Broj: Rev 1345/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari tužitelja V. P. iz B., kojeg zastupa punomoćnica J. M.-S., odvjetnica u Z., protiv I. tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu i II. tuženika P. K. iz K., kojeg zastupa punomoćnik T. V., odvjetnik u S., radi isplate, te u pravnoj stvari protutužitelja P. K. protiv protutuženika V. P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protutuženika i tuženika protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-2228/08-7 od 12. svibnja 2010. kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-259/01-109 od 24. rujna 2008., u sjednici održanoj 26. veljače 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja-protutuženika odbija se kao neosnovana.

 

              Revizija II. tuženika-protutužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

              Odbija se zahtjev I. tuženice za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-259/01-109 od 24. rujna 2008. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 390.952,10 kn sa zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2004. do isplate, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženika P. K., a tužitelj je u cijelosti odbijen sa tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženicu Republiku Hrvatsku (toč. I. izreke). Nadalje u toč. II. izreke naloženo je II. tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju II. protutuženiku P. K. iznos 102.839,70 kn sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je to pobliže opisano u izreci prvostupanjske presude dok je protutužitelj-II. tuženik odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva. Ujedno je u toč. III. izreke naloženo II. tuženiku-protutužitelju naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 119.678,96 kn dok je u toč. IV. izreke tužitelj-protutuženik dužan naknaditi I. tuženici Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu 88.680,00 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) i II. tuženik-protutužitelj (dalje: tuženika) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske svaki u pobijanom dijelu ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj i II. tuženik potražuju trošak revizije.

 

              I. tuženica se u odgovoru na reviziju tužitelja protivi navodima revizije, te predlaže da se ista odbije. Traži trošak odgovora na reviziju.

 

              Revizija tužitelja nije osnovana.

 

              Revizija je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08) primjenjuje na ovaj spor, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u koje se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Postupajući u smislu prethodno citirane odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržajima isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              U reviziji i tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) i II. tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) zapravo iznose svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvode drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi iz čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za solidarnu isplatu I. i II. tuženika za ulaganja koje je tužitelj imao u ugostiteljski objekt II. tuženika, koji mu je dat na privremeno korištenje, kao i protutužbeni zahtjev II. tuženika da mu tužitelj isplati dobit koju je ovaj ostvario u ugostiteljskom objektu za razdoblje od mjeseca studenog 2001. do prosinca 2004..

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da je Općina K. rješenjem od 23. svibnja 1996. dala tužitelju u privremeni posjed i korištenje ugostiteljskog objekta "…" izgrađen na kč.br. 19/3 k.o. Z. i da je tužitelj stupio u posjed tog objekta danom potpisa zapisnika o stanju te imovine,

 

              - da je vlasnik predmetnog objekta II. tuženik,

 

              - da je Općina K. rješenjem od 4. listopada 1999. ukinula ranije doneseno rješenje o dodjeli imovine na privremeno korištenje tužitelju,

 

              - da je tužitelj tijekom 1996. i 1997. izvršio određena ulaganja radi obnove objekta,

 

- da je na temelju građevinskog vještačenja utvrđeno da su nužni i korisni troškovi tužitelja iznosili 495.334,73 kn (prema kazivanju tužitelja, odnosno 390.952,10 kn (prema kazivanju II. tuženika),

 

              - da je tužitelj bio u posjedu i koristio ugostiteljski objekt do 22. prosinca 2003.,

 

              - da je godišnji dohodak u 2001. za ugostiteljski objekt M. N. iznosio 48.000,00 kn (4.000,00 kn mjesečno), a kojeg je sud uzeo radi utvrđenja dobiti tužitelja u razdoblju 2001. do 2004..

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sud zaključuje da je tužbeni zahtjev za povrat uloženih novčanih sredstava u odnosu na II. tuženika osnovan ocijenivši da je tužitelj u vrijeme ulaganja koje je izvršio u periodu od 23. svibnja 1996. do 4. listopada 1999. bio u poštenom posjedu ugostiteljskog objekta na temelju valjanog rješenja o privremenom korištenju od 23. svibnja 1996., a ulagao je u tuđu stvar, pa je vlasnik, dužan naknaditi ulaganja (nužne i korisne troškove) prihvativši vrijednost ulaganja u radove koje je utvrdio građevinski vještak a na temelju kazivanja tužitelja, slijedom čega prihvaćaju tužbeni zahtjev za iznos 495.334,73 kn u odnosu na II. tuženika, a odbijaju tužbeni zahtjev usmjeren prema I. tuženici Republici Hrvatskoj ocijenivši ga neosnovanim uz obrazloženje da I. tuženica nije solidarno obvezna naknaditi tužitelju sredstva uložena u predmetni ugostiteljski objekt, jer za to nema uporišta u odredbama Zakona o preuzimanju i upravljanju određenom imovnom, a niti u kojoj drugoj zakonskoj normi.

 

              Prema odredbi čl. 38. st. 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje: ZOVO) savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari a prema odredbi iz st. 4. istog članka savjestan posjednik može tražiti naknadu korisnih troškova u mjeri koja je vrijednost stvari povećana dok je prema st. 5. istog članka nužne i korisne troškove vlasnik stvari dužan je naknaditi savjesnom posjedniku u mjeru u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni u koristima koje je posjednik dobio od te stvari.

 

              O pravu tužitelja na naknadu onoga tko je ulagao u kakvu (tuđu) nekretninu treba odlučivati po pravilima stvarnog prava čl. 156. st. 2. ZVDSP. Prema odredbi čl. 164. st. 2. ZVDSP zahtjeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu nadoknađeni.

 

              Imajući na umu navedene zakonske odredbe, te činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo (čl. 164. ZVDSP) dosudivši tužitelju naknadu za izvršena ulaganja prema vrijednosti koju je utvrdio građevinski vještak prema tužiteljevom kazivanju ocijenivši da je isti za navedeno dao dovoljno dokaza, sa zateznim kamatama primjenom odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), prema kojoj odredbi kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

              Stoga je u tom dijelu materijalno pravo pravilno primjenjeno.

 

              I prema shvaćanju revizijskog suda pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da tužbeni zahtjev umjeren prema Republici Hrvatskoj nije osnovan jer nema odgovornosti I. tuženice prema Zakonu o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ("Narodne novine" broj 73/95 – dalje: ZPPUOI)), budući se taj Zakon kao i Zaključak Vlade Republike Hrvatske odnosi na stambene objekte, dok je Komisija za privremeno preuzimanje i korištenje imovine Općine K. rješenjem od 23. svibnja 1996. dala tužitelju u privremeni posjed i na korištenje ugostiteljski objekt. Pravilan je stav nižestupanjskih sudova da tužbeni zahtjev nije moguće prihvatiti niti kroz pravnu osnovu eventualne odštetne odgovornosti Republike Hrvatske, jer na njezinoj strani nema štetne radnje kao pretpostavke odštetne odgovornosti i štetnika budući se donošenje propisa u provedbi kojim su donesena rješenja ne može smatrati štetnom radnjom, tim više što tužitelj nije izjavljivao pravni lijek protiv rješenja od 23. svibnja 1996.. Konačno, niti odredbe čl. 37.st. 1. i 2., te čl. 40. i 41. Zakona o obnovi ("Narodne novine" broj 54/96 i 57/00) ne mogu dovest do drugog zaključka. To i stoga što je odredba čl. 37. Zakona o obnovi kojom je previđena mogućnost organiziranja provedbe osnovnih radova obnove na oštećenoj imovini IV., V. ili VII. kategorije, a koja je imovina na temelju ZPPUOI dana privremeno na u posjed i korištenje, brisana odredbom čl. 20. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obnovi ("Narodne novine" broj 57/00) radi čega je i pozivanje na odredbe čl. 40. i 41. Zakona o obnovi bez temelja. Odredbom čl. 4. Zakona o obnovi točno je određeno tko ima pravo na obnovu pod uvjetom određenim Zakonom o obnovi (vlasnici, odnosno suvlasnici u ratnu uništenih ili oštećenih stambenih zgrada, te nositelji stanarskog prava na stanovima u tim zgradama, kao i vlasnici drugih uništenih ili oštećenih materijalnih dobara koji su državljani Republike Hrvatske), a za pitanja obnove nadležna su određena ministarstva.

 

              Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji pravilno su i po ocjeni ovog suda nižestupanjski sudovi primijenili materijalno prava (naprijed navedene zakonske odredbe) kada su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženicu.

 

              O parničnim troškovima suprotno navodima revizije odlučeno je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2., u svezi čl. 155. ZPP.

 

              Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno ako u toč. I. izreke.

 

              U odnosu na protutužbeni zahtjev revizija tuženika i revizija tužitelja nije dopuštena.

 

              Odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine",broj 84/08), propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 100.000,00 kn.

 

              U konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela presude (protutužbenih zahtjeva s kojim je tužitelj odbijen) je 53.333,03 kn.

 

              Prema tome, vrijednost predmeta spora mjerodavna za dopuštenost revizije ne prelazi 100.000,00 kn, pa revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP.

 

              Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP propisano je da u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi iz st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Podnesena revizija ne ispunjava pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu čl. 382. st. 3. ZPP.

 

              Zbog svega iznesenog revizija tuženika nije dopuštena u odnosu na protutužbeni zahtjev, pa je na temelju čl. 392. st. 1. i st. 4. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

              I. tuženici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer se radi o trošku koji nije nužan za ovu parnicu (čl. 155. ZPP).

 

U Zagrebu, 26. veljače 2013.