Broj: Rev 970/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz O., zastupanog po punomoćniku J. S., odvjetniku iz K., protiv tužene D. T. iz O., zastupane po punomoćnici I. Z., odvjetnici iz K., radi zabrane štetnih imisija, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-2047/07-2 od 12. ožujka 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ozlju broj P-35/05-78 od 8. studenog 2006., u sjednici održanoj 12. prosinca 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija kao neosnovana.

 

Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje da sa kč. br. 153/2b voćnjak u B. B. od 156 čhv, vlasništvo tužene T. D. iz O., …, na nekretninu tužitelja i to kč. br. 153/3 voćnjak u B. B. od 185 čhv, iz zk. ul. br. 676 k.o. V., a na kojoj nekretnini tužitelj ima sagrađenu kuću, a nakon što je po prijedlogu tužene u provedenom ovršnom postupku uklonjen betonski podzid koji je postojao između dvornog mjesta tužitelja i tužene, te nakon što je nabačena veća količina zemlje, sve do kuće tužitelja, prema dvornom mjestu tužitelja i parcele tužene, dolazi do štetnih imisija prilikom kišnih dana, tako da se obrušava zemlja na fasadu kuće tužitelja, a ujedno dotiče veća količina vode koja stvara blato po cijelom dvorištu tužitelja, slijedom čega da je tužena dužna spriječiti mogućnost daljnjeg dolaženja vode na dvornom mjestu tužitelja, kao i stvaranje blata i to tako da je tužena dužna uspostaviti visinsku razliku zemljišta i postaviti zapreku koja bi sprječavala prelijevanje vode na dvorno mjesto tužitelja, kako je bila prije navoženja i nabacivanja zemlje, te je tužena dužna sagraditi armirano betonski potporni zid dužine 20 m, debljine 20 cm, visine 50 cm, dubine temelja u tlu 40 cm, na udaljenosti od 3 m od lijeve bočne strane tužiteljeve obiteljske kuće i paralelno s bočnom stranom, gledajući iz smjera pročelja kuće tužitelja, sa sistemom drenaže koji osigurava odvodnju oborinskih voda, mimo i izvan nekretnine tužitelja, pod prijetnjom novčane kazne u iznosu od 20.000,00 kuna, a ujedno da je tužena dužna tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka.

 

U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da tuženoj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.846,75 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti. Sukladno odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 – dalje: ZPP) drugostupanjski sud dopustio je reviziju u ovom predmetu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju temeljem čl. 382. st. 2. ZPP, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, pri čemu tužitelj predlaže da se predmet ustupi na rješavanje Općinskom sudu u Zagrebu.

 

Tužena je dostavila odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje postojanja štetnih i prekomjernih imisija s nekretnine tužene na nekretninu tužitelja, a slijedom toga predmet spora je zahtjev tužitelja za zabranu takvih štetnih i prekomjernih imisija.

 

Temeljem odredbe čl. 392.a ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u odnosu na materijalnopravno pitanje u odnosu na koje je drugostupanjski sud u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP odredio da je revizija u ovom predmetu dopuštena.

 

Drugostupanjski sud je dopustio reviziju u ovom predmetu navodeći materijalnopravno pitanje da li je sukladno odredbi čl. 110. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 – dalje: ZVDSP) tužitelj ovlašten zahtijevati od tužene da spriječi da se oborinske vode slijevaju na njegovo dvorno mjesto za kišnih dana, odnosno da li uopće tužitelj može postaviti tužbeni zahtjev kojim bi se faktično uspostavilo stanje koje je bilo prije pokretanja ovršnog postupka broj I-137/92, dakle da tužena na svom zemljištu o svom trošku podigne betonski zid dužine 20 m, debljine 20 cm, visine 50 cm, dubine temelja u tlu 40 cm, iako bi tužitelj mogao faktički sam spriječiti da manji dio oborinskih voda koje se slijevaju sa parcele tužene i koje mu čine manju štetu izgradnjom betonskog podzida paralelno uz svoj objekt ili pak tužitelj može zatražiti naknadu štete (što je učinjeno u posebnom parničnom postupku), i sam dalje spriječiti odgovarajućim mjerama štetu koja bi mu mogla nastati.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je nekretnina označena kao kč. br. 153/2b voćnjak u B. B. od 156 čhv vlasništvo tužene a u naravi predstavlja kuću sa okućnicom odnosno dvornim mjestom,

 

- da je nekretnina označena kao kč. br. 153/3 voćnjak u B. B. od 185 čhv iz zk. ul. br. 676 k.o. V. vlasništvo tužitelja te na istoj tužitelj ima sagrađenu kuću,

 

- da je u parničnom predmetu broj P-138/91 Općinskog suda u Ozlju prihvaćen tužbeni zahtjev tužene radi priznanja prava vlasništva i predaje u posjed koji postupak je rezultirao ovršnim postupkom i provedbom ovrhe u ovršnom predmetu broj I-137/92, nakon čijeg dovršetka je tužena srušila podzid koji se nekada nalazio između nekretnina stranaka,

 

- da je očevidom na licu mjesta od 1. veljače 2002. u tijeku prvostupanjskog postupka tužitelj pokazao sudu koji dijelovi kuće su vlažni radi prekomjernog slivanja vode s nekretnine tužene, ali da niti sudac niti vještak nisu pronašli da bi se radilo o vlazi, a za pukotine i vlagu u sredini kuće vještak je isključio da su nastale uslijed slijevanja vode s nekretnine tužene,

 

- da je vještak građevinske struke B. N. u svom nalazu i mišljenju utvrdio da nema štetnih imisija s nekretnine tužene na nekretninu tužitelja, u vidu povećanog dotoka oborinskih voda s nekretnine tužene, te da ne postoji opasnost po kuću tužitelja što se tiče konfiguracije zemljišta stranaka nakon što je tužena srušila armirano betonski podzid i nakon što je uvedena u posjed svoje nekretnine, te da je uočeno da je na kući tužitelja djelomično zaprljana fasada uslijed vode od padalina zbog neurednog pokosa nekretnine tužene,

 

- da je u postupku ovrhe I-137/92 sudjelovao građevinski vještak I. R. koji je pretpostavio nastanak veće štete pod određenim uvjetima, odnosno da sve površinske vode koje bi nastale micanjem ogradnog i pregradnog zida koji je ujedno bio i potporni zid, da bi došlo do laganog klizanja i spuštanja tla sa brda, iznad i lijevo gledajući na kuću tužitelja sa ceste, prema gore, odnosno brdu, te da bi ova pojava bila vidljiva za pola godine pa do dvije ili tri godine ovisno o sastavu tla i debljini sloja humusa i ilovače,

 

- da je vještak B. N. vještačio nakon vještaka I. R. u veljači 2002. i nije konstatirao, odnosno nije našao tako velika oštećenja osim evidentno zaprljanost fasade i djelomično oštećenje iste u vidu otpale žbuke,

 

- da se pred Općinskim sudom u Ozlju vodi parnični postupak između istih stranaka i glede istog podzida ali radi naknade štete pod brojem P-91/04 u kojem je provedeno vještačenje po trećem građevinskom vještaku O. M., koji u nalazu i mišljenju od 15. lipnja 2005. utvrđuje da na objektu tužitelja postoji šteta uslijed slijevanja oborinskih voda s parcele tužene, te da se šteta očituje u oštećenju dijela žbuke pročelja na zapadnom zidu stambenog objekta i kao šteta od prskanja vode sa zemljanog pokosa po pročelju stambenog objekta,

 

- da vještak O. M. smatra da bi trebalo popraviti fasadu žbukanjem i bojanjem, a radi daljnje štete da treba napraviti planiranje pokosa na manji nagib, sadnju vegetacije, čišćenje i uklanjanje zemlje neposredno uz zapadno pročelje objekta tužitelja, uz izvedbu betonskog zidića paralelno uz objekt tužitelja,

 

- da je tužitelj u ovom postupku odbio predujmiti troškove za hidrografsko vještačenje, te inzistira i tako postavlja tužbeni zahtjev da se problem riješi na način da se podzid postavi na tri metra udaljenosti od kuće uz zaravnanje tla sa razinom zemlje kuće tužitelja između tog podzida i kuće čime bi se tlo vratilo na profil koji je prethodio rušenju podzida, iako bi se problem mogao prema nalazu i mišljenju vještaka O. M. riješiti izgradnjom podzida uz među nekretnina stranaka.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan prvenstveno iz razloga jer tužitelj nije dokazao postojanje štetnih i prekomjernih imisija u smislu čl. 110. st. 1. ZVDSP.

 

Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan jer u postupku nisu utvrđene pretpostavke iz čl. 110. st. 1. i 2. ZVDSP. Naime, čl. 110. st. 1. ZVDSP određeno je da se nitko ne smije služiti niti koristiti nekretninom na način da zbog toga na tuđu nekretninu slučajno ili po prirodnim silama dospiju dim, neugodni mirisi, čađa, otpadne vode, potresi, buka i slično, ako su prekomjerni s obzirom na namjenu kakva je primjerena toj nekretnini, s obzirom na mjesto i vrijeme, ili izazivaju znatniju štetu, ili su nedopušteni na temelju odredaba posebnog zakona. Radi se o prekomjernim posrednim imisijama, gdje u slučaju utvrđenja postojanja istih vlasnik nekretnine koja je izložena takvim prekomjernim posrednim emisijama je ovlašten od vlasnika nekretnine s koje one potječu zahtijevati da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrokom prekomjernih imisija, dok ne poduzme sve mjere koje su potrebne da onemoguće prekomjerne imisije (čl. 110. st. 2. ZVDSP).

 

Dakle, pretpostavka za prihvaćanja tužbenog zahtjeva na zabranu daljnjih prekomjernih štetnih imisija i poduzimanja radnji za otklanjanje uzroka takvih imisija je utvrđenje postojanja prekomjernih štetnih imisija u smislu čl. 110. st. 1. ZVDSP. U postupku je provedeno vještačenje po vještaku građevinske struke B. N. koji nije našao da bi se u konkretnom slučaju radilo o štetnim i prekomjernim imisijama, dok je uvidom u spis Općinskog suda u Ozlju broj I-137/92 te P-91/04 u kojima su provedena vještačenja po vještacima I. R. i O. M. utvrđeno da postoje određene imisije oborinskih voda odnosno da dolazi do micanja i spuštanja tla sa nekretnine tužene. Iz takvih utvrđenja, a obzirom da tužitelj nije želio predujmiti troškove za hidrografsko vještačenje koje bi otklonilo proturječnosti između navedenih nalaza i mišljenja te putem kojeg bi se sa sigurnošću utvrdilo postojanje prekomjernih i štetnih imisija, pravilni su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao pretpostavke iz čl. 110. st. 1. ZVDSP. Teret dokaza postojanja prekomjernih posrednih imisija je na tužitelju, slijedom čega primjenom odredbe čl. 221.a ZPP su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da tužitelj nije dokazao postojanje štetnih i prekomjernih imisija. Stoga materijalnopravno pitanje zbog kojeg je drugostupanjski sud dopustio podnošenje revizije u ovoj pravnoj stvari nije odlučno za donošenje odluke jer tužitelj nije dokazao postojanje prekomjernih posrednih imisija iz čl. 110. st. 1. ZVDSP slijedom čega ne može tražiti niti uklanjanja uzroka takvih imisija ubuduće odnosno poduzimanja mjera koje su potrebne da se onemoguće prekomjerne imisije. Kod toga treba istači da tužitelj nije ovlašten sam tražiti na određeni način poduzimanja radnji koje su potrebne da se onemoguće prekomjerne imisije i na način kako on to smatra potrebnim, već to zavisi od okolnosti slučaja i prvenstveno sukladno nalazu i mišljenju vještaka, pri čemu te mjere moraju biti u onoj mjeri koje sprječavanju daljnje prekomjerne posredne imisije a ujedno da na najmanji način opterećuju nekretninu s kojih dolaze prekomjerne posredne imisije.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan i pravilno su primijenili odredbu čl. 110. st. 1. i 2. ZVDSP jer tužitelj nije dokazao u postupku postojanje štetnih i prekomjernih imisija iz čl. 110. st. 1. ZVDSP.

 

Slijedom navedenog temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te tuženoj nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer taj trošak nije bio potreban radi vođenja ove parnice.

 

U Zagrebu, 12. prosinca 2012.