Broj: Revt 289/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari tužitelja J. d.d. u stečaju, C., koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva P. i dr. iz R., protiv tuženika Republike Hrvatske, županija Primorsko-goranska, Općina V., B., koju zastupa A. M. dipl. pravnik, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4575/06-3 od 4. svibnja 2010. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-40/04-34 od 17. svibnja 2006., u sjednici održanoj 5. lipnja 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-40/04-34 od 17. svibnja 2006. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos 49.758,05 kn sa zateznom kamatom (toč. I. izreke), dok je u toč. II. izreke odbijen zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u visini 314.770,33 kn kao neosnovan. Rješenjem istog suda naloženo je tužitelju platiti tuženiku iznos 1.370,00 kn na ime parničnih troškova u roku od 8 dana.

 

              Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4575/06-3 od 4. svibnja 2010. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda u toč. II. izreke Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-40/04-34 od 17. svibnja 2006., te je ujedno odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-40/04-34 od 17. svibnja 2006..

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava preloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Trgovačkog suda u Rijeci u toč. II. izreke za iznos 310.183,74 kn te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Postupajući u smislu prethodno citirane odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom sporu.

 

              Revizijski razlozi koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, zapravo su činjenični prigovori. U reviziji tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogle biti uzete u razmatranje, jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              S druge strane, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra revident da bi trebalo iako izvodi drugačije zaključke nego to čini revident. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ona je dana u skladu sa čl. 8. ZPP.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa 364.528,38 kn s time da se iznos 310.183,74 kn potražuje na temelju ulaganja njegovog pravnog prednika u uređenje tadašnjeg zadružnog doma u B. – zgrade u čijem se prizemlju nalazi predmeti poslovni prostor, a na koje se obvezao preuzimanjem plaćanja dijela robnog kredita po investicijskom programu od 19. travnja 1979., koji je dodijeljen tadašnjoj mjesnoj zajednici B.. Preostali iznos od ukupno 54.344.64 kn tužitelj potražuje na ime troškova ulaganja u predmetni poslovni prostor tijekom 1997., a koje se odnose na trošak izgradnje pregradnog zida u iznosu 4.586,59 kn te troškove izrade spuštenog stropa i elektroinstalacija.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da su stranke sklopile ugovor o zakupu poslovnih prostorija 1. siječnja 1994. na vrijeme od pet godina i to tuženik kao zakupodavac i tužitelj kao zakupac,

 

              - da su predmet ugovora poslovne prostorije u Domu kulture B., …, koje se sastoje od skladišnog i prodajnog prostora – market B.,

 

              - da je tuženik temeljem odredbe čl. 35. st. 1. Zakona o zakupu poslovnog prostora ("Narodne novine" broj 91/96, 124/97 i 174/04 – dalje: ZZPP) dana 23. rujna 1997. objavio natječaj za davanje u zakup predmetnog poslovnog prostora, da se na natječaj javio i tužitelj, te da je predmetni poslovni prostor dan u zakup trećoj osobi – najboljem ponuđaču tj. tvrtki F. d.o.o. B.,

 

              - da je nakon toga tuženik sa tvrtkom F. d.o.o. sklopio novi ugovor o zakupu dana 3. veljače 1998., a tužitelju je dan pisani otkaz ugovora o zakupu od 28. siječnja 1998. sa otkaznim rokom od 90 dana, sukladno kojem je tužitelj bio dužan isprazniti predmetni poslovni prostor do 1. svibnja 1998.,

 

              - da je 23. studenog 1999. tužitelj sam ispraznio predmetni poslovni prostor nekoliko dana prije prisilnog ispražnjena iseljenja tužitelja iz poslovnog prostora u ovršnom postupku pred Općinskim sudom u Crikvenici poslovni broj Ovrv-873/99.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ulaganja za svog pravnog prednika nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj bio pošteni posjednik, pa bi imao pravo na nužne i korisne troškove u smislu čl. 164. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 –dalje: ZVDSP), ali ocjenjuju da tužitelj nije dokazao da je njegov pravni prednik T. C. izvršio ulaganja u predmetni poslovni prostor, kao što nije dokazao visinu eventualnih ulaganja, niti ukoliko ulaganja jesu izvršena, jesu li izvršena u visini 794.850,00 tadašnjih dinara te da li se radi o nužnim ili korisnim troškovima za koje je tužitelj bio ovlašten tražiti naknadu, slijedom čega odbijaju tužbeni zahtjev za iznos 310.183,74 kn prijemom pravila o teretu dokazivanja (čl. 220. st. 2. u svezi s čl. 7. i 219. st. 1. ZPP, čl. 222.a ZPP).

 

Prema odredbi čl. 164. st. 2. ZVDSP zahtjeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

 

              U tom, smislu, a pored utvrđenja nižestupanjskih sudova da je tužitelj bio pošteni posjednik sve do Odluke tuženika od 17. listopada 1997., a najkasnije do sklapanja Ugovora o zakupu između tuženika i F. d.o.o., 3. veljače 1998. a da nije sa uspjehom dokazao niti jednu od pretpostavki propisnih odredbom čl. 164. st. 2. ZVDSO, da je vršio ulaganja na ime nužnih i korisnih troškova, pa niti da su ulaganja izvršena u predmetnom poslovnom prostoru, niti da su izvršena u visini 794.850,00 tadašnjih dinara, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev zaključivši da sama okolnost da tuženik nije osporavao ulaganja izvršena u predmetni poslovni prostor, niti njihovu visinu kraj činjenice da je osporavao osnov potraživanja nisu dokaz da je prednik tužitelja financirao radove u konkretnom predmetnom poslovnom prostoru a koji radovi su bili nužni i korisni.

 

              Pri tome valja imati na umu da je prema odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužan iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, s time da se, a prema odredbi čl. 221.a ZPP, o postojanju neke činjenice koju sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi ima zaključiti, kako je to po nižestupanjskim sudovima u predmetu i učinjeno, primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

              U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje iznosa 4.586,59 kn na ime troškova izrade pregradnog zida za vrijeme trajanja ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora, niežestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj izgradio predmetni zid unatoč zabrani osobe koja je vlasnik predmetnog poslovnog prostora (tuženik), a za zabranu je znao, pa ocijenivši da tužitelj nema prava koja pripadaju poslovođi bez naloga, u smislu čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) odbijaju taj dio tužbenog zahtjeva.

 

              U revizijskoj fazi postupka i dalje je sporno pripadali tužitelju pravo na naknadu troškova koje potražuje u postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

              Prema odredbi čl. 226. st. 1. ZOO tko se prihvati tuđe posla unatoč zabrani osobe čiji je posao, a za zabranu je znao ili je morao znati, nema prava koja pripadaju poslovođi bez naloga. Imajući na umu sadržaj odredbe čl. 164. st. 2. ZVDSP i čl. 226. st. 1. ZOO, te činjenice utvrđene po nižestupanjskim sudovima, pravilno su i po ocjeni ovog suda nižestupanjski sudovi primijenili odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i odredbe Zakona o obveznim odnosima kada su odbili tužbeni zahtjev jer tužitelj nema pravo na naknadu tih izdataka. Naime tijekom postupka tužitelj nije dokazao da je njegov prednik imao ulaganja u vidu nužnih i korisnih troškova, dok je utvrđeno da je sam tužitelj ulagao u pravo u sporni poslovni prostor unatoč protivljenju i zabrani tuženika, a za koju zabranu je nesumnjivo znao.

 

              Ovaj sud prihvaća pravni zaključak nižestupanjskih sudova kao jasne i valjane razloge sadržane u obrazloženju nižestupanjskih odluka.

 

              Naime tužitelj u reviziji ne navodi bilo koji razlog koji bi osnovano doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanih odluka.

 

              U odnosu na revizijski navod da tuženik nije osporavao visinu izvedenih radova i činjenicu da su radovi izvedeni valja odgovoriti da je iz utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da je tuženik dokazao da se radilo o nužnim i korisnim troškovima, pa okolnost što je provedeno vještačenje u predmetu Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj R-82/99 nije dokaz da je pravni prednik tužitelja financirao radove u predmetnom poslovnom prostoru koji bi bili nužni i korisni za tuženika. Kako je tužitelj izvodio radove usprkos zabrani tuženika za koju zabranu je znao, ne pripada pravo koje pripadaju poslovođi bez naloga.

 

              Prema tome pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 226. st. 1. ZOO te čl. 164. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kada su odbili tužbeni zahtjev. U svim ostalim revizijskim prigovorima zapravo se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

              Zbog svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu, 5. lipnja 2012.