Broj: Revt 166/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. d.d. u stečaju, kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u S., te umješača na strani tužitelja S. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. T. i K. C. B. u Z., protiv tuženika Ž. b. d.d. u stečaju, Ž., kojeg zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3874/09-7 od 25. listopada 2011., kojom je djelomično potvrđena djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2083/05 od 6. travnja 2009., u sjednici održanoj 29. kolovoza 2012.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se revizija tužitelja te se slijedom toga ukidaju presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2083/05 od 6. travnja 2009. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3874/09-7 od 25. listopada 2011. u dijelu odluke o glavnoj stvari i u dijelu odluke o troškovima postupka do iznosa od 1.159.000,00 kuna.

 

O trošku sastava revizije i odgovora na reviziju odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

              „I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: „Ovrha u ovršnom predmetu ovrhovoditelj Ž. b. d.d. u stečaju protiv ovršenika T. d.d. u stečaju, N., koji se vodi kod Općinskog suda u Pagu pod brojem Ovr-138/03 proglašava se nedopuštena, tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe“

 

              kao neosnovan.

 

              II. Nalaže se tužitelju da plati tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.586.000,00 kn u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

 

              I. „Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2083/05 od 6. travnja 2009. u točki I. izreke presude.

 

              II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se točka II. izreke presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2083/05 od 6. travnja 2009. za iznos parničnih troškova od 1.159.000,00 kn

 

              III. Preinačava se točka II. izreke presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2083/05 od 6. travnja 2009. i rješava:

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 427.000,00 (četiristodvadesetsedamtisuća kuna) kao neosnovan.

 

Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja (odluka o glavnoj stvari) i u dijelu u kojem je potvrđena odluka o troškovima postupka (do iznosa od 1.159.000,00 kuna) reviziju podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tužena je odgovorila na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Ovaj sud kao revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama određeno navedenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka sukladno odredbi čl. 392. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP).

 

Suprotno navodima tužitelja presude sudova nižeg stupnja imaju potpune, logične i jasne razloge koje odgovaraju stanju spisa, sadržaju zapisnika i isprava u spisu i stoga nemaju nedostala koji bi ih činili nerazumljivim ili pak nepodesnim za ispitivanje u postupku pravnog lijeka.

 

              U ovoj fazi postupka među strankama nije sporno:

 

- da je Ugovorom o kratkoročnom kreditu broj ... od ... (list 6. – 8. spisa) koji je zaključen između Ž. b. d.d. (kao kreditora) i društva B. d.o.o. kao korisnika kredita, založni dužnik je društvo T. d.d., N. (ovdje tužitelj). Na nekretnini u vlasništvu društva T. d.d. upisane u zk.ul. 1784 K.O. N. ... i na kč.br. 1175 u naravi zgrada u N., određeno je da će se upisati pravo zaloga-hipoteke u korist Ž. b. d.d. (čl. 6. Ugovora),

 

- da je Aneksom I gore citiranog Ugovora zaključenog između korisnika kredita društva B. d.o.o. i tuženika izmijenjena točka 6. Ugovora o kratkoročnom kreditu na način da se kao osiguranje osnivanjem založnog prava pored nekretnina navedenih  u Ugovoru dodaju i nekretnine opisane i popisane u citiranom Aneksu I,

 

- da je Aneksom II. ugovora o kratkoročnom kreditu broj ... od ... u čl. 2. određeno je da će založni dužnik T. d.d., N. istupiti iz Ugovora, a nekretnine utvrđene Aneksom I. u cijelosti će zamijeniti nekretninu opisanu u čl. 6. Ugovora (nekretnine tužitelja). Aneks II. nije sastavljen u obliku javnobilježničkog akta niti je za tuženika ovjeren potpis (list 9 spisa),

 

- da je Općinski sud u Pagu svojim rješenjem Ovr-309/98 od 9. veljače 1999. (list 82 spisa) odredio ovrhu na temelju ovršnog javnobilježničkog akta poslovni broj ... dakle Ugovora o kratkoročnom kreditu broj ...

 

Nadalje iz podatka u spisu proizlazi da je tužitelj u ovu parnicu upućen rješenjem donijetim u ovršnom postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Pagu pod poslovnim brojem Ovr-138/03 od 5. prosinca 2003. Rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-309/98 od 9. veljače 1999. određena je ovrha na nekretninama ovršenika (ovdje tužitelja) radi naplate novčane tražbine iz Ugovora o kratkoročnom kreditu u iznosu od 6,600.000,00 kn. Žalbu ovršenika podnesenu protiv navedenog rješenja sud je prihvatio i ukinuo rješenje o ovrsi kao i sve provedene radnje. Po žalbi ovrhovoditelja (ovdje tuženika) Županijski sud u Zadru ukinuo je rješenje poslovni broj Ovr-309/98 od 1. travnja 1999., vratio predmet Općinskom sudu u Pagu i naložio da se ovršenik uputi u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, budući da je žalba izjavljena iz razloga čl. 46. st. 2. t. 9. OZ-a, odnosno činjenice da je Aneks II. sačinjen nakon sastavljanja javnobilježničke isprave (ugovora o kreditu).

 

Iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi nižeg stupnja utvrđuju da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan jer nema uvjeta za primjenu odredbe čl. 46. st. 9. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 – dalje: OZ) u svezi s čl. 48. OZ-a i to stoga što tražbina tuženika prema korisniku kredita nije prestala pa time nema niti mjesta utvrditi da je ovrha prema tužitelju kao založnom dužniku (koji nije istovremeno i korisnik kredita - dakle dužnik) prestala jer iz odredbe čl. 46. st. 9. OZ-a slijedi da će se ovrha proglasiti nedopuštenom ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

 

Nije sporno da je Aneks II ugovora nastao nakon javnobilježničke isprave  kao ovršne isprave na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi protiv tužitelja.

 

Također vezano za gore iznesenu argumentaciju sudova nižeg stupnja, utvrđuju da zahtjev tužitelja nije utemeljen jer Aneksi ugovora (koji svojim sadržajem nisu sporni) nisu sastavljeni u istoj formi kao i javnobilježnička isprava na temelju koje je određena ovrha pa ne mogu stoga proizvesti nikakve pravne učinke.

 

Glede ovog stava sudova nižeg stupnja valja naglasiti da je čl. 48. st. 1. u svezi s 3. OZ-a propisano da ako je žalba izjavljena iz razloga 46. st. 1. t. 7. i t. 9. do 11. OZ-a, a te činjenice među strankama u ovršnom postupku budu sporne, sud će ovršenika uputiti na put parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga zbog kojeg je žalba iznesena.

 

U ovom sporu tužitelj je kao ovršenik izjavio žalbu iz razloga iz čl. 46. st. 1. t. 9. OZ-a, te je zbog toga što su činjenice o kojima ovisi  dopuštenost ovrhe bile sporne upućen na put parnice.

 

S druge strane, iznimka od ovog pravila  propisana je odredbom st. 4. čl. 48. OZ-a jer iz te odredbe slijedi da se ovršenika neće uputiti na put parnice, već će ovršni sud prihvatiti žalbu, ukinuti provedene radnje i obustaviti ovrhu ako činjenice zbog kojih je ovrha nedopuštena ovršenik dokazuje javnom ili javno ovjerovljenom ispravom.

 

Dakle, pitanje forme isprava na kojima tužitelj temelji svoje tvrdnje o nedopuštenosti ovrhe nisu odlučne, jer u tom slučaju odredba čl. 48. st. 4. OZ-a ne bi imala nikakve svrhe, a tom odredbom upravo se pravi distinkcija između situacije kada ovršenik temelji svoje tvrdnje na činjenicama koje ne proizlaze iz javnih ili javno ovjerovljenih isprava i kada činjenice o kojima ovisi osnovanost njegova zahtjeva o nedopuštenosti ovrhe ne slijede iz takvih isprava.

 

Po ocjeni ovog suda stav sudova nižeg stupnja o tome što je tražbina u ovom postupku nije pravilan.

 

Naime u ovom postupku tužitelj (ovršenik u ovršnom postupku) je založni dužnik koji je u Ugovoru o kratkoročnom kreditu od ... jamčio tuženiku (davatelju kredita) za dug korisnika kredita (društvo „B.“ d.o.o.) na način da je tim ugovorom utanačeno:

 

              „Za osiguranje povrata ovog kredita Založni dužnik poduzeće „T.“ d.d. N., ... dozvoljava da se na nekretnini koja je u njegovom vlasništvu upisana u z.k.ul. broj 1784 u k.o. N. ... na k.č.br. 1175, u naravi zgrada u N., upiše pravo zaloga – hipoteka u korist Ž. b. d.d. Ž., P. Z. za odobreni kredit u iznosu od kn = 6,600,000,00 (slovima: šestmilijunašestotisuća kuna) uvećano za pripadajuće kamate iz točke 3. (tri) ovog Ugovora.

 

              Založni dužnik poduzeće „T.“ d.d. N., ... ovlašćuje K., tj. vjerovnika, da na temelju ovog akta može neposredno tražiti izvršenje na nekretnini iz ove točke radi naplate potraživanja nakon njegove dospjelosti utvrđene u točki 5. (točki pet) ovog Ugovora.“

 

Prema pravnom shvaćanju ovog suda ovdje tuženik kao davatelj kredita prema korisniku kredita ima novčanu tražbinu radi naplate iznosa dobivenog kredita (6,600.000,00 kuna) ali prema tužitelju kao založnom dužniku njegova tražbina sastoji se u pravu na realizaciju hipoteke tj. tuženik ima pravo da svoju tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njen vlasnik dužan je to trpjeti kako to slijedi iz čl. 297. u svezi s čl. 304. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZV).

 

Stoga tražbina koja se ostvaruje u spornom ovršnom postupku nije novčana tražbina tuženika prema korisniku kredita, već je to pravo na namirenje iz vrijednosti nekretnina koja su Ugovorom o kratkoročnom kreditu dane u zalog.

 

Iz sadržaja citiranog Aneksa II moglo bi se zaključiti da je tuženik pristao da se kao zalog umjesto nekretnina tuženika prime nekretnine korisnika kredita.

 

Slijedom navedenog zbog pogrešnog pravnog pristupa odlučne činjenice glede postojanja tražbine tuženika spram tužitelja nisu utvrđene niti ocjenjene zbog čega niti materijalno pravo nije pravilno primijenjeno pa je stoga valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

 

U nastavku postupka sud će sukladno ovoj odluci utvrditi odlučne činjenice i nakon toga donijeti na zakonu osnovanu odluku.

 

Odluka o troškovima donesena je na temelju odredbe čl. 166. ZPP-a.

 

Zbog svega gore navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 29. kolovoza 2012.