženiku Gradu O. da drugotužitelju N.K. namiri novčanu tražbinu u iznosu od 9.761,60 EUR u protuvrijednosti u kunama uvećano za zateznu kamatu po stopi i s tijekom kako je navedeno u toj točki izreke, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 18.216,45 kn, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe.

 

U toč. II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev drugotužitelja preko dosuđenog iznosa do iznosa od 80.281,51 EUR te je odbijen dio tijeka zatezne kamate za razdoblje od veljače 1994. godine do 23. listopada 1998. godine.

 

U toč. III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev prvotužitelja u cijelosti.

 

U toč. IV. izreke naloženo je prvotužitelju STK "O." da tuženiku Gradu O. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 96.879,00 kn, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku kao i presuda utvrđeno je da je tužba trećetužiteljice D. K., četvrtotužiteljice A.P. P. i petotužitelja I. K. povučena.

 

Protiv te presude žale se prvotužitelj i drugotužitelj te tuženik.

 

Tužitelji presudu pobijaju zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tvrde da je drugotužitelj bio posjednik predmetnog prostora zbog čega je trebalo primijeniti odredbe koje se odnose na posjednika, odnosno odredbe o stjecanju bez osnove. Navedeno da proizlazi iz iskaza drugotužitelja, zatim iz činjenice da je samostalno dogovarao i vršio ulaganja i adaptacije te da je on osobno, a ne prvotužitelj adaptirao bilijar salu u ugostiteljski objekt, da je sam kao fizička osoba osnovao trgovačko društvo koje je vodilo ugostiteljski objekt. Sve navedeno da je radio po nalogu tuženika kad je tražio da se klubovi otvore za javnost i u njima otvore ugostiteljski sadržaji. Protivno stavu suda prvog stupnja, smatraju da posjednik ne mora nužno biti onaj tko je prvotno ušao u posjed, odnosno osoba kojoj je prvotno dan prostor na korištenje, već je posjednik onaj tko vrši faktičku vlast glede neke stvari. Tvrdi da nitko u stolnoteniskom klubu O. nije upravljao postupcima drugotužitelja niti je drugotužitelj bio podređen odlukama prvotužitelja, već su se upravo zahvaljujući radu i odlukama drugotužitelja realizirale adaptacije i predmetni prostor priveo svrsi. Nadalje, drugotužitelj tvrdi da je bio pošteni posjednik budući da je postupao po nalogu tuženika koji je tražio da u predmetnom prostoru otvori ugostiteljski prostor, pa je upravo drugotužitelj kao fizička osoba, a ne prvotužitelj kao udruga osnovao trgovačko društvo S. d.o.o. i otvorio traženi ugostiteljski sadržaj uredivši bilijar salu. S tom činjenicom tuženik je bio upoznat i nije se protivio. Navodi da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju za izvršena ulaganja i to primjenom zakonskih odredbi o stjecanju bez osnove, a koje odredbe ne prave razliku između poštenog i nepoštenog stjecatelja u odnosu na opseg prava na povrat stečenog bez osnove ili naknade vrijednosti. U odredbama o stjecanju bez osnove distinkcija je učinjena samo u smislu prava stjecatelja na naknadu troškova i tu postoji razlika između savjesnog i nesavjesnog stjecatelja. Stoga da je sud neosnovano uzeo u obzir samo nužne troškove koje je odredio vještak D. B. u svom nalazu i mišljenju, iako je trebao uzeti u obzir cjelokupnu vrijednost ulaganja, odnosno sve što je od imovine tužitelja bez pravne osnove prešlo u imovinu tuženika. Osim toga sud ponovno ne uzima u obzir nalaz vještaka D. Z. čije  procjene su rađene prije provale u prostor od strane kupca nekretnine i početka izvođenja radova pa stoga vještak D. Z. je jedini mogao utvrditi i procijeniti ulaganja od strane tužitelja. Također, da je sud pogrešno prihvatio stav vještaka B. koji ne uzima u obzir adaptaciju bilijar sale u ugostiteljski objekt, a koja adaptacija je rađena po nalogu tuženika. U odnosu na toč. III. izreke predmetne presude navodi da su tijekom cijelog postupka tužitelji tvrdili da im je dokumentacija uništena  prilikom nasilnog ulaska u prostor od strane kupca,  međutim tu činjenicu sud neosnovano nije uzeo u obzir niti obrazložio zbog čega istu nije uzeo u obzir.

 

Predlaže pobijanu presudu preinačiti u toč. II., III. i IV. izreke na način da se tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti i obveže tuženika da prvotužitelju i drugotužitelju naknadi parnični trošak, odnosno podredno ukinuti u toč. II., III. i IV. izreke i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik presudu pobija u toč. I. izreke iz svih žalbenih razloga.

 

U žalbi navodi da je utvrđenje suda prvog stupnja u tome da je ulaganja u prostor izvršio drugotuženik kontradiktorno samoj tužbi u kojoj je navedeno da je ulaganja vršio i prvotužitelj (stolnoteniski klub O.) i tadašnji drugotužitelj (S. d.o.o.) te tadašnji trećetužitelj – sada pok. T.K., kao i tadašnji četvrtotužitelj sada drugotužitelj N. K.. Nadalje, navodi da su nasljednici pok. T. K.povukli tužbu pa je upitno što su treće do petotužitelji povukli, da li cjelokupni tužbeni zahtjev ili pak samo dio tužbenog zahtjeva. Smatra da takva procesna situacija predstavlja povlačenje tužbe od svih tužitelja obzirom da ostali tužitelji nisu se protivili povlačenju odnosno da su prvo i drugotužitelji zapravo svojom pasivnošću prihvatili povlačenje cjelokupnog tužbenog zahtjeva jer se radi o jedinstvenim suparničarima. Navodi da je dostavio u spis procjenu vrijednosti zgrade G. u O., (sada) koji je izradio stalni sudski vještak D. Z. iz kojeg je jasno vidljivo da predmetna ulaganja nisu imala utjecaja na vrijednost nekretnine prilikom njezine prodaje, kao što nisu bile od nikakve koristi tuženiku niti ta ulaganja na bilo koji način bila nužna. Ponovno ističe da navedena imovina nikad nije prešla u posjed tuženika, već je prešla u posjed kupca, pa stoga da tuženik nije uopće pasivno legitimiran. Tuženik smatra da se drugotužitelju ne može dosuditi cjelokupni iznos nužnih troškova budući da su sami tužitelji u tužbi tvrdili da su svi zajednički ulagali, što znači da se u najboljem slučaju može dosuditi ¼ tih nužnih troškova drugotužitelju. Isto tako navodi da je treća osoba ušla u posjed nakon svibnja 2001. godine tako da kamate mogu teći tek od trenutka ulaska treće osobe u poslovni prostor, a sud nije utvrdio točan datum ulaska treće osobe u poslovni prostor a da je teret dokaza na tužiteljima. Na kraju prigovara i odluci o parničnom trošku.

 

Predlaže u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja preinačiti i shodno navodima žalbe podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužitelja nije osnovana, osim žalbe prvotužitelja protiv odluke o parničnom trošku, dok je žalba tuženika osnovana.

 

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 96/08; u nastavku teksta ZPP ) jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa , pa je presudu moguće ispitati.

 

Jednako tako nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2 t. 12. ZPP-a jer je sud prvog stupnja pobijanom presudom odlučio u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva.

 

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna od tih povreda.

 

Tužbenim zahtjevom u ovoj pravnoj stvari tužitelji traže od tuženika isplatu iznosa od 80.280,51 EUR u kunskoj protuvrijednosti po osnovi ulaganja izvršenih u nekretninu grč.266 kazalište od 1284 m2, upisane u zk.ul.br.610 k.o. O., sada zgrada u O., a koja nekretnina je korištena za sportski i ugostiteljski sadržaj bez sklopljenog ugovora o zakupu poslovnog prostora.

 

Nije prijeporna činjenica da je tuženik u međuvremenu točnije 30. siječnja 2001. godine prodao predmetnu nekretninu trgovačkom društvu O. d.o.o. i da je kupac u vrijeme očevida na licu mjesta (7. svibnja 2002. godine) već nalazio se u posjedu tog poslovnog prostora koji je potpuno rekonstruirao i dogradio tako da je sada u funkciji trgovine.

 

U provedenom postupku je utvrđeno da je prvotužitelj kao stolnoteniski klub, dakle kao sportska udruga u predmetnom poslovnom prostoru bio 35 godina i to sve do provale trgovačkog društva O. d.o.o., s tim da je prostor dobio na korištenje od Općine O., neuređen i neprikladan i trebalo ga je osposobiti. Utvrđuje da je činjenica korištenja prostora od strane prvotužitelja kao i njegova uređenja bila poznata vlasniku, pa posljedično tome da je prvotužitelj kao stolnoteniska udruga bio pošteni posjednik, dok je drugotužitelj bio predsjednik i trener kluba. Nadalje, utvrđuje da je sva ulaganja u predmetni prostor vršio drugotužitelj osobno. Nasuprot tome da spisu ne prileži ni jedan dokaz o ulaganjima prvotužitelja kao sportske udruge iako bi takva ulaganja, ukoliko ih je bilo, morala biti vidljiva u poslovnim knjigama udruge jer je ista u obvezi  sastavljati i podnositi financijska izvješća o takvim ulaganjima. Utvrđuje da je drugotužitelj znao da je prvotužitelj u posjedu predmetnog prostora i da prostor nije dodijeljen drugotužitelju kao fizičkoj osobi, odnosno da je drugotužitelj bio prisutan u klubu kao predsjednik ili dopredsjednik kluba i kao trener, zbog čega sud prvog stupnja smatra da je drugotužitelj bio punomoćnik u posjedovanju jer je faktičku vlast vršio za prvotužitelja po osnovi svog odnosa sa udrugom i pri tome je postupao po tuđim nalozima. Stoga drugotužitelj nije imao posjed predmetnog prostora, pa je posljedično tome njegov pravni položaj bio nesavjesnog posjednika u smislu odredbe čl.165. st.3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09; u nastavku teksta ZV), odnosno odredbi čl.39. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91, 92/94, 74/95, 57/96; dalje ZOVO).

 

Utvrđuje da je ulaganjima drugotužitelja objektivno povećana vrijednost predmetnog prostora budući da je prostor nekadašnje kotlovnice doveden u funkciju prostora u kojem je tijekom 40 godina djelovala sportska udruga. Navedeni troškovi da su bili nužni i za vlasnika jer je prostor dodijeljen za točno određenu djelatnost – sportsku udrugu, te bez financiranja pravnog prednika tuženika klub moguće i ne bi mogao djelovati.

 

Nadalje, utvrđuje da je procjena vrijednosti ulaganja u prostrije stolnoteniskog kluba O. izvršena od D. Z.1. veljače 1994. godine i 30. travnja 1995. godine. Prva procjena iznosila je 100.000,00 DEM i druga procjena ulaganja koja je obuhvaćala preuređenje bilijar sale u ugostiteljski prostor iznosila je 27.000,00 DEM.

 

Nadalje, utvrđuje  iz nalaza i mišljenja vještaka D. B. da se radi o prizemnim prostorijama koje se nalaze ispod pristupne terase zgrade u O.. U suterenu i prizemnom dijelu su izvedeni radovi potpune adaptacije prostora. Utvrđuje da su u prostoru ranije, prije sadašnjih radova, izvođeni radovi adaptacije koji su detaljno troškovnički obrađeni u nalazu vještaka D. Z.. U prostoru je vršena adaptacija prilagodbe starog prostora u novoadaptirani sa radovima adaptacije unutrašnjosti i dijela vanjskih radova na fasadi. Velikim dijelom da se radi o radovima koje prikrivaju drugi radovi, te da je nemoguće ulaziti u točnost količine iz nalaza koje su kao takve i prihvaćene. Utvrđuje troškovnički novu vrijednost radova bez umanjenja uslijed starosti i korištenja. Obzirom na prvi nalaz D.Z. vještak ne prihvaća pojedine stavke iz druge adaptacije kojima se preuređuje isti dio prostora ili se radi o radovima koji su već u prvotnom obliku izvedeni kod prve adaptacije. To da se pogotovo odnosi na radove koji su izvođeni u ranijim adaptacijama koji nisu uzeti u obzir jer su naknadnim radovima prostore prenamijenili u nove svrhe i time preuzeli novu funkciju. Također nije uzeo u obzir opremu i radove koje je moguće bez oštećenja izuzeti iz predmetnog prostora. U pogledu druge procjene vještaka D. Z. utvrđuje da se radi samo o adaptaciji bilijar sale u ugostiteljski objekt, te da se mahom radi o opremi i završnim radovima kojima se prostor samo dotjeruje u nove svrhe bez bitnih radova kojima bi se interveniralo u postojeći konsktruktivni sklop ili ranije izvedene radove, te da bi se moglo govoriti samo o luksuznim radovima koji, nakon što je prostor preuređen, više ne egzistiraju i ne mogu utjecati na trajna ulaganja.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da drugotužitelj nije bio posjednik predmetnog prostora već pomoćnik u posjedovanju jer je faktičku vlast vršio za prvotužitelja, sportsku udrugu, po osnovi svog odnosa sa udrugom (dopredsjednik i trener) što znači da je njegov pravni položaj nesavjesnog posjednika koji sukladno odredbi čl.165. ZV-a odnosno u okviru odredbe čl.39. ZOVO-a ima pravo na naknadu nužnih troškova ako su bili nužni i za vlasnika.

 

Pri tome sud prvog stupnja smatra da su ulaganja izvršena od strane drugotužitelja u poslovni prostor koji je bio u vlasništvu tuženika objektivno povećala njegovu vrijednost jer je prostor nekadašnje kotlovnice doveden u funkciju prostora u kojem je tijekom 40 godina djelovala sportska udruga. Naime, utvrđuje da se radilo o troškovima koji su bili nužni za vlasnika jer se radilo o sportskoj udruzi. Stoga da su ostvareni uvjeti iz čl.210. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u nastavku teksta ZOO) jer je dio imovine jedne osobe prešao u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu.

 

Što se pak tiče opsega vraćanja uloženih sredstava sud prvog stupnja smatra da drugotužitelj ima pravo na naknadu nužnih troškova, s tim da navedeni iznos umanjuje za trošak tapeta, pa tuženika obvezuje da tužitelju isplati iznos od 9.761,60 EUR.

 

U odnosu na zateznu kamatu utvrđuje da tužitelju pripada zatezna kamata od dana podnošenja tužbe, pa obzirom na navedeno drugotužitelju dosuđuje kamatu od 24. listopada 1998. godine kao dana podnošenja tužbe.

 

Osnovano tuženik u žalbi osporava zakonitost pobijane presude  u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu drugotužitelja.

 

              Protivno žalbenim navodima tužitelja i ovaj sud kao i sud prvog stupnja smatra da je konkretni pravni odnos trebalo razriješiti primjenom odredbi čl.210. st. 1. ZOO-a, i odredbe čl. 39. st. 4. i 5. ZOVO-a, budući da se navedene odredbe trebaju primijeniti i tumačiti u međusobnoj vezi .

 

Naime, prema odredbi čl. 210.st. 1. ZOO kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu ili zakonu, stjecalac je dužan vratiti ga ako je moguće, a inače je dužan naknaditi vrijednost postignute koristi. Pripada li pravo na naknadu onome tko je ulagao u kakvu tuđu zgradu ili prostoriju određuju pravila stvarnog prava. Prema odredbi čl. 38.st. 3., 4. i 5. ZOVO vlasnik je dužan naknaditi savjesnom posjedniku nužne troškove za održavanje stvari i korisne troškove u mjeri u kojoj se vrijednost stvari povećala, sve u mjeri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on sam dobio, dok prema odredbi čl.39. st. 4. i 5. ZOVO nesavjesni posjednik može tražiti naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik stvari da se stvar nalazila kod njega i korisnih troškova samo ako su korisni osobno za vlasnika.

 

              Iz navedenog proizlazi da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je prvotužitelj bio pošteni posjednik predmetnog prostora, a drugotužitelj nepošteni posjednik.  Naime, prvotužitelju kao sportskoj udruzi pravni prednik tuženika dozvolio je korištenje predmetnog prostora, a drugotužitelj kao predsjednik ili dopredsjednik udruge ili trener je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na samostalan posjed, odnosno znao je da se radi o prostoru na koji on nema pravo na posjed. Dakle posjed drugotužitelja nije bio pošten u smislu odredbe čl. 72. ZOVO, zbog čega bi  drugotužitelj imao pravo na naknadu  nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega i korisnih troškova do visine povećanja vrijednosti u trenutku vraćanja, jer položaj nepoštenog posjednika ni u kom slučaju ne može biti povoljniji od položaja poštenog posjednika. Stoga i pod pretpostavkom točnosti žalbenih navoda da drugotužitelj nije bio pomoćnik u posjedovanju već posjednik predmetne nekretnine, pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da se radilo o nepoštenom posjedu.

 

Nemaju osnove ni žalbeni navodi tužitelja da je sva dokumentacija uništena prilikom nasilnog ulaska u prostor od strane  kupca  nekretnine. Ovo zato jer iz podataka u spisu proizlazi da je kupac nasilno ušao u prostor tijekom svibnja 2001. godine, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 1998. godine, pa je očigledno da bi tužitelji takvu dokumentaciju priložili uz tužbu u slučaju da je ona doista i postojala. No, neovisno o tome  na žalbene navode tužitelja treba odgovoriti da prvotužitelj tijekom postupka, a što ponavlja sada i u žalbi, samo iskazom  tvrdi da je uložio sredstva u uređenje tog prostora ne navodeći ni jednu konkretnu okolnost koja bi to potkrijepila, a na prvotužitelju je bio teret dokaza da postoje okolnosti koje bi opravdale njegovo pravo na naknadu troškova po osnovi izvršenih ulaganja.

 

Međutim, pravno stajalište suda prvog stupnja o obvezi tuženika na naknadu nužnih troškova drugotužitelju temelji se na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

 

Prije navođenja razloga u čemu se sastoji pogrešna primjena materijalnog prva, treba  reći da utvrđenje suda prvog stupnja da je drugotužitelj isključivo ulagao u nekretninu tuženika nije prihvatljivo s obzirom na sadržaj  same tužbe iz koje proizlazi da su ulaganja u predmetni prostor izvršili prvotužitelj Stolnoteniski klub O. kao zakupac prostora tuženika, drugotuženik trgovačko društvo S. d.o.o. kao pravni subjekt koji je osnovan da bi se po tržišnim principima obavljala  ugostiteljska djelatnost, a čime bi se financijski pomoglo prvotužitelju, te su uložena osobna sredstva trećetužitelja T. K. i četvrtotužitelja N. K.. Iz navedenog bi proizlazilo da se radilo o djeljivoj  novčanoj obvezi u smislu odredbe čl. 412.  ZOO-a koja odredba  propisuje kada u djeljivoj obvezi ima više vjerovnika potraživanje se dijeli među njima na jednake dijelove, pa ako što drugo nije određeno, svaki vjerovnik može zahtijevati samo svoj dio potraživanja. To znači da u situaciji kad drugotužitelj nije dokazao da je nešto drugo bilo određeno ili da je njemu predmetna tražbina ustupljena ili prešla na njega na neki drugi način, tada bi  mu,  u slučaju ispunjenosti i ostalih  pretpostavki za naknadu troškova izvršenih ulaganja, pripadala 1/3 novčane naknade s obzirom da je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotužitelja pravomoćno odbijen.

 

Sud prvog stupnja utvrđuje da je vještak D. B. na temelju utvrđenja koji su radovi izvedeni po vrsti i opsegu i koji su opisani u nalazu i mišljenju vještaka D. Z., nakon toga izradio specifikaciju izvedenih radova izlučivši ih pri tome na nužne, korisne i luksuzne i to prema novoutvrđenoj vrijednosti izvršenih ulaganja bez umanjenja za amortizaciju i korištenje tijekom vremena. S tim u vezi nije prihvatljiv žalbeni navod tužitelja da je sud prvog stupnja trebao ocijeniti  nalaz i mišljenje vještaka D.Z., i to iz razloga što su nalaz i mišljenje vještaka D. Z.tužitelji priložili uz tužbu, te je sačinjen po nalogu tužitelja, pa sud prvog stupnja nije bio dužan takav nalaz i mišljenje prihvatiti i dati mu značenje nalaza i mišljenja danog u postupku. To proizlazi iz odredbe čl. 251. ZPP-a koja propisuje da vještačenje obavljaju vještaci koje određuje parnični sud s tim da je sud, osim u iznimnim slučajevima, glede osobe vještaka dužan o tome saslušati stranku.

 

Obzirom na navedeno ovaj sud smatra  da bi tuženik bio u obvezi naknaditi tužiteljima nužne troškove koje bi imao vlasnik da se stvar nalazila kod njega i korisne troškove samo ako su korisni osobno za vlasnika. Međutim, u postupku je utvrđeno da je dana 30. siječnja 2001. godine zaključen kupoprodajni ugovor između Grada O. kao prodavatelja i TD O. d.o.o. kao kupca, a prema kojem prodavatelj prodaje kupcu između ostalog i predmetni prostor, što znači da se stečena korist ne nalazi u imovini tuženika, a da bi tuženik bio u obvezi naknaditi drugotužitelju vrijednost ostvarene koristi izvršenim ulaganjima. Kao što je naprijed navedeno vrijednost ulaganja tužitelja u imovinu tuženika sveukupno iznosi 318.081,36 kn odnosno protuvrijednost od 42.476,37 EUR, od toga na nužne radove otpada 80.513,47 kn, na korisne radove 206.983,01 kn, na luksuzne radove 13.103,55 kn i na tekuće radove 17.481,33 kn. Tako utvrđeni opseg i vrsta radova  koji su izvršeni ukazuje da se vrijednost tuženikove nekretnine sigurno povećala, pa kako nije moguće vratiti uloženo, to bi tuženik bio dužan naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Takvu korist tuženika  u konkretnom slučaju predstavljala bi razlika između vrijednosti navedenog objekta nakon izvršenih ulaganja od strane tuženika i njegove vrijednosti prije toga, što međutim u postupku nije utvrđeno.

 

Naime, da bi tužitelji ostvarili pravo na naknadu troškova izvršenih ulaganja u nekretninu tuženika prema odredbi čl. 210. st. 1. ZOO-a, oni moraju dokazati da su ulaganja tužitelja povećala vrijednost imovine tuženika u vrijeme prodaje nekretnine, odnosno drugim riječima da je tuženik zbog izvršenih ulaganja tužitelja ostvario veći iznos kupoprodajne cijene te nekretnine. Pri tome nije odlučna procjena vrijednosti pojedinih radova, nego procjena vrijednosti cijele nekretnine. Kako, drugotužitelj na kojemu je bio teret dokazivanja, nije dokazao navedenu činjenicu, tada je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo njegov tužbeni zahtjev odbiti. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka D.B., ne može se izvesti zaključak da su ulaganja drugotužitelja povećala vrijednost imovine tuženika u vrijeme prodaje nekretnine,  budući da  je  vještak utvrdio samo  vrijednost nužnih, korisnih i luksuznih radova prema novoutvrđenoj vrijednosti izvršenih ulaganja i bez umanjenja amortizacije koja je nastala  za vrijeme korištenja tužitelja tom imovinom.

 

Podredno, sve da drugotužitelj ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova u smislu odredbe čl. 39. st. 4. i 5. ZOVO-a , ni tada ne bi bilo razloga za udovoljenje tužbenom zahtjevu tužitelja jer je vještak utvrdio vrijednost izvršenih ulaganja prema novoutvrđenoj vrijednosti bez umanjenja amortizacije koja je nastala za vrijeme korištenja tužitelja tom imovinom. Naime, tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka tome  osnovano prigovorio, s obzirom da je tijekom korištenja prostora od strane tužitelja ( 35 do 40 godina ) izvršeno šest adaptacija od kojih posljednje 1992. ili 1993. godine, dok su tužitelji prostor napustili 2001. godine, međutim tužitelji na navedene okolnosti nisu  predložiti dokaze, pa onda sami snose i štetne posljedice takvog postupanja (čl. 7. i 219. ZPP-a).

 

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja u točki  II. i III.    izreke potvrditi, a kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke preinačena i tužbeni zahtjev drugotužitelja odbijen, a kako je odlučeno u točki II. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. t.3. ZPP-a.

 

Obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je odlučiti o parničnom trošku sukladno odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

Odlučujući o zahtjevu tuženika za naknadu parničnog troška prvostupanjskog postupka prema troškovniku u spisu primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a u vezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09, u nastavku teksta Tarifa), tuženiku je po osnovi troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku valjalo priznati trošak zastupanja na ročištu od 7. svibnja 2002. godine, 6. lipnja 2007. godine, 22. listopada 2007. godine, 7. lipnja 2010. godine, 21. rujna 2010. godine i 28. siječnja 2011. godine u iznosu od 5.300,00 kn za svako (Tbr. 9.t.1. Tarife), zastupanja na ročištu od 29. rujna 2003. godine, 11. veljače 2004. godine, 14 lipnja 2004. godine, 22. studenog 2010. godine i  18. siječnja 2011. godine u iznosu od 1.325,00 kn za svako  (Tbr. 9. t. 5. Tarife), zastupanja na ročištu od 13. prosinca 2007. godine i 10. ožujka 2010. godine u iznosu od 2.650,00 kn za svako (Tbr. 9.t.2. Tarife), sastava podneska od 2. studenog 2007. godine u iznosu od 500,00 kn (Tbr.8.t.3. Tarife), sastav   žalbe  u iznosu od 6.625,00 kn  (Tbr. 10.t.1. Tarife). Prema tome ukupni trošak zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku u prvostupanjskom postupku iznosi 50.850,00 kn, a uz obračunati PDV od 22% za radnje poduzete do 31. srpnja 2009. godine, a nakon 1. kolovoza 2009. godine uz obračunati PDV od 23% (Tbr. 42.t.1. odnosno 42. Tarife) daje iznos od 62.249,00 kn. Tuženiku je valjalo priznati i trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 3.768,00 kn, tako da ukupan trošak prvostupanjskog postupka iznosi 66.017,00 kn.

 

Tuženiku je također valjalo priznati trošak žalbenog postupka i to trošak sastava žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 6.625,00 kn, što uvećano za PDV od 23% iznosi 8.148,75 kn.

 

S obzirom da se radi o novčanoj obvezi koja je kao takva djeljiva u odnosu na tužitelje u smislu odredbe čl. 412. ZOO-a, svaki od tužitelja je u obvezi naknaditi tuženiku polovinu parničnog troška, odnosno oba tužitelja zajedno iznos od 74.165,75 kn.

 

Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe prvotužitelja i tuženika odluku o parničnom trošku sadržanu u točki I.  i IV. izreke preinačiti i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

Prvotužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka budući da je uspio samo u odnosu na odluku o parničnom trošku, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi.

 

Rješenje suda prvog stupnja sadržano u istom pisanom otpravku kao i presuda kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

 

U Rijeci, 29. svibnja 2012. godine