Broj: Rev 961/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1/ M. B., 2/ V. R., 3/ I. R., 4/ N. T., 5/ B. B., 6/ P. J., 7/ D. P., 8/ I. Č., 9/ I. S., 10/ B. L., 11/ M. S., 12/ P. R., 13/ Z. R., 14/ J. B., 15/J. P., 16/ I. Š., 17/, A. P., 18/ M. S., 19/ P. S., 20/ A. V., 21/ L. V., 22/ M. M., 23/ A. V., 24/ Z. Z., 25/ V. M., 26/ A. J., 27/ A. B., 28/ S. M., 29/ M. V.,  30/ A. M., 31/ I. V., 32/ R. V., 33/ M. J., 34/ M. S., 35/ M. Š., 36/ D. S., 37/ P. V., 38/ J. Z., 39/ D. K., 40/ D. K., 41/ P. B., 42/ M. B., 43/ M. L., 44/ M. Š., 45/ J. T., 46/ M. Š., 47/ S. B., 48/ B. J., 49/ I. L., 50/ S. S., 51/ M. S., 52/ D. S., 53/ I. M., svi tužitelji zastupani po punomoćnicima L. M., odvjetniku u O. i M. L., odvjetniku u O., protiv tuženika 1/ Republike Hrvatske, koju zastupa Općinskog državno odvjetništvo u Makarskoj, 2/ Splitsko –dalmatinske županije, koju zastupa punomoćnik Vinko Ljubičić, odvjetnik u Splitu, 3/ Grada Omiša, kojeg zastupaju punomoćnici V. L. i Ž. V., 4/ H. c. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik O. S., odvjetnik u S., 5/ H. e., kojeg zastupa punomoćnik S. D., dipl. pravnik, 6/ H. v., kojeg zastupa punomoćnica K. Ž., dipl. pravnik, radi prestanka uznemiravanja i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-3844/08 od 2. listopada 2008., kojom su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Omišu br. P-434/07 od 13. srpnja 2007., u sjednici vijeća 12. rujna 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja protiv presude odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv rješenja kojim je potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je odbačena tužba tužitelja protiv prvotuženika Republike Hrvatske odbija se kao neosnovana, dok se pak revizija tužitelja protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje u dijelu u kojem je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere odbacuje kao nedopuštena.

 

Odbija se zahtjev trećetuženika Grada Omiša za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim je traženo da su drugo do šestotuženici dužni solidarno s naslova naknade štete izgraditi vodovod za potrebe žitelja G. P. – T., S., D. D., P., D. G. i R. Ujedno su tužitelji obvezani naknaditi troškove postupka prvotuženiku u iznosu od 3.050,00 kn, drugotuženiku 3.050,00 kn, trećetuženiku iznos od 6.100,00 kn, te četvrtotuženiku iznos od 6.100,00 kn.

 

              Rješenjem suda prvoga stupnja odbačena je tužba u odnosu na prvotuženika Republike Hrvatske, te je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere kojom je traženo da se naloži tuženicima da solidarno osiguraju opskrbu pitkom vodom žitelja G. P., koja se ima jednom mjesečno dovoditi cisternama i napuniti do vrha sve rezervoare (čatrnje) u svim selima G. P.; zatim kojom se tuženicima zabranjuje poduzimanje radnji koje mogu nanijeti i povećati štetu tužitelja, a posebno zabranu puštanja u rad, kao i upotrebu benzinskih postaja izgrađenih na toj dionici; kojom se traži određivanje privremene mjere izgradnje mjerne postaje u sredini sela T., uz ogradu nove ceste, a radi javne kontrole kakvoće zraka; te kojom se sredstva H. a., H. e. i H. v., a koja se sada plaćaju Gradu Omišu kao naknada za uporabu vodoprivrednih dobara i zemljišta u G. P., ubuduće plaćaju na poseban žiro – račun Š. k. e. d. S. T. kod R. A. d.d.

 

              Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tužitelja i potvrđeni su prvostupanjska presuda i rješenje.

 

              Protiv presude i rješenja suda drugoga stupnja tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 – dalje: ZPP), budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 100.000,00 kn. Tužitelji predlažu da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači u skladu s revizijskim navodima, odnosno podredno da se ukinu pobijane odluke i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

Na reviziju je odgovorio jedino trećetuženik Grad Omiš koji predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, te da se tužitelji obvežu na plaćanja troškova odgovora na reviziju.

 

              Revizija tužitelja protiv presude nije osnovana, dok pak revizija tužitelja protiv rješenja nije dopuštena.

 

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije drugostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji kontradiktornost između izreke presude i obrazloženja.

 

Činjenica da je sud drugoga stupnja održao nejavnu sjednicu drugostupanjskog vijeća ne znači povredu prava tužitelja, jer u smislu odredbe čl. 362. st. 1. ZPP drugostupanjski sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća, koja je u pravilu nejavna. Samo u slučaju kada drugostupanjski sud nađe, u smislu st. 2. istog članka, da je to potrebno radi donošenja odluke, može pozvati stranke ili njihove zastupnike na sjednicu vijeća. Stoga nije počinjena relativno bitna povreda iz čl. 354. st .1. u vezi čl. 362. ZPP.

 

Predmet konkretnog parničnog postupka je zahtjev tužitelja da im tuženici solidarno, s osnova naknade štete, izgrade vodovod za žitelje G. P., jer da su izgradnjom autoceste A1 (Dalmatine) Z. – Š., na području G. P. obećali izgraditi vodovod i tako žiteljima tog kraja omogućiti normalan život.

 

U postupku nije bilo sporno da je na dijelu G. P. izgrađena autocesta A 1, da je investitor te gradnje bio četvrtotuženik H. c. d.o.o., da se tužitelji prije utuženja nisu obratili sa zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu, da su žitelji G. P. ostali bez pitke vode još 1961. godine izgradnjom akumulacije i brane P., HE Z. i Vodoopskrbno distributivnog centra G., kada su bili presječeni podzemni vodni tokovi.

 

              Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi također da drugo do šestotuženici nisu preuzeli obvezu izgradnje vodovoda za potrebe žitelja G. P. zbog toga što je na tom području izgrađena autocesta A 1 Z. – Š., a radi čega je u odnosu na te tuženike tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

 

Kod toga prvostupanjski sud navodi da zahtjev tužitelja nije osnovan na temelju odredbe čl .110. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 -  dalje:  ZV), jer da tužitelji nisu priložili nikakve dokaze da su vlasnici, odnosno posjednici nekretnina na području na kojem je došlo do gradnje autoceste, pa da stoga tužiteljima ne pripada pravo na zaštitu od štetnih imisija. Osim toga niti iz činjeničnih navoda tužbe ne proizlazi da tužitelji traže zaštitu od štetnih imisija, niti je u tom pravcu bio postavljen tužbeni zahtjev, budući su tužitelji tražili tužbom izgradnju vodovoda za potrebe žitelja mjesta G. P.

 

Drugostupanjski sud pak smatra zahtjev neosnovanim obzirom na odredbu čl. 207. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), a koja odredba govori o solidarnoj odgovornosti naručitelja i izvođača radova, koja se pak odredba u ovom predmetu može odnositi jedino u odnosu na četvrtotuženika, koji je bio naručitelj izgradnje autoceste A 1, odnosno koji je dijelom bio izvođač. Kako je taj tuženik cestu gradio prema pravomoćnoj dozvoli, te kako tužitelji nisu dokazali da bi izgradnjom autoceste došlo do zagađenja pitke vode na spornom području, to je pravilno u odnosu na tog tuženika zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Po shvaćanju ovoga suda zahtjev je neosnovan i obzirom na odredbu čl. 156. ZOO, budući da su tužitelji podnijeli zahtjev za naknadu štete, time da je umjesto novčanog iznosa štete tražena izgradnja vodovoda za mještane G. P., a isti nisu dokazali da bi im štetu prouzročili tuženici, odnosno da su tuženici na bilo koji način preuzeli bilo kakvu ugovornu ili vanugovornu obvezu izgradnje vodovoda za mještane G. P.

 

              Potpuno je neosnovano navođenje revidenata da bi se u ovom slučaju moglo primijeniti pravno pravilo paragrafa 10. Općeg građanskog zakonika, odnosno pravno pravilo čl. 59. d P. statuta, to iz razloga što je pitanje odštetne odgovornosti, odnosno zaštite od imisija, regulirano odredbama ZOO odnosno ZV, pa ne dolazi do primjene pravnih pravila ranijih propisa.

 

U odnosu pak na prvotuženu Republiku Hrvatsku pravilno su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu, jer se tužitelji prije podnošenja tužbe nisu obratili nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora. Prema odredbi čl. 186. a st. 6. ZPP u slučaju kada je tužba podnesena sudu, a da se tužitelji prethodno nisu obratili nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, ima za posljedicu odbačaj tužbe. Kod toga valja naglasiti da podnošenje predstavke Saboru Republike Hrvatske ili drugim državnim tijelima nema značaj podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora u smislu čl .186. a ZPP, a kako to pogrešno smatraju revidenti u reviziji.

 

Kod toga su pravilno nižestupanjski sudovi naveli da obveza za izgradnju vodovoda u odnosu na drugo do šestotuženike ne proizlazi niti iz zapisnika Komisije za rješavanje perifernih problema kod izgradnje HE Split od 26. srpnja 1961. odnosno iz Sporazuma o zajedničkoj izgradnji i financiranja vodoopskrbnog sustava za naselja uz srednji tok rijeke Cetine od 19. prosinca 1997., jer se radi o političkim obećanjima, a ne preuzimanju ugovornih obveza.

 

              Iz sadržaja revizije može se zaključiti da se ista podnosi i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog tog razloga revizija se uopće ne može podnositi (čl. 385. ZPP).

 

Radi navedenog nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja protiv presude odbijena kao neosnovana, a isto tako odbijena je kao neosnovana revizija tužitelja protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je odbačena tužba u odnosu na prvotuženika Republiku Hrvatsku na temelju odredbe čl. 400. u vezi čl. 393. ZPP.

 

Iako se u reviziji navodi da se revizija podnosi i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere, u samoj reviziji se posebno ne iznose razlozi u tom dijelu.

 

              Odredbom čl. 12. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 57/96, 29/99, 42/2000 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 173/2003, 194/2003, 151/2004, 88/2005 i 67/2008) propisano je da se u ovršnom postupku, a time i u postupku osiguranja, može izjaviti samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, dakle tzv. izvanredna revizija.

 

              U konkretnom slučaju tužitelji nisu podnijeli u tom dijelu izvanrednu reviziju, budući da nije postavljeno određeno materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

 

              Zbog toga revizija protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere nije dopuštena, pa ju je valjalo na temelju odredbe čl. 392. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.

 

Ujedno je valjalo odbiti zahtjev trećetuženika Grada Omiša za naknadu troškova odgovora na reviziju na temelju odredbe čl. 166. ZPP, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

 

U Zagrebu, 12. rujan 2012.