Broj: Rev 1218/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća i Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice J. M. iz B., koju zastupa punomoćnik N. Ž., odvjetnik u J., protiv tuženice S. L. iz P., koju zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u J., radi brisanja upisa u zemljišnoj knjizi, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-2062/08-2 od 5. ožujka 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-667/07-17 od 13. veljače 2008.,  u sjednici održanoj 22. siječnja 2013.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tuženice kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom određeno je brisanje upisa prava vlasništva tuženice na nekretninama iz zk.ul..br. 1378 k.o. V. G., čkbr. 1325/3 gradilište u B. od 400 čhv ili 1439 m2 i to u 1/2 suvlasničkog dijela S. M. iz G., te uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja (toč. I. izreke), te je  tuženici naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.575,00 kn (toč. II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice  kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju temeljem čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08 - dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači ili ukine.

 

U podnesenom odgovoru na reviziju tužiteljica predlaže istu odbaciti kao nedopuštenu.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (tzv. izvanredna revizija). U takvoj reviziji stranka mora  određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg  je reviziju podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja naprijed citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da se revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP ne može podnijeti zbog bilo kojeg pravnog pitanja već prije svega, mora biti riječ o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u predmetnom sporu.

 

Također, po prirodi stvari, podrazumijeva se i to da je upravo pobijana odluka posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje.

 

To su osnovne pretpostavke za razmatranje postojanja daljnjih elemenata za ocjenu je li u konkretnom slučaju riječ o nekom pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana – od kojih su neki primjerice navedeni u odredbama čl. 382. st. 2. toč. 1.-4. ZPP.

 

U predmetnoj reviziji tuženica navodi sljedeća pravna pitanja:

 

a) postupovnopravno pitanje – kad tužitelj temelji tužbeni zahtjev na jednoj činjeničnoj osnovi, a sud prihvati  tužbeni zahtjev temeljem druge činjenične osnove i na tome temelji svoju odluku – je li moguće donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev?

 

b) materijalnopravno pitanje - je li osoba koja nije knjižni vlasnik ovlaštena podnijeti brisovnu tužbu i tražiti uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja?, te s tim u svezi postavlja  i sljedeće c) materijalnopravno pitanje – može li netko tko se poziva na jedan od ugovora prilikom višestrukog otuđenja u smislu čl. 125. ZV biti ovlašten na podnošenje tužbe izvan roka od 3 godine i protiv osobe koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, te  je li takav zahtjev osnovan ako je stjecateljica koja je upisana u zemljišnu knjigu prilikom stjecanja bila u dobroj vjeri?

 

Naposljetku, postavlja se i sljedeće postupovnopravno pitanje: - je li drugostupanjski sud ovlašten ignorirati dio žalbe u kojem tužiteljica, na temelju čl. 40. st. 2. ZPP prigovara tijekom postupka (na prvom ročištu i u žalbi) i na taj način onemogućiti žaliteljici da podnese reviziju u smislu čl. 382. st. 1. ZPP (redovnu reviziju)?

 

Važnost tih pitanja za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana tuženica obrazlaže sljedećim razlozima.

 

Glede pitanja pod a) i b) revidentica navodi da je u odnosu na ta pitanja revizijski sud već zauzeo shvaćanje, a da je drugostupanjski sud utemeljio svoju odluku na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem (čl. 382. st. 2. toč 3. ZPP). U tom pravcu navodi da u konkretnom slučaju sud svoju odluku temelji na drugačijoj činjeničnoj osnovi od one koja je navedena u tužbi, no da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2790/91 zauzeo shvaćanje da „sud prekoračuje tužbeni zahtjev kad svoju odluku utemelji na činjeničnoj osnovi drugačijoj od one na koju se pozvao tužitelj“. Ističe da nije sporno da tužiteljica nikada nije bila upisana kao vlasnica predmetne nekretnine niti je pravna sljednica prethodnog vlasnika, a da je prema stajalištu revizijskog suda na tužbu za brisanje zemljišno-knjižnog upisa i povrat u prijašnje zemljišnoknjižno stanje ovlašten samo onaj tko je povrijeđen u svome knjižnom pravu (odluke broj Rev-792/95, Rev-19/84, Gž-2910/75). U odnosu na pitanje pod c) revidentica navodi da na to pitanje očito nižestupanjski sudovi odgovaraju afirmativno, no da odluka drugostupanjskog nije podudarna sa shvaćanjem revizijskog suda (u tom pravcu ne navodi konkretne revizijske odluke). U odnosu na zadnje  postavljeno pitanje revidentica navodi da revizijski sud o istom  još nije zauzeo shvaćanje, ali bi zbog mogućnosti različitog tumačenja zakonskih odredbi moglo doći do toga da sud uskrati stranci pravo na podnošenje redovne revizije (čime ukazuje na razlog iz čl. 382. st. 2. toč. 4. ZPP).

 

 

Suprotno navodima tuženice, u ovoj parnici odlučeno je o tužbenom zahtjevu je postavljen u tužbi i sudovi su pritom svoju odluku utemeljili upravo na činjeničnoj osnovi navedenoj u tužbi (brisanje upisa tuženicina prava vlasništva temeljem raskinutog ugovora o doživotnom uzdržavanju), a ne na drugačijoj činjeničnoj osnovi od one koju navodi sama tužiteljica, pa utoliko pobijanom presudom nije prekoračen tužbeni zahtjev. Dakle, o postavljenom postupovnopravnom pitanju pod a) ne ovisi odluka u ovom sporu, pa stoga to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

 

Također, odluka u ovom sporu ne ovisi niti o postavljenom materijalnopravnom pitanju pod b). Naime, pobijanu odluku o prihvaćanju tužbenog zahtjeva sudovi nisu donijeli primjenom odredbe čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama  („Narodne novine“, broj 91/96 i dr.) – brisovna tužba, već svoju odluku temelje na odredbi čl. 119. st. 4. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 52/71, 47/78 i 56/00) koji uređuje posljedice raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, u svezi s čl. 210. ZOO (stjecanje bez osnove), a polazeći od neprijeporne činjenice da je ugovor o doživotnom uzdržavanju temeljem kojeg se tuženica upisala kao vlasnica na 1/2 suvlasničkog dijela nekretnina S. M. raskinut pravomoćnom sudskom odlukom. Stoga niti to pitanje nije važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.

 

Što se pak tiče materijalnopravnih pitanja pod c) koja revidentica veže uz (ne)primjenu  odredbe čl. 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96 i dr. – dalje: ZVDSP), a koja odredba uređuje stjecanje prava vlasništva kod višestrukog  ugovaranja otuđenja te rok u kojem se u takvom slučaju može podnijeti zahtjev (tužba) za brisanje upisa prava vlasništva, treba reći da sudovi svoju odluku temelje na utvrđenju da je raskidom ugovora o doživotnom uzdržavanju prestao pravni osnov na temelju kojeg je tuženica upisala svoje vlasništvo na predmetnim nekretninama. U takvom slučaju ne dolazi u obzir primjena odredbe čl. 125. ZVDSP, jer se ona primjenjuje samo kad postoje (egzistiraju) dva pravna posla (ili više njih), pa valja zaključiti da niti o tim pitanjima ne ovisi odluka u ovom predmetu. Iz toga nadalje slijedi da se i ne radi o pitanjima važnim za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.

 

O zadnjem (postupovnopravnom) pitanju iz revizije također ne ovisi odluka u ovom sporu, pa se ni to pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti  građana.

 

Iz tih razloga, na temelju čl. 392. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 22. siječnja 2013.