Broj: Rev 172/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M.₁ (pok. B.) iz B. M., kojeg zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. M.₂ (sin M.) iz B. M., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u B. M., radi ispravka pogrešne uknjižbe, podredno radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1827/06 od 14. studenoga 2007., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Biogradu na Moru poslovni broj P-409/02 od 28. srpnja 2006., u sjednici održanoj 15. siječnja 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Pogrešna je uknjižba prava vlasništva na nekretnini oznake čest. zem. 32/1 u naravi kuća i dvor u zk. ul. 2402 k.o. B. na imenu tuženika M. M.₁ a ispravan bi upis prava vlasništva na označenoj nekretnini bio na imenu tužitelja M. M.₂ pok. B. za 2/3 dijela u naravi stan u prizemlju kući i dvor ispod tog stana, pa je slijedom toga tužitelj ovlašten na temelju ove presude, a nakon njene pravomoćnosti zatražiti i postići uknjižbu prava suvlasništva za 2/3 dijela čest. zem. 32/1 k.o. B. u naravi stan u prizemlju kuće i dvor ispod tog stana, upisom tog prava na svoje ime uz istodobno brisanje postojećeg upisa tog prava sa imena tuženika."

 

II. Utvrđuje se prema tuženiku M. M.₂ sin M., da je tužitelj M. M.₁ pok. B. kupnjom zemljišta od B. C., te građenjem obiteljske kuće na nekretnini oznake čest. zem. 32/1 k.o. B. stekao pravo 2/3 dijela suvlasništva, u naravi stan u prizemlju kuće i dvor ispod tog stana, pa je tužitelj ovlašten na temelju ove presude, a nakon njezine pravomoćnosti zatražiti i postići uknjižbu prava suvlasništva na označenoj nekretnini, upisom tog prava na svoje ime uz istodobno brisanje postojećeg upisa na označenoj nekretnini s imena tuženika u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.016,40 kuna."

 

Drugostupanjskom presudom je odlučeno:

 

„1. Odbija se žalba tuženika M. M.₁ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Biogradu na Moru od 28. srpnja 2006. godine broj P-409/02 pod točkom II. i III. izreke, osim u dijelu koji se odnosi na suvlasnički dio od 2/3.

 

2. Preinačuje se djelomično ista prvostupanjska presuda pod točkom II. izreke, tako da je tužitelj M. M.₁ stekao pravo suvlasništva na istoj nekretnini za 1/2 dijela, dok se tužitelj u preostalom dijelu s tužbenim zahtjevom odbija."

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija  nije osnovana.

 

Pobijana presuda je, na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 - dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08 i 123/08), s obzirom da je pobijana drugostupanjska presuda donesena prije 1. listopada 1008., ispitana samo u onom dijelu u kojem je pobijana revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U ovom predmetu je riječ o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP.

 

Predmet raspravljanja u revizijskom stadiju postupka je postavljeni drugi (supsidijarni) zahtjev, upravljen na utvrđenje tužiteljeva prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini u 2/3 dijela i upis tog prava suvlasništva u zemljišnoj knjizi na ime tužitelja (uz istodobno brisanje postojećeg upisa s imena tuženika) – koji zahtjev je prvostupanjskom presudom prihvaćen (toč. II. izreke), dok je pobijanom presudom drugostupanjski sud povodom žalbe tuženika djelomice preinačio prvostupanjsku presudu tako što je utvrdio da je tužitelj stekao pravo suvlasništva u 1/2 dijela (čl. 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima -„Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 - dalje: ZVDSP), a u ostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

 

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik u reviziji iznosi dva prigovora:

 

- da je u postupku pred oba suda učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, time što pobijana kao i prvostupanjska presuda ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni nisu jasni, te stoga jer se sudovi prigodom donošenja odluke nisu izjasnili  o prigovoru zastare pokretanja ovog spora,

 

- da je učinjena bitna povreda ZPP i time što nije prihvaćen njegov prigovor glede preinačenja tužbe.

 

U odnosu na prvi prigovor glede apsolutno bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, prije svega, treba reći da suprotno revizijskim navodima pobijana presuda, a također i prvostupanjska presuda, sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su u suglasju s prikupljenom procesnom građom, te nisu nejasni niti proturječni, slijedom čega presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

 

Glede pak tvrdnje da se sudovi nisu izjasnili o istaknutom prigovoru zastare, treba reći da se taj prigovor odnosio na prvi (glavni) tužbeni zahtjev, dakle, tiče se zastare brisovne tužbe, a budući da je taj zahtjev prvostupanjskom presudom odbijen jasno slijedi da ta okolnost (neraspravljanje tog prigovora) nije od nikakvog utjecaja za odluku povodom revizije i stoga nema značenje spomenute apsolutno bitne povrede ZPP.

 

U odnosu na drugi prigovor valja odgovoriti da se ne radi o preinačenju tužbe kad tužitelj tijekom glavne rasprave tužbene zahtjeve (istaknute u smislu čl. 188. st. 2. ZPP), pa tako i prvotno postavljeni  (supsidijarni) zahtjev za utvrđenje prava vlasništva nekretnine snizi na utvrđenje prava suvlasništva (u 2/3 dijela) - naprotiv, riječ je o smanjenju postojećeg zahtjeva. Stoga u takvom slučaju nije potreban pristanak tuženika u smislu čl. 190. st. 2. ZPP, pa nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 1 u vezi s čl.  190. st. 2. ZPP) na koju revident opisno upućuje u reviziji.

 

Slijedom rečenog, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je rješenjem o građevinskoj dozvoli bivšeg Narodnog odbora općine B. M., Odsjek za privredu i komunalne poslove od 1. studenoga 1960 broj: 02-3944/1-60 tužitelju, kao investitoru, dozvoljena izgradnja porodične zgrade na čest. zem. 32 k.o. B.; da je rješenjem istog tijela od 31. listopada 1960. broj: 02-1120/1-60 odobrena uža lokacija za izgradnju stojne zgrade na čest zem. 32. k.o. B., te je rješenjem o odobrenju za upotrebu od 24. rujna 1965. broj:04/03-3196/1-65 tužitelju dopuštena upotreba iste stambene zgrade,

 

- da je rješenjem SO B. M. od 29. siječnja 1986. tuženiku dodijeljeno na trajno korištenje građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu i to čest. zem. 3271 stare izmjere, površine 298 m2 k.o. B., bez naknade, s time da se u obrazloženju istog rješenja navodi da je zgrada podignuta po gore citiranom rješenju o građevinskoj dozvoli od  1. studenoga 1960. broj: 02-3944/1-60, koja je izdana tužitelju,

 

- da se u konkretnom slučaju radi o zemljištu označenom sa čest. zem. 32/1 kuća površine 119 m2 i dvor površine 106 m2, te čest zem. 32/4 kuća površine 68 m2, upisanim u zk. ul. 2402 k.o. Biograd, na kojima je pravo vlasništva uknjiženo u korist tuženika, za cijelo, te da je tužitelj (inače otac tuženika) na istom zemljištu izgradio prizemlje kuće, a tuženik kat kuće.

 

Na temelju tih činjenica nižestupanjski sudovi smatraju da je tužitelj na spornim nekretninama stekao pravo suvlasništva građenjem, a pritom se pozivaju na odredbu čl. 153. ZV.

 

Obzirom na vrijeme izgradnje spornog objekta (1960.-1965.) na sporni odnos – stjecanje prava (su)vlasništva građenjem, u skladu s odredbom čl. 388. st. 2. ZVDSP, ima se primijeniti pravno pravilo iz paragrafa 418. bivšeg Općeg građanskog zakonika (OGZ), koji se primjenjuje na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“, broj 73/91), a na stjecanje prava vlasništva stana (kao posebnog dijela zgrade) u odnosu na cijelu nekretninu primjenjuju se odredbe ZVDSP.

 

Naime, u smislu pravnog pravila iz par. 418. bivšeg OGZ (čiji je sadržaj u biti identičan čl. 153. ZVDSP) ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio poštenom graditelju, zemljište sa zgradom koja je na njemu izgrađena pripada graditelju.

 

S obzirom na prednja činjenična utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da su na strani tužitelja ostvarene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva prizemnog stana građenjem, u smislu par. 418. OGZ, a povezano sa suvlasništvom zgrade u smislu odredbe čl. 367. u vezi sa čl. 370. ZVDSP, time da drugostupanjski sud pri tom pravilno zaključuje da su suvlasnički dijelovi tužitelja i tuženika jednaki (čl. 370. st. 4. ZVDSP).

 

Revident u reviziji, iako se poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pretežno iznosi prigovore činjenične prirode. Prema odredbi čl. 385. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa revidentovi navodi u tom pravcu nisu niti uzeti u razmatranje.

 

Stoga suprotna razlaganja revidenta, koji i nadalje ustraje u tvrdnji da nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, nisu prihvatljiva pa slijedom navedenog nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Neosnovano revident pobija i odluku o troškovima postupka. Naime, tužitelj je uspio sa drugim (supsidijarnim) tužbenim zahtjevom, a pritom nije bitan suvlasnički omjer jer je suština spora ustvari vlasništvo prizemnog stana, dok pak glede odbijenog prvog tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 3. ZPP). Stoga je pravilno odlučeno da je tuženik dužan u cijelosti naknaditi tužitelju parnične troškove.

 

Zbog svega izloženog, na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 15. siječnja 2013.