Broj: Rev-x 41/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasne Guštek, članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. L. ud. Š. iz Z., zastupane po punomoćniku D. T., odvjetniku iz Z., protiv tuženika S. H. zv. S. iz V., zastupanog po punomoćnicima mr. sc. Š. P. i N. S., odvjetnicima iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice, protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-2241/07 od 17. siječnja 2008., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-3664/04 od 20. srpnja 2007., u sjednici održanoj  29. svibnja 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži da se naloži tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete za oduzeto joj zemljište ranije oznake dio čest. zem. 793/1 k.o. V., a kasnije u postupku obnove zemljišne knjige za tu k.o., kao čest zem. 7518 k.o. V. u površini od 2013 m2 i čest. zem. 7523 k.o. V., u površini 988 m2 odnosno ukupnu površinu zemljišta od 3001 m2, isplati novčani iznos 1,848.150,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom. Pod toč. II. izreke naloženo je tužiteljici platiti tuženiku parnične troškove postupka u iznosu 119.576,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu toč. I. izreke.

 

Ujedno je rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda u toč. II. izreke i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Protiv presude drugostupanjskog suda, reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, preinači obje nižestupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 – dalje: ZPP) koji se primjenjuje temeljem čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 84/08) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da sudovi detaljno analiziraju i ocjenjuju provedene dokaze, posebno iskaze stranaka i svjedoka, pa tako i iskaz tužiteljice kao stranke, dajući razloge zbog kojih nekim iskazima poklanjaju vjeru, drugima ne. Izreka presude ne proturječi razlozima navedenim u obrazloženju (posebno identificiranim nekretninama očevidom na licu mjesta, diobnom ugovoru 3. veljače 1985. - list 7 i 8 spisa, položajnom nacrtu 9. listopada 1987. - list 9, 68 i 69 spisa, te položajnom nacrtu od 1. lipnja 1999. - list 88 i 89 spisa i dr.).

 

Dakle, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i iskaza datih u tijeku postupka. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Zbog toga, suprotno revizijskim navodima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje revizijom.

 

Tužiteljica u reviziji analizira i daje svoju ocjenu provedenih dokaza (posebno iskaza stranaka i svjedoka), ističući time prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji se u reviziji ne mogu isticati (čl. 385. ZPP).

 

P. spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete po osnovi oduzetog zemljišta opisanog u toč. I. izreke prvostupanjske presude - isplatom novčanog iznosa 1,848.150,00 kn.

 

U postupku koji je prethodio reviziji nesporno je da je sada pok. Š. L. pok. T. (prednik tužiteljice), M. L. pok. T. i L. P. postali nasljednici T. L. pok. A. iz V., svaki u 1/3 dijela, kao i da su 3. veljače 1985. (list 7 i 8 spisa) sklopili diobeni ugovor za nekretninu zv. L. čest. zem. 793/1 k.o. V., stare izmjere te je podijelili na tri jednaka dijela kako proizlazi iz položajnog nacrta 9. listopada 1987. (list 68 i 69 spisa), te položajnog nacrta 1. lipnja 1999. (list 88 i 89 spisa). Utvrđeno je da su 17. svibnja 1988. sada pok. Š. L. (suprug tužiteljice) kao primatelj uzdržavanja i tužiteljica kao davateljica uzdržavanja, sklopili ugovor o uzdržavanju (list 5 spisa), a u vezi kojeg su nasljednici pok. Š. L. - sinovi iz prvog braka, A., D. i M. kao tužitelji pokrenuli parnicu protiv tuženice - ovdje tužiteljice, radi utvrđenja pravne nevaljanosti navedenog ugovora o doživotnom uzdržavanju (spis P-156/99). Utvrđeno je da sada pok. Š. L. i njegovi sinovi iz prvog braka A., D. i M., a koji su naslijedili pok. M. L. (baku), tetu L. P., prodavali parcele koje su nastale cijepanjem matične čest. zem. 793/1 k.o. V., tako da su D. i M. L. tuženiku prodali nekretninu čest. zem. 7581 i čest. zem. 7582 k.o. V..

 

Iz obrazloženja presude proizlazi da je među strankama sporno da li su prednik tužiteljice - sada pok. Š. L. i njegovi sinovi nakon sklopljenog pisanog "diobenog ugovora" 3. veljače 1985. sklapanjem usmenog ugovora djelomično izmijenili taj pisani ugovor, tako da su izvršili zamjenu nekretnina prema kojoj je pok. Š. L., sinovima ustupio svoj dio na zapadnoj strani, a oni njemu svoje dijelove u sredini i na istočnoj strani, a nakon čega je pok. Š. L. prodavao nekretnine u sredini i na istočnoj strani (položajni nacrt 1. lipnja 1999. pod brojem 8 do 13 - list 88 spisa).

 

Tužiteljica je u tijeku postupka tvrdila da usmeni ugovor nije sklopljen i da njezin prednik nije obavljao prodaju navedenih nekretnina (u sredini i istočnoj strani). Međutim, iz dokaza priloženih u spisu (posebno iskaza svjedoka), sud je utvrdio da je usmeni ugovor između sada pok. Š. L. - prednika tužiteljice i njegovih sinova A., D. i M. L., sklopljen, te da je prednik tužiteljice sklapao ugovore o prodaji nekretnina u sredini i na istočnoj strani označenih na navedenom položajnom nacrtu 1. lipnja 1999.. I. tih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su zaključili da tužiteljica nije dokazala da je vlasnica predmetnih nekretnina, te da bi joj tuženik kao graditelj na tuđem zemljištu bio dužan uspostaviti prijašnje stanje, budući je tuženik vikendice gradio nakon što je zemljište kupio od prodavatelja, tako i dijelove nekretnine koje Š. L. nisu pripale diobom.

 

Tužiteljica nije dokazala da je vlasnica predmetnih nekretnina, odnosno da ima osnov za potraživanje od tuženika za naknadu štete u visini oduzetog zemljišta, kao nesavjesnog graditelja, jer iz provedenih dokaza proizlazi da tuženik nije nesavjesni graditelj.

 

Pored toga, sudovi su ocijenili osnovanim i prigovor zastare tuženika, koji je izgradnju objekata započeo 1995. - 1996., a dovršio 1999. (zaključak P. za graditeljstvo 27. svibnja 1999. i 1. lipnja 1999.), a tužbu za naknadu štete podnio je 29. studenoga 2005., što znači da je protekao opći zastarni rok od pet godina, predviđen čl. 371. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) pa je prestalo pravo tužiteljice zahtijevati naknadu štete.

 

Iz svih dokaza proizlazi da je pok. Š. L. za života raspolagao dijelom pripadajuće nekretnine na način da je određene čestice nakon parcelacije prodavao (što je tužiteljica potvrdila u iskazu), time da sporne dijelove nekretnine u ovom postupku je zamijenio sa svojim sinovima i prodavao parcele koje su označene na položajnom nacrtu 8 do 13 tj. koje su prema diobi iz 1985. pripale drugima. Zbog toga izostanak pisanog dokumenta o način prodaje ovdje navedenih nekretnina, a bez obzira na diobni ugovor iz 1985., ne dovodi u pitanje zakonitost usmenog sporazuma - dogovora između prednika tužiteljice i njegovih sinova o načinu prodaje dijelova ovdje navedenih nekretnina.

 

S. prednjih utvrđenja, odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice sudovi su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 152. st. 3. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06).

 

Stoga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 3. ZPP).

 

Na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 29. svibnja 2012.