Broj: Rev-x 605/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Grad Umag, U., zastupanog po punomoćniku L. M.,odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu L. M. i V. M. iz U., protiv tuženika-protutužitelja M. B. iz U., zastupanog po punomoćnici I. O., odvjetnici iz U., radi isplate i utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1758/10-2 od 25. listopada 2010., kojom je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama-Buie broj P-424/07-48 od 21. listopada 2009., u sjednici održanoj 24. srpnja 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika-protutužitelja se prihvaća, preinačuje se presuda Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1758/10-2 od 25. listopada 2010. u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda glede prihvaćenog zahtjeva tužitelja za plaćanje mu iznosa 3.631,00 kn mjesečno počev od 1. travnja 2001. do predaje poslovnog prostora u U., …, najkasnije do 7. listopada 2009., te odbijenog zahtjeva tuženika-protutužitelja za utvrđenje prava vlasništva i sudi:

 

1. Odbija se zahtjev tužitelja Grada Umaga da mu tuženik plaća mjesečno 3.631,00 kn počev od 1. travnja 2001. nadalje do predaje poslovnog prostora u U., …, a najkasnije do 7. listopada 2009. s pripadajućom zateznom kamatom.

 

2. Utvrđuje se da je protutužitelj M. B. stekao vlasništvo na 1/3 dijela k.č.br. 2472 k.o. U., kao i 1/10 dijela k.č.br. 2473 k.o. U. u naravi pekare u prizemlju zgrade u U., … i to prenamjenom, rekonstrukcijom i dogradnjom zajedničkih prostorija u zgradi, te uspostavom jedinstvenog poslovnog prostora kao posebnog dijela zgrade, što je protutuženik Grad Umag dužan priznati, te trpjeti da protutužitelj temeljem presude i nakon njezine pravomoćnosti uknjiži to svoje pravo u zemljišne knjige uz istovremeno brisanje tih dijelova nekretnine s imena i vlasništva protutuženika Grada Umaga.

 

3. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku-protutužitelju na ime parničnog troška iznos 30.360,00 kn, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Bujama-Buie broj P-424/07-48 od 21. listopada 2009. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 84.800,59 kn sa zateznom kamatom, te isplatiti tužitelju iznos 3.631,00 kn mjesečno počev od 5. studenoga 1998. do predaje poslovnog prostora u U., …, s pripadajućom zateznom kamatom, dok je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika kao protutužitelja upravljen na utvrđenje da je stekao vlasništvo na 1/3 dijela k.č.br. 2472 k.o. U., kao i 1/10 dijela k.č.br. 2473 k.o. U. u naravi pekare u prizemlju zgrade u U., D. … prenamjenom, rekonstrukcijom i dogradnjom zajedničkih prostorija, te uspostavom jedinstvenog poslovnog prostora kao posebnog dijela zgrade, a što je protutuženik Grad Umag dužan priznati i trpjeti protutužiteljevu uknjižbu prava vlasništva na temelju te presude u zemljišnim knjigama. Ujedno je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos 15.258,75 kn na ime parničnog troška.

 

Presudom Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1758/10-2 od 25. listopada 2010. djelomično je prihvaćena, a djelomično odbijena žalba tuženika-protutužitelja, te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćati tužitelju iznos 3.631,00 kn mjesečno počev od 1. travnja 2001. nadalje do predaje poslovnog prostora u U., …, ali najdalje do 7. listopada 2009. (dan zaključenja glavne rasprave), te u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika upravljen na utvrđenje da je prenamjenom, rekonstrukcijom i dogradnjom zajedničkih prostorija u zgradi u U., … i uspostavom jedinstvenog poslovnog prostora kao posebnog dijela zgrade stekao vlasništvo na 1/3 dijela k.č.br. 2472 i 1/10 dijela k.č.br. 2473 k.o. U., dok je u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 84.800,59 kn sa zateznom kamatom, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 105.200,00 kn na ime zakupnine u mjesečnom iznosu 3.631,00 kn za razdoblje od studenoga 1998. do kraja ožujka 2001., kao i plaćanje tog iznosa nakon 7. listopada 2009. tužbeni zahtjev odbijen, te je ujedno odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, a odbijen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja isti je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, a prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva tuženika.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onim dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

 

Kako osim paušalnog pozivanja na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident određeno ne ukazuje u čemu bi se sastojala ta povreda, to ovaj sud, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 392. a) st. 1. ZPP-a ocjenjuje da nema ni potrebe dalje se baviti ovim revizijskim razlogom.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu mu iznosa od 3.631,00 kn na ime mjesečne zakupnine za poslovni prostor u U., …, površine 73 m², kojeg je tuženik držao bez pravnog osnova u razdoblju od 1. travnja 2001. do 7. listopada 2009., odnosno protutužbeni zahtjev tuženika kao protutužitelja kojim traži utvrđenje da je stekao vlasništvo na predmetnom poslovnom prostoru, a na temelju odredbi čl. 372. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima izvršivši njegovu prenamjenu, rekonstrukciju i dogradnju, te uspostavom poslovnog prostora kao posebnog dijela zgrade.

 

Prihvaćajući tužbeni zahtjev tužitelja, a odbijajući protutužbeni zahtjev tuženika nižestupanjski sudovi polaze od slijedećih utvrđenih, odnosno onih među strankama nespornih činjenica i to:

 

- da je na temelju ugovora o zakupu poslovnog prostora sklopljenog između stranaka 27. svibnja 1990. tuženik u posjedu poslovnog prostora u U., …, površine 75,94 m², u naravi tri prostorije, u svrhu obavljanja pekarske djelatnosti, kojem ugovoru

 

- da su prethodile izjave stanara zgrade u U., …, kojima su C. D. D. i I. M. se suglasili da se prostori u prizemlju, a koje su oni koristili kao drvarnice, odnosno C. D. D. i kao poslovni prostor dadu tuženiku za potrebe obavljanja pekarske djelatnosti,

 

- da je zaključkom Skupštine Općine Buje od 19. travnja 1990. odobrena rekonstrukcija prizemlja zgrade u U., …, u društvenom vlasništvu s pravom korištenja Općine Buje u svrhu uređenja u pekaru, te dozvoljeno tuženiku ulaganje vlastitih sredstava u zgradu do iznosa od 350.000,00 dinara,

 

- da je građevinskom dozvolom od 5. lipnja 1990. tuženiku kao investitoru dozvoljena rekonstrukcija postojećeg objekta k.č.br. 2472 k.o. U. u prenamjenu djelatnosti, a na temelju utvrđenih uvjeta uređenja prostora Općinskog komiteta za urbanizam od 22. veljače 1990. i prema projektnom elaboratu,

 

- da je tuženik svojim sredstvima u skladu s prethodno navedenom dokumentacijom izvršio rekonstrukciju dodijeljenog mu poslovnog prostora u prizemlju zgrade u U., … i u njemu otvorio pekarnicu,

 

te ocjenjuju da na strani tuženika nisu ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 372. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za stjecanje vlasništva predmetnog prostora, smatrajući da prostori koji su mu dodijeljeni nisu predstavljali zajedničke prostorije već bili pripadnost pojedinih stanova u toj zgradi. Odnosno, da isprave na temelju kojih je tuženik izvršio adaptaciju i rekonstrukciju dodijeljenog mu prostora u prizemlju zgrade u U., …, nema značaj odobrenja nadležnih vlasti za vršenje prenamjene zajedničkih prostorija u posebni dio zgrade. Stoga ocjenjuju da je tuženik držao u posjedu taj prostor u spornom razdoblju bez valjanog pravnog osnova.

 

Takvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje pogrešnim.

 

Prema odredbi čl. 372. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 – dalje: ZVDSP) tko je do stupanja na snagu tog Zakona, a na temelju odobrenja kojeg je nadležna vlast dala u granicama svoje ovlasti na takvo imovinskopravno raspolaganje, o svom trošku proveo prenamjenu zajedničke prostorije u zgradi u društvenom vlasništvu u stan ili drugu samostalnu prostoriju, stekao je time na temelju i u okviru tog odobrenja pravo vlasništva prenamijenjene prostorije kao posebnog dijela nekretnine, zajedno sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine u smislu odredbe čl. 370. tog Zakona.

 

Polazeći od citirane odredbe kao pravno relevantne za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, ovaj sud je prethodno u svojoj odluci broj Rev 1103/04 od 15. prosinca 2004. uputio na odlučne okolnosti o kojima ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari i baš:

 

- da je prenamjena zajedničkih prostorija izvršena do stupanja na snagu ZVDSP-a,

- da je prenamjena izvršena na temelju valjanog odobrenja nadležne vlasti,

- da je prenamjena izvedena o vlastitom trošku.

 

Nije sporno da je radove na rekonstrukciji i prenamjeni spornog prostora tuženik izvršio nakon ishođene dokumentacije (1990.) i to o svom trošku, te obzirom da je ZVDSP stupio na snagu 1. siječnja 1997., to su dva od tri prethodno navedena odlučna elementa ostvarena.

 

Otklanjajući osnovanost zahtjeva protutužbenog zahtjeva tuženika za stjecanje vlasništva na temelju odredbe čl. 372. st. 1. ZVDSP-a nižestupanjski sudovi uz ostalo nalaze da sporni prostori koje je tuženik uredio nisu bili zajedničke prostorije već pripadnost stanova pojedinih stanara, a da zaključak kojim je tuženiku odobrena njihova rekonstrukcija i prenamjena ne predstavlja valjano odobrenje nadležne vlasti.

 

Činjenica jest da su prostori na kojima je tuženiku zaključkom tijela tužitelja odobrena rekonstrukcija i prenamjena, su u naravi bili drvarnice, te „kantina“ (podrum) koje su koristili stanari te zgrade. Takvi prostori ne čine dio stanova već su naprotiv zajedničke prostorije zgrade. Da je to tako ukazuje i činjenica što su stanari te zgrade (I. M. i C. D. D.) dali suglasnost da se ti zajednički dijelovi ustupe tuženiku. Naime, sasvim je sigurno da su ti prostori činili sastavni dio stanova tih stanara, oni ih ne bi ustupili tuženiku, a niti bi to mogli, jer je to izlazilo iz zakonskih ovlaštenja koja su na temelju tada važećeg Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj: 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 22/90, 22/92, 58/93, 70/93 i 14/94 – dalje: ZSO) pripadala nositelju stanarskog prava na stanu tada u društvenom vlasništvu, a niti je tužitelj u okviru svojih zakonskih ovlasti mogao raspolagati dijelovima stana na kojima je postojalo stanarsko pravo u smislu davanja dijelova tih stanova u zakup trećim osobama, u ovom slučaju tuženiku. Prema tome pogrešno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da su predmetni prostori bili pripadnost stanova stanara te zgrade i kao takvi da su bili izvan pravnog režima zajedničkih prostorija. Naprotiv radilo se upravo o zajedničkim prostorijama zgrade u društvenom vlasništvu.

 

Ne može se ni prihvatiti pravna ocjena iz pobijane presude da isprave na temelju kojih je tuženiku dozvoljena rekonstrukcija u cilju prenamjene zajedničkih prostorija ne bi imala značaj odobrenja nadležne vlasti iz čl. 372. st. 1. ZVDSP. Nejasno je pri tome koje bi to odluke upravnih tijela nižestupanjski sudovi smatrali pravno odlučnim. Polazeći međutim od sadržaja, te smisla i svrhe odredbe čl. 372. st. 1. ZVDSP-a nameće se zaključak kako je u konkretnom slučaju upravo zaključak pravnog prednika tužitelja od 19. travnja 1990., a kojem je tuženiku odobrena rekonstrukcija i prenamjena spornog prostora kao zajedničkog prostora u društvenom vlasništvu s pravom korištenja pravnog prednika tužitelja uz dozvoljena ulaganja tuženikovih sredstava imao značaj odobrenja iz čl. 372. st. 1. ZVDSP-a kojeg je pravni prednik tužitelja kao nadležna vlast dao u granicama svoje ovlasti na takvo imovinskopravno raspolaganje tuženiku.

 

Stoga je zaključiti kako su u ovom slučaju ostvarene sve pretpostavke iz odredbe čl. 372. st. 1. ZVDSP-a potrebne za stjecanje prava vlasništva na spornom prostoru koje je izvršenom prenamjenom postao posebni dio ove nekretnine.

 

U takvim okolnostima tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje se neosnovan, a onaj protutužbeni zahtjev protutužitelja osnovan.

 

Zbog navedenog, a na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sve prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

U Zagrebu, 24. srpnja 2012.