Broj: Rev 1742/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanovnić-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarić člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. B. M. iz K., i 2. D. M. iz Z., zastupani po punomoćniku M. R., odvjetniku iz R., protiv tuženika I.-š. ..., Ž., zastupanog po punomoćnici M. A., odvjetnici iz Ž., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2137/2011 od 28. rujna 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1254/09 od 21. prosinca 2010., u sjednici održanoj 26. rujna 2012.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija 1.tužiteljice B. M. i 2.tužitelja D. M. odbija se.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

              „I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              „I Proglašava se nedopuštenom ovrha na nekretnini tužitelja, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom i namirenjem tuženika iz iznosa dobivenog prodajom, a radi naplate tražbine ovdje tuženika u iznosu od 845.363,98 kn, spp određena rješenjem Općinskog suda Rijeka posl. br. Ovrv-1129/2008 od 15. rujna 2008.g.

 

              II Tuženik je dužan tužiteljima naknaditi parnični trošak, u roku od 15 dana.“

 

              II Nalaže se I-tužiteljici B. M. i II-tužitelju D. M. da tuženiku naknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 33.693,78 kn.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnose tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju.

Revizija je neosnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) koji se primjenjuje na one postupke u kojima je drugostupanjska presuda donesena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), a u skladu s odredbom čl. 53. st. 4. tog Zakona ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelji u reviziji ne navode određeno u čemu bi se sastojala bitna povreda odredaba parničnog postupka na koji revizijski razlog se tužitelji u reviziji pozivaju pa stoga neodređeno isticanje tog revizijskog razloga nije ni od kakvog značaja.

 

Neosnovano tužitelji u reviziji osporavaju činjenična utvrđenja sudova nižeg stupnja i to stoga što u smislu čl. 385. ZPP-a u reviziji nije dopušteno iznositi prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:

 

- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu na iznos od 719.073,00 kuna (list 6 do 8 spisa),

 

- da ukupna tražbina tuženika prema tužitelju a na temelju ugovora o kreditu iznosi 845,363,98 kuna,

 

- da tražbina prema tuženima postoji jer tužitelji nisu podmirili obveze iz ugovora o kreditu te da iz čl. 6. Ugovora o kreditu slijedi da je tuženik kao kreditor ovlašten potraživati prisilnim cjelokupnu tražbinu koja proizlazi iz tog ugovora,

 

- da su tužitelji kao osiguranje kredita kao zalog dali nekretninu i da je temeljem ovršne isprave - Ugovora o kreditu ovjerenog kod javnog bilježnika tuženik pokrenuo ovrhu u postupku opisanom u izreci presude suda prvog stupnja,

 

- da je 1.tužiteljica s tuženikom zaključila i Ugovor o oročenju na iznos od 32.000,00 Eura

 

- da iz odredbi Ugovora o kreditu ne slijedi da bi se tražbina prema tom ugovoru trebala umanjiti za iznos oročenog iznosa.

 

Stoga kako tuženik ima dospjelu tražbinu prema tužiteljima utvrđenu ovršnom ispravom to su sudovi pravilno odlučili da zahtjev tužitelja da se ovrha utvrdi nedopuštenom nije osnovan jer pravo tuženika zahtijevati ovrhu slijedi kako iz čl. 6. i čl. 11. Ugovora o kreditu te odredbe čl. 336. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZV).

 

Također nije niti utemeljen prigovor tužitelja da ovrha nije dopuštena za iznos od 32.000 Eura jer je I. tužiteljica s tuženom za taj iznos zaključila Ugovor o oročenom štednom ulogu. To stoga što odredbama Ugovora o kreditu nije ugovoreno pravo tuženog kao kreditora da tražbinu iz tog ugovora naplaćuje iz oročenog štednog uloga, a odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je propisano da ako se kredit vraća prije isteka roka na način da se vrši prijeboj sa ugovorom o oročenju kamata se obračunava kao ugovorna kamata, ne stipulira pravo na naplatu iz oročenih sredstva već je tom odredbom ugovora jedino utanačeno da je moguće ako se ugovorne strane tako sporazume i kada se kredit vraća prije isteka roka to učiniti i prijebojem dužnog iznosa s sredstvima po ugovoru o oročenju.

 

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti i odlučiti kao u izreci u smislu čl. 393. ZPP-a.

 

U Zagrebu, 26. rujna 2012.