Broj: Rev-x 291/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić Špoljarić, članice vijeća i Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja Z. h. d.o.o. Podružnica …, Z., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika S. B. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1823/11-2 od 1. veljače 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6264/10-21 od 12. listopada 2010., dana 18. rujna 2012.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1823/11-2 od 1. veljače 2011. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-6264/10-21 od 12. listopada 2010. ukinuo je rješenje o ovrsi toga suda poslovni broj Ovrvz-3395/00 od 11. rujna 2000. kojim je ovršeniku (ovdje tuženiku) naloženo isplatiti ovrhovoditelju (ovdje tužitelju) po osnovi glavnog potraživanja 1.514,48 kuna te po osnovi obračunatih zateznih kamata 241,78 kuna, sve sa daljnjim zateznim kamatama (točka I izreke). Istom presudom odbijen je i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnične troškove (točka II izreke).

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-1823/11-2 od 1. veljače 2011. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) pobijajući presudu zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

 

U reviziji se navodi da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP, pa je tuženik predložio da revizijski sud preinači pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i u pobijanom dijelu odbije tužbeni zahtjev za iznos od 1.100,00 kuna, a tužiteljici naloži naknaditi tuženiku parnični trošak uključivši i trošak revizije od 581,25 kuna.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije dopuštena.

 

U čl. 382. st. 2. ZPP određeno je da u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, a takav je i ovaj slučaj jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 1.100,00 kuna (dakle ne prelazi 100.000,00 kuna), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

              Pored primjerice navedenih razloga stranka može podnijeti reviziju i zbog drugih razloga ako su oni važni za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              U reviziji je dakle potrebno naznačiti pravno pitanje koje je odlučno za rješenje konkretnog spora i navesti zašto je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, a revizija koja nema navedeni sadržaj nije dopuštena.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a) st. 2. ZPP-a, koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4 Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), revizijski sud je pobijanu presudu ispitao samo zbog pitanja koja je revident naznačio kao važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Predmet spora ove parnice je zahtjev tužitelja, koji je upravitelj stambene zgrade u Z., D., …, da mu tuženik S. B., vlasnik stana u predmetnoj zgradi, uplati sredstva obvezne pričuve koju su dužni uplaćivati suvlasnici zgrade. Tužbeni zahtjev je odbijen prihvaćanjem prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer su sudovi ocijenili da tužitelj nije ovlašten u svoje ime naplaćivati zajedničku pričuvu od onih suvlasnika koji tu pričuvu ne uplaćuju.

 

Revident je u reviziji naznačio postupovnopravno i materijalnopravno pitanje, a u svezi stranačke sposobnosti tužitelja i pravilne primjene odredbe 378. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 73/00, 114/01 - dalje u tekstu: ZV) koje glasi:

 

„1. Može li upravitelj stambene zgrade biti stranka u postupku radi naplate zajedničke pričuve od suvlasnika koji ne plaća tu pričuvu, odnosno

 

2. da li upravitelj ima aktivnu legitimaciju u tim predmetima?“

 

U odnosu na naznačena pitanja revident je naveo da su ta pitanja važna zato što je o njima pravno shvaćanje zauzeo Ustavni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka, primjerice u Odluci poslovni broj U-III-3671/2003 od 28. lipnja 2006., koje je ponovljeno u Odluci poslovni broj U-III-1656/2004, poslovni broj U-III-752/2007, U-III-2045/2007 i drugima, a koje shvaćanje je različito u odnosu na shvaćanje zauzeto u pobijanoj presudi, pa da se s obzirom na iznijeto može očekivati da bi o tim pitanjima drugostupanjski sudovi mogli imati različito shvaćanje zbog čega da je pitanje važno po čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP.

 

Vijeće Vrhovnog suda RH ocijenilo je da je tužitelj naznačio pravna pitanja navodeći razlog važnosti koji nije pojedinačno naveden u čl. 382. st. 2. ZPP ali spada u druge važne razloge u smislu te odredbe, međutim u okolnostima konkretnog slučaja o naznačenim pitanjima ne ovisi rješenje konkretnog spora, pa samim time nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Temeljna je naime pretpostavka za važnost pravnog pitanja u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP da odluka u konkretnom sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja, odnosno da je pobijanom presudom o spornom pitanju zauzeto neko pravno shvaćanje o primjeni postupovnopravne ili materijalnopravne odredbe nekoga propisa, a u svezi kojega je potrebno ujednačiti sudsku praksu.

 

Tek ako je pitanje važno za rješenje konkretnog spora, revizijski sud će ocijeniti važnost pitanja za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu nekog od općih razloga važnosti primjerice navedenog u čl. 382. st. 2. ZPP ili kojega drugoga važnog razloga koji nije primjerice naveden.

 

U ovom slučaju u odnosu na postupovnopravno pitanje koje se tiče stranačke sposobnosti tužitelja pitanje nije važno jer je tužitelju u ovoj parnici priznato svojstvo stranke u postupku. Tužitelj je pravna osoba koja prema sasvim jasnoj odredbi čl. 77. st. 1. ZPP ima stranačku sposobnost, njegovu parničnu sposobnost sudovi u ovom postupku nisu uopće dovodili u pitanje, pa je tužitelj sudjelovao u svojstvu stranke u postupku i u odnosu na njega je donesena prvostupanjska presuda.

 

Drugo pitanje odnosi se na pravno shvaćanje o aktivnoj legitimaciji upravitelja zgrade u svezi s primjenom odredbe čl. 378. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koja glasi:

 

„Upravitelj zastupa suvlasnike u svezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima, ako ugovorom iz stavka 1. ovoga članka nije drukčije određeno.“

 

U pobijanoj presudi drugostupanjski sud je zauzeo pravno shvaćanje da tužitelj nema aktivnu legitimaciju potraživati isplatu obvezne pričuve od suvlasnika zgrade u svoje ime i za svoj račun, nego u ime i za račun suvlasnika zgrade. Ovakvo shvaćanje nije u koliziji sa pravnim shvaćanjem Ustavnog suda RH, jer se odnosi na drugačiju procesnu situaciju.

 

Prema pravnom shvaćanju zauzetom u odlukama Ustavnog suda RH upravitelj stambene zgrade imenovan ugovorom ili prinudni upravitelj ovlašten je ex lege pokretati sudske postupke u ime i za račun suvlasnika zgrade, radi naplate zajedničke pričuve od suvlasnika koji tu pričuvu ne plaćaju.

 

S obzirom na to da tužitelj u ovoj parnici nije podnio tužbu u ime i za račun suvlasnika zgrade nego u svoje ime, za rješenje ovoga spora nije odlučno pravno shvaćanje zauzeto u navedenim odlukama Ustavnog suda RH o pravu upravitelja zgrade pokretati sudske postupke u ime i za račun suvlasnika zgrade. S obzirom na to da naznačena pitanja nisu važna za rješenje konkretnog spora, time nisu važni za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, pa se radi o nedopuštenoj reviziji.

 

Zbog iznijetih razloga valjalo je o reviziji tužitelja odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP-a).

 

U Zagrebu, 18. rujna 2012.