1                           Poslovni broj: 2 UsI-451/2020-8

 

                                                            Poslovni broj: 2 UsI-451/2020-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja V. J., iz R., S. M. L. A, kojeg zastupa opunomoćenica L. V., odvjetnica u M., , protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, Zagreb, Martićeva 14, radi zaštite osobnih podataka, 3. srpnja 2020.,

p r e s u d i o   j e

              I.               Poništava se rješenje Agencije za zaštitu osobnih podataka, KLASA: UP/I-041-02/19-09/10, URBROJ: 567-02/03-20-04 od 3. ožujka 2020. godine.

              II.              Nalaže se tuženiku da ovu upravnu stvar riješi polazeći od toga da tužitelj ima pravo pristupiti svojim osobnim podacima o rasporedu na ustrojbena mjesta u pojedinom razdoblju svoje djelatne vojne službe sadržanima u informacijskom sustavu Ministarstva obrane, ako ti podaci postoje i ako za pristup tužitelja navedenim podacima (u svojstvu ispitanika) ne postoji neka od propisanih zapreka.                            

              III.               Nalaže se tuženiku da tužitelju V. J. nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 3.125,00 (slovima: tri tisuće stotinu dvadeset pet) kuna (PDV uključen), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora.

 

Obrazloženje

Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-041-02/19-09/10, URBROJ: 567-02/03-20-04 od 3. ožujka 2020. odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenje povrede prava na zaštitu osobnih podataka, zbog propuštanja Ministarstva obrane da tužitelju dostavi ispis (izvadak) iz kojeg su razvidni njegovi osobni podaci o rasporedu na konkretno ustrojbeno mjesto konkretnoga ustrojbenog čina u 2004. godini.

Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da tuženik pogrešno i neosnovano interpretira sadržaj tužiteljeva zahtjeva, da tužitelj u ovom postupku ne osporava zakonitost niti jednog akta (uključujući onoga kojim mu je 2004. navodno utvrđena nemogućnost daljnjega profesionalnog razvoja), da je riječ o osobnim podacima koji tužitelju trebaju biti dostupni, te da je tuženik propustio provesti ispitni postupak. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika, te da predmet vrati tuženiku na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u iznosu od 3.125,00 kuna (PDV uključen).

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja, te naglašava da je predmetni zahtjev tužitelja istovjetan zahtjevima povodom kojih su već donesene pravomoćne odluke u upravnim postupcima i upravnim sporovima, a Ministarstvo obrane jedino je ovlašteno odlučivati o pravima tužitelja kao stranke u upravnom postupku, uz daljnju sudsku zaštitu. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS, vezano uz čl. 8. toga Zakona), utvrdivši da je tužbeni zahtjev osnovan.

Prema članku 15. stavku 1. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (Tekst značajan za EGP) (SL 119, 4. 5. 2016.) (u nastavku teksta: Opća uredba), ispitanik ima pravo dobiti od voditelja obrade potvrdu obrađuju li se osobni podaci koji se odnose na njega te ako se takvi osobni podaci obrađuju, pristup osobnim podacima i dodatnim informacijama navedenima u toj odredbi.

Osobni podaci su, pak, svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi, tj. na ispitanika (čl. 4. st. 1. Opće uredbe).

Ispitanik bi trebao imati pravo pristupa prikupljenim osobnim podacima koji se na njega odnose (uvodna izjava br. 63 uz Opću uredbu).

Prije svega, tuženik svoju odluku bazira na netočnom zaključku da je tužitelj Ministarstvu obrane podnio zahtjev jednak ranijima. Naime, u upravnom sporu poslovnog broja 5 UsI-121/16 radilo se o zahtjevu za provjeru istinitosti tužiteljevih osobnih podataka (dostavom pisanog zaključka o nemogućnosti daljnjega profesionalnog razvoja), a u upravnom sporu vođenom pod poslovnim brojem 10 UsI-1428/2018 o zahtjevu za izmjenu osobnih podataka. Predmetnim zahtjevom (što nosi datum 27. kolovoza 2019.) tužitelj je od Ministarstva obrane zatražio da mu se iz Informacijskog sustava dostavi ispis (izvadak) iz kojeg su vidljivi njegovi osobni podaci o rasporedu na konkretno ustrojbeno mjesto konkretnoga ustrojbenog čina u 2004., uz izvore podataka o tom rasporedu.

Podaci o tužiteljevu rasporedu u određenom razdoblju ulaze u normativnu definiciju osobnog podataka iz članka 4. stavka 1. Opće uredbe. Pritom nije odlučno u koju svrhu ispitanik (ovdje: tužitelj) traži pristup svojim osobnim podacima, niti omogućavanje pristupa tim podacima prejudicira ishod odlučivanja nadležnih tijela o možebitnim zahtjevima koje ispitanik postavi pozivom na pribavljene podatke. Ispitanik ima pravo pristupa ovim podacima, ako ti podaci postoje, te ako nema neke od zapreka propisanih za pristup.

Tuženik je, stoga, svoju odluku utemeljio na činjenicama koje ovdje nisu odlučne, propustivši utvrditi doista odlučne činjenice, te u tom pogledu valjano obrazložiti svoju odluku.

Odlučujući o tužiteljevom zahtjevu za utvrđivanje povrede prava tuženik, dakle, na štetu tužitelja, nije u cijelosti postupio po obvezama koje ima po odredbama članka 51. Opće uredbe, te članka 4. i članka 34. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine“, broj 42/18), vezano uz odredbe članka 5. stavka 1., članka 8. i članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09).

Sukladno prethodnom, Sud je poništio osporavano rješenje tuženika (čl. 58. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS). Sud je, ujedno, odlučio izrekom presude naložiti tuženiku da ovu upravnu stvar riješi polazeći od toga da tužitelj ima pravo pristupiti svojim osobnim podacima o rasporedu na ustrojbena mjesta u pojedinom razdoblju svoje djelatne vojne službe sadržanima u informacijskom sustavu Ministarstva obrane, ako ti podaci postoje i ako za pristup tužitelja navedenim podacima (u svojstvu ispitanika) ne postoji neka od propisanih zapreka. U pogledu netom navedenog predmet, dakle, nije vraćen na ponovni postupak, već je o tome odlučeno sudskom presudom. Naime, iz šire ovlasti upravnog suda da u cijelosti sam riješi stvar, proizlazi i njegova uža ovlast da to učini djelomice. Ovo je u skladu je s razvojem prakse formuliranja izreka presuda upravnih sudova, na tragu solucija poznatih u usporednim upravnosudskim sustavima kontinentalnoga pravnog kruga. Usto, vezivanje javnopravnih tijela ovovrsnim stajalištem Suda prikladnije je provesti reformacijskom negoli kasacijskom presudom (potonja vrsta presude u pravilu ne podliježe žalbenom preispitivanju).

Ova presuda tuženiku ostavlja samo prostor da utvrdi ispunjavanje ostalih propisanih pretpostavki ili zapreka za definitivnu ocjenu osnovanosti tužiteljeva zahtjeva, vodeći računa prije svega o obveznosti izreke presude, ali i o vezanosti pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda (čl. 10. st. 1. ZUS-a i čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima, „Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18 i 126/19, odnosno čl. 81. st. 1. i 2. ZUS-a).

Prethodno utvrđeni nedostaci u postupku donošenja osporavanog rješenja dovoljni su za usvajanje tužbenog zahtjeva. Ovom presudom nije odlučeno o dijelu tužiteljeva zahtjeva što se odnosi na pristup izvorima predmetnih osobnih podataka. Ako tuženik utvrdi da odnosni podaci postoje i da nema zapreka da im tužitelj pristupi, ujedno će, primjenom mjerodavnih pravnih normi, odlučiti o osnovanosti zahtjeva za pristup izvorima podataka o konkretnom rasporedu tužitelja. Tuženik će pri tome poći od sadržaja predmetnog zahtjeva tužitelja, ne poistovjećujući ga s ranijim zahtjevima, koji su opravdano odbijen (pravomoćnim upravnim aktima i sudskim presudama).

Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članka 79. ZUS-a te Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), polazeći od toga da je tuženik izgubio spor. Kao radnja u odnosu na koju tužitelj može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznat je sastav tužbe (2.500,00 kn), što uvećano za PDV čini ukupno priznate troškove spora u iznosu od 3.125,00 kuna. Rok za isplatu naknade troškova  određen je sukladno članku 81. stavku 2. ZUS-a. Tužitelj do donošenja ove presude nije zatražio naknadu troškova spora za podnesak od 1. srpnja 2020., ali i da jest, taj podnesak ne sadržava novo (dodatno) izlaganje, niti je uzet u obzir prilikom donošenja sudske odluke, pa nije riječ o opravdanom izdatku u smislu članka 79. stavka 1. ZUS-a.

U Rijeci 3. srpnja 2020.

 

                            S u d a c   

         

                   dr. sc. Alen Rajko, v.r.