- 1 -              Poslovni broj: Usž-4983/19-2

 

Poslovni broj: Usž-4983/19-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

       

        Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća,  mr.sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća, te  više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja T. l. S. d.d., S., kojeg zastupa opunomoćenik prokurist D. L., protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, kojeg zastupa  zastupnik po zakonu S. P., magistar prava i zaposlenik, temeljem opće punomoći pohranjene u uredu predsjednika suda pod poslovnim brojem 39 Su-592/15, uz sudjelovanje zainteresirane osobe zadruge L. Q., S., kojeg zastupa opunomoćenik M. G., odvjetnik u S., radi davanja koncesije na pomorskom dobru, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 2 UsIjn-9/2019-7 od 12. srpnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 1.  srpnja 2020. 

p r e s u d i o   j e

 

                  Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 2 UsIjn-9/2019-7 od 12. srpnja 2019.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Upravnog suda u Splitu  poslovni broj:  2 UsIjn-9/2019-7 od 12. srpnja 2019. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske klasa: UP/II-342-22/16-01/10, urbroj: 530-03-2-1-16-3 od  26. listopada 2016. u osporenom dijelu  pod točkom I. izreke i rješenja L. u. S. urbroj: 4334-233717 od 19. rujna 2016. (točka 1. izreke). Naloženo je tužiteljici da u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne odluke nadoknadi zainteresiranoj osobi troškove upravnog spora u iznosu od 6.250,00kn (točka 2. izreke).

               Pobijanom točkom I. izreke rješenja tuženika odbijena je žalba  tužitelja  i potvrđeno rješenje L. u. S. urbroj: 4334-233717 od 19. rujna 2016., kojim je odbačen prigovor kao nedopušten tužitelja podnesen 8. rujna 2016. protiv Zapisnika o javnom otvaranju ponuda za davanje koncesije za obavljanje djelatnosti opskrbe vodom i električnom  energijom brodova, jahti i brodica na lučkom području pod upravom L. u. S. uz korištenje i održavanje lučke podgradnje u B. G. l. S. održanog 5. rujna 2016. s početkom u 10,05 sati u velikoj  sali L. u. S. urbroj: 4113-232163 od 5. rujna 2016. 

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj  zbog pogrešne primjene materijalnih odredbi Ustava Republike Hrvatske, Zakona o morskim lukama, Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, Zakona o koncesijama i Zakona o javnoj nabavi, bitnih povreda procesnih odredaba Zakona o morskim lukama, Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, Zakona o općem upravnom postupku, Zakona o koncesijama i Zakona o javnoj nabavi i Uredbe  o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U bitnome ističe da sud već prilikom određivanja predmeta spora pogrešno tumači i shvaća odredbe Zakona o koncesijama i Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama navodeći da Zakon o koncesijama uređuje područje koncesija a Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama davanje koncesije na pomorskom dobru. Smatra pogrešnim zaključak suda da Zakon o koncesijama ne regulira davanje koncesije na pomorskom dobru jer se odredbama članka 5. stavka 1. točke 4. Zakona o koncesijama regulira davanje koncesije na pomorskom dobru. Nadalje ističe da Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama ne propisuje pravnu zaštitu u postupku davanja koncesije na pomorskom dobru pa se ne može niti primijeniti. Smatra da već iz same jezične metode tumačenja pravnih normi  ne proizlazi da je odredbom članka 27. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano pravo na žalbu protiv odluke o davanju koncesije na pomorskom dobru a niti je tom odredbom propisana nadležnost Ministarstva za rješavanje o žalbi protiv odluke o davanju koncesije na pomorskom dobru a niti bi se bilo kakvim drugim pravilom tumačenja moglo zaključiti ono što je zaključio sud. Smatra da je je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe članka 1. stavka 7. i članka 48. Zakona o koncesijama u svezi s člancima 145. i 146. te članaka 138. do 163.  Zakona o javnoj nabavi prema kojima se žalba može izjaviti u svakoj fazi javne nabave odnosno javnog davanja koncesije na pomorskom dobru.  Ističe da je sud pobijanom presudom bez razboritih razloga odstupio od ustaljene sudske prakse i pravnih shvaćanja izraženih u presudi Trgovačkog suda u Splitu broj 8 Povrv-806/2015 od 28. studenog 2016., presude Upravnog suda u Rijeci   poslovni  broj UsI-600/13 od 23. veljače 2015. i presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-10472/2010 od 26. rujna 2013. Posebno ističe da Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama nije usklađen s direktivama Europske unije. U konačnici ističe da pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati  jer njezino obrazloženje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama a dani razlozi su proturječni. Ističe da je sud trebao navesti razloge zbog kojih je izraz „spor“ valjalo „razumjeti ne samo upravni, već postupak koji je pokrenut po žalbi stranke u upravom postupku“  te nije naveo razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je u ovom sporu primijenio pravilo „lex specialis derogat lege generali“, a ne osnovna pravila tumačenja odnosno jezično i ciljno (teleološko) tumačenje. Ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje jer sud nije detaljno ispitao navode tužbe i dokaze koje je predložio u tužbi  te da nije uzeo u obzir noviju sudsku praksu i tumačenje propisa od strane pravnih stručnjaka da se u pogledu pravne zaštite u postupku davanja koncesije ne pomorskom dobru primjenjuje Zakon o koncesijama. Spori i odluku o troškovima postupka smatrajući da nije bilo potrebe zakazivanja ročišta u ovom sporu. Predlaže da se žalba usvoji, pobijana presuda poništi i usvoji tužbeni zahtjev.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

             Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17.; dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

           Prema ocjeni ovoga suda pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda se ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.

Neosnovan je prigovor  bitne povrede pravila postupka jer je člankom  66. stavkom 2. ZUS-a  jasno propisano da bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe  ZUS-a, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude.

              Ovaj sud otklanja prigovore tužitelja  u žalbi da bi došlo do takve bitne povrede pravila sudskog postupka iz razloga manjkavosti obrazloženja o odlučnim činjenicama te nalazi da je prvostupanjski upravni sud   pravilno primijenio odredbe ZUS-a i u obrazloženju presude dao u skladu s  odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a. dostatno obrazloženje za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava te slijedom toga i povrede ustavnog načela na pravično suđenje.

         Suprotno žalbenim navodima, prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski upravni sud je pravilno slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koje proizlazi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenog prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu, te nakon održane rasprave, utvrdio odlučne činjenice u ovom upravnom sporu i na tako utvrđeno činjenično stanje  pravilno primijenio materijalno pravo te odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje s kojim je ovaj sud u cijelosti suglasan.

Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je rješenjem tuženika od 26.  listopada 2016., donesenim temeljem odredbe članka 27. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine, 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11.) i članaka 116. i 120. Zakona o općem upravnom postupka (Narodne novine broj 47/09, dalje: ZUP), odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog  tijela od 19. rujna 2016. kojim je odbačen kao nedopušten prigovor tužitelja izjavljen protiv Zapisnika o javnom otvaranju ponuda za davanje koncesije za obavljanje djelatnosti opskrba vodom i električnom energijom brodova, jahti i brodica m lučkom području pod upravom L. u. S. uz korištenje i održavanje lučke podgradnje u B. G. l. S., nalazeći da zapisnik o javnom otvaranju ponuda nije upravni akt uz napomenu da se protiv eventualnih nepravilnosti u postupanju Stručnog povjerenstva koje je sačinilo zapisnik i u cjelokupnom postupku javnog otvaranja ponuda može podnijeti žalba na odluku o davanju koncesije kao upravnom aktu.   

Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski upravni sud  imao u vidu da je pravni režim koncesije na pomorskom dobru u hrvatskom pravnom sustavu na zakonskoj razini  uređen dvojako tako da Zakon o koncesijama, kao opći normativni zakon (lex generalis) uređuje područje koncesije, a  Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, kao specijalni propis (lex specialis) uređuje davanje koncesije na pomorskom dobru uz supsidijarnu primjenu Zakona o  općem upravnom postupku. Na podzakonsko razini postupak davanja koncesije na pomorskom dobru, kriterij za određivanje visine koncesijske naknade i kriteriji za ocjenu ponuda uređeni su  Uredbom o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru (Narodne novine broj  23/04., 101/04., 39/06, 63/08, 125/10., 102/11. i 83/12.).

Odredbom članka 5. stavka 4. Zakona o koncesijama (Narodne novine, 143/12.) propisano je da se posebna pitanja vezana za davanje koncesije na pomorskom dobru uređuju posebnim propisima, a u  konkretnom slučaju ti posebni propisi su Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama i navedena  Uredba.

Odredbom članka 27. stavka 1.  Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama propisano je da je za raspravljanje svih pitanja i raspravljanje svih sporova u svezi s davanjem, izvršavanjem, opozivom ili izmjenom odluka o koncesiji na pomorskom dobru nadležno  ministarstvo za poslove pomorstva. Protiv rješenja ministarstva ne može se izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.

Stoga je prema ocjeni ovoga suda  pravilno protumačeno da je sukladno odredbi članka 27. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama za rješavanje žalbi protiv odluka odnosno akata donesenih u postupcima davanja koncesije na pomorskom dobru,  u ovom slučaju odluke L. u. S., nadležno ministarstvo za poslove pomorstva, a ne Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave. Pritom se pravilno pod nazivom „spor“ iz članka 27. Zakona razumijeva i postupak koji je pokrenut po žalbi u upravnom postupku. Takvo stajalište potvrđuju i presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-3796/2007-5 od 11. studenog 2010. i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-IIIA-4885/2005 od 20. lipnja 2007.

Pravilno je presudom prvostupanjskog upravnog suda potvrđeno stajalište tuženika prema kojem se u postupku davanja koncesije na pomorskom dobru primjenjuje Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama  i da se u skladu s odredbom članka 27. tog Zakona jedino odluka o dodjeli koncesije može smatrati upravnim aktom koji se može pobijati žalbom te da nije predviđena samostalna upravnopravna zaštita u odnosu na pojedine stadije postupka davanja koncesije na pomorskom dobru prije donošenja odluke o dodjeli, dakle, ni  na zapisnik o javnom otvaranju ponuda.

Stoga je prvostupanjski upravni sud ispravno ocijenio zakonitost rješenja  kojim je odbačen kao nedopušten  prigovor tužitelja na zapisnik o javnom otvaranju ponuda za davanje koncesije. Pritom se pravilno poziva na takvu dosadašnju sudsku praksu ovoga suda izraženu u presudama poslovni broj Usž-2425/15-2 od 18. veljače 2016. i Usž-462/16-2 od 21. travnja 2016.

Ni presuda ovoga suda poslovni broj Us-10472/2010 od 26. rujna 2013. na koju se poziva tužitelj ne ukazuje na drugačije pravno stajalište jer u predmetnom postupku  prikupljanja ponuda za dodjelu koncesije na pomorskom dobru u svrhu korištenja pružanja turističko-ugostiteljskih usluga ne spori primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine, broj 158/03. i 141/06.)  i  Uredbu o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru (Narodne novine, broj 23/04.) te izražava stajalište da je odluka koja se donosi o dodjeljivanju koncesije upravni akt pri donošenju kojeg akta je nadležno tijelo dužno postupiti po odredbama Zakona o općem upravnom postupku (narodne novine broj 53/91.). O žalbi je također odlučivalo Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske.

Tužiteljevo pozivanje na drugačije odluke Upravnog suda u Rijeci i Trgovačkog suda u Splitu nije odlučno za donošenje drugačije odluke jer odluke nižih sudova ne obvezuju ovaj sud kao viši sud.

Odluka o naknadi troškova upravnog spora donesena je na temelju odredbe članka 79. stavka 2. i 4. ZUS-a te je zainteresiranoj osobi u trošak spora pravilno kao opravdani priznat trošak sastava odgovora na tužbu te zastupanje na ročištu 4. srpnja 2015. prema Tbr. 23. točke 1. i 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa) u iznosu od po 2.500,00 kn uvećano za PDV-a od 25% (Tbr. 42. tarife), odnosno ukupno 6.250,00 kn.

Kako ovaj sud ne nalazi povrede zakona na koje se tužitelj poziva trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Zagrebu  1. srpnja 2020.

 

                                                                       Predsjednik vijeća

                                                                                            Boris Marković, v.r.