Broj: Rev-x 30/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Jasne Guštek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. h. d.o.o. – Podružnica Gradsko stambeno gospodarstvo, Z., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., protiv tuženice V. B. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-2677/09-2 od 3. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-4047/01-14 od 26. siječnja 2009., u sjednici vijeća 6. lipnja 2012.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-2677/09-2 od 3. svibnja 2011. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-4047/01-14 od 26. siječnja 2009., te se predmet vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu br. Ovrvz-8958/99 od 7. travnja 1999. u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 578,34 kn, sa zateznim kamatama od dana podnošenja ovršnog prijedlog do isplate i iznos od 32,00 kn, kao i da mu nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 120,00 kn. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 – dalje: ZPP). Tužitelj predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako da se usvoji zahtjev tužitelja, odnosno podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, kao i da mu se dosude troškovi revizijskog postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija tužitelja je osnovana.

 

Ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392. a st. 2. ZPP u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je podnesena, a koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja kao upravitelja stambene zgrade za isplatu iznosa zajedničke pričuve, od tuženice kao jedne od suvlasnica nekretnine, odnosno vlasnice posebnog dijela nekretnine.

 

              Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja kao upravitelja stambene zgrade zbog pomanjkanja aktivne legitimacije tužitelja za ovo utuženje, smatrajući da tužitelj može imati samo položaj punomoćnika ostalih suvlasnika, pa da se isti ne može pojaviti samostalno na aktivnoj strani kao stranka u postupku.

 

              S obzirom na takav stav nižestupanjskih sudova tužitelj postavlja sljedeće materijalnopravno pitanje:

 

              - ima li upravitelj stambene zgrade aktivnu legitimaciju da kao samostalna stranka u postupku utužuje suvlasnike radi plaćanja dugujuće pričuve.

 

              U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno da je tužitelj bio određen za prinudnog upravitelja zgrade koja se nalazi u Z., time da prinudni upravitelj ima sve ovlasti upravitelja nekretninom propisane odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 -  dalje: ZV) sukladno odredbi čl. 385. st. 2. ZV.

 

              Nižestupanjski sudovi smatraju da upravitelj može u postupku poduzimati samo radnje u ime suvlasnika nekretnine, te da isti ne može biti stranka u postupku, već da bi to mogli biti samo suvlasnici predmetne stambene zgrade. Kod toga sudovi smatraju da su odredbom čl. 378. ZV određene ovlasti upravitelja, te da upravitelj upravlja nekretninom u ime i za račun suvlasnika u granicama ovlasti utvrđenih ugovorom, pa osim što raspolaže zajedničkom pričuvom, upravitelj zastupa suvlasnike u svezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima, ako ugovorom nije drukčije određeno. Stoga je upravitelj zgrade osoba koja djeluje kao opunomoćenik suvlasnika (čl. 44. st. 1. ZV), te da ima pravni položaj najmoprimca istih (čl. 45. st. 1. ZV). Dužnost upravitelja da naplati dugovanje s osnova zajedničke pričuve od vlasnika posebnih dijelova nekretnine, ne daje mu pravo da ju traži u svoje ime, budući je zajednička pričuva zajednička imovina svih suvlasnika nekretnine (čl. 90. st. 1. ZV).

 

              Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova ne može se prihvatiti pravilnim. Naime, suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, upravitelj zgrade, neovisno o tome je li on imenovan ugovorom ili se pak radi o prinudnom upravitelju, ovlašten je ex lege pokretati sudske postupku, u ime i za račun suvlasnika zgrade, radi naplate zajedničke pričuve od suvlasnika koji tu pričuvu ne plaćaju, osim ako međuvlasničkim ugovorom nije što drugo određeno.

 

              Naime, odredbom čl. 90. ZV propisano je da je zajednička pričuva namjenska imovina svih suvlasnika nekretnine, koja je namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine, kao i za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova. Zajedničkom pričuvom upravljaju suvlasnici, odnosno upravitelj zgrade kojeg oni imenuju međuvlasničkim ugovorom ili ga imenuje nadležno tijelo jedinice lokalne samouprave (prinudni upravitelj), ukoliko suvlasnici u zakonskom roku ne sklope međuvlasnički ugovor, kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg od suvlasnika.

 

              Smislenim tumačenjem svih gore navedenih odredbi ZV, pod pojmom zastupanja iz čl. 378. st. 5. ZV ima se podrazumijevati ovlasti u poduzimanju svih onih radnji, pa i pokretanje sudskih postupaka kako bi se ostvarili i zaštitili interesi suvlasnika zgrade u održavanju zgrade. To podrazumijeva dobivenu i zakonom propisanu ovlast da kao stranka u postupku utužuje nekog od suvlasnika radi naplate dugujuće pričuve, koja se sredstva polažu na poseban račun, koji je u tu svrhu otvoren, jer je to imovina koja je odvojena od imovine bilo kojeg od suvlasnika, a i od imovine upravitelja zgrade.

 

Identično shvaćanje glede postavljenog pitanja izrazio je revizijski sud u odluci Rev-x 325/10-2 od 3. ožujka 2011., a takvo shvaćanje izraženo je i nizu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, primjerice U-III-3695/10 od 10. studenoga 2011.

 

              S obzirom na pravni stav nižestupanjskih sudova kojim se upravitelju zgrade odriče aktivna legitimacija u ovoj vrsti postupak, a kako ovaj revizijski sud nije ovlašten baviti se činjenicama u smislu odredbe čl. 385. ZPP, valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja i obje nižestupanjske presude ukinuti te predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

 

U Zagrebu, 6. lipanj 2012.