Broj: Pž-3261/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice, i Zdravka Junačka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. d.o.o. u stečaju, S. B., kojeg zastupa punomoćnica S. H., odvjetnica u S. B., protiv tuženika V. d.o.o., S. B., kojeg zastupa punomoćnik D. M. C., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja i presude Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-349/06-81 od 7. ožujka 2008.,
u sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2013.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-349/06-81 od 7. ožujka 2008.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-349/06-81 od 7. ožujka 2008. 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanim rješenjem, Trgovački sud u Slavonskom Brodu odlučio je da nije dopuštena preinaka tužbe na način da tužitelj pored iznosa od 700.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 15. listopada 2000. do isplate potražuje od tuženika i daljnji iznos od 1,331.120,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. veljače 2008. do isplate.

 

              Pobijanom presudom, Trgovački sud u Slavonskom Brodu odbio je tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu iznosa od 700.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 15. listopada 2000. do isplate (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 172.642,66 kn u roku od osam dana (točka II. izreke).

 

              Prvostupanjski sud je odlučio kao u pobijanom rješenju na temelju odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 17/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11; u daljnjem tekstu: ZPP) budući da se tuženik izričito protivio preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva.

 

              Prvostupanjski sud je odlučio kao u pobijanoj presudi na temelju odredbe čl. 6. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine" broj 91/96 i 73/00; u daljnjem tekstu: ZV) jer je utvrdio da je tuženik stjecatelj u dobroj vjeri nekretnina sa kojih je odvozio jalovinu, s obzirom na to da u trenutku njihovog stjecanja nije raspolagao saznanjima da bi na odvojivom dijelu stvari postojalo pravo različito od prava prodavatelja - Republike Hrvatske, odnosno Općine P., dok tužitelj ničim nije dokazao da je on vlasnik čestica na kojima se nalazi jalovina i da je te čestice i jalovinu kao posebnu stavku te odvojivi dio stvari, unio u svoj društveni kapital. S obzirom na to da onaj koji tvrdi da mu pripada pravo na odvojivom dijelu stvari treba to i dokazati, a tužitelj nije dokazao da je u odnosu na Republiku Hrvatsku, odnosno Općinu P., stekao pravo vlasništva na jalovini kao odvojivom dijelu stvari, to je kupoprodajnim ugovorom od 24. srpnja 2000. tuženik stekao cijelu stvar bez saznanja da na njenom odvojivom dijelu stvari postoji nečije pravo različito od prava na cijelu stvar. Tužitelj tijekom postupka nije dokazao niti da je tuženik uistinu vršio odvoz jalovine i s k.č.br. 1343/5 pa je o toj činjenici odlučeno primjenom pravila o teretu dokazivanja u skladu s čl. 221.a ZPP-a. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

 

              Protiv navedenog rješenja i presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U odnosu na pobijano rješenje u žalbi u bitnome navodi kako u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a sud može dopustiti preinaku i kad se tuženik protivi ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a da je sud svoju odluku utemeljio jedino na dispoziciji tuženika ne obrazlažući zašto ne nalazi svrsishodnost preinake za konačno rješenje odnosa među strankama. Smatra da je trebalo dozvoliti preinaku jer bi na taj način bilo riješeno pitanje ukupne štete koju je tužitelj pretrpio zbog odvoženja jalovine od strane tuženika.

 

              U odnosu na pobijanu presudu u žalbi u bitnome navodi da je prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i ocjene priloženih dokaza sud poklonio vjeru uglavnom tuženikovim navodima, ocjenjujući dokaze na način i u dijelu u kojem oni idu u prilog tuženiku dok je u potpunosti zanemario tužiteljeve podneske od 16. siječnja 2008. i 15. veljače 2008.; da sud nepotrebno postavlja pitanje vlasništva k.č.br. …, s obzirom na to da vlasništvo navedenih čestica nije predmetom spora, već je predmet spora vlasništvo nad jalovinom - odvojivom dijelu k.č.br. …; da tužitelj nije trebao dokazati svoje vlasništvo nad jalovinom u odnosu na Republiku Hrvatsku jer Republika Hrvatska nije odvozila jalovinu i načinila mu štetu; da tužitelj nije trebao dokazati niti da je tuženik odvozio jalovinu s k.č.br. … jer to nije predmet spora; da se ne može zaključiti je li sud odbio tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije ili pak primjenom odredbe čl. 6. st. 4. ZV-a; da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a da su navedeni razlozi nejasni i proturječni čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 11. Predlaže preinačiti pobijanu presudu te prihvatiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe prema odvjetničkoj tarifi uz 22% PDV-a.

 

              U odgovoru na žalbu tuženik je u cijelosti osporio žalbene navode te predložio odbiti žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitavši pobijano rješenje i presudu u skladu s odredbama čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da su pravilni i zakoniti.

 

Prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. 

 

Iz takve zakonske formulacije proizlazi da u slučaju kad se tuženik protivi preinaci prvostupanjski sud može, ali nije dužan, dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

 

Kako dakle ne postoji dužnost suda da u navedenom slučaju dopusti preinaku tužbe, nisu ostvareni žalbeni razlozi te je pobijano rješenje doneseno pravilnom primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a pa ga je valjalo potvrditi i riješiti kao u izreci na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a.

 

U odnosu na presudu:

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 700.000,00 kn, za koju štetu tužitelj tvrdi da ju je pretrpio time što je tuženik odvozio jalovinu u tužiteljevom vlasništvu sa nekretnina - k.č.br. …, upisanih u z.k.ul. br. …, k.o. M. S. (činjenična osnova kako ju je tužitelj konačno uredio - raspravni zapisnik od 18. prosinca 2007., list 202. spisa). Pritom tužitelj ne spori su navedene nekretnine sa kojih je jalovina odvožena tuženikovo vlasništvo, ali ističe da je sama jalovina poluproizvod bivše Tvornice S. B. te da je iskopana na drugoj nekretnini koja je u tužiteljevom posjedu - k.č.br. … (u naravi šuma M. V.) i nakon prerade deponirana na nekretninama koje je tuženik naknadno stekao kupoprodajnim ugovorom sa Općinom P.. Tužitelj tvrdi kako je on pravni sljednik Tvornice S. B. čijom proizvodnjom je nastala deponirana jalovina pa da mu pripada i vlasništvo nad istom te da stoga tuženik nije mogao odvoziti njegovu jalovinu. Ističe da je tuženik predmetne nekretnine na kojima je deponirana jalovina kupio od Općine P. ne radi njihove zemljišne vrijednosti već upravo radi deponirane jalovine za koju je znao da je tužiteljevo vlasništvo.

 

              Iz isprava u spisu proizlazi da je presudom Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-286/01 od 20. siječnja 2005. potvrđenom presudom ovog suda poslovni broj Pž-1485/05 od 3. svibnja 2005., bio prihvaćen tužiteljev tužbeni zahtjev na isplatu utuženog iznosa od 700.000,00 kn, ali su povodom tuženikove revizije rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-120/05 od 18. listopada 2006. obje presude ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je pritom utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbu čl. 6. st. 4. ZV-a, kad je utvrdio da tuženik nije mogao ne znati da deponirana jalovina nije vlasništvo prodavatelja - Općine P., dakle da je znao da na odvojivom dijelu stvari - jalovini postoji nečije (tužiteljevo) pravo različito od prava na cijeloj stvari pa da stoga nije stekao cijelu tu stvar, odnosno pravo na njoj. Revizijski sud je istaknuo da za takvo stajalište prvostupanjskog suda nema uporišta u izvedenim dokazima nego upravo suprotno, s obzirom na tuženikove tvrdnje da je od Općine P. kupio predmetne nekretnine baš radi mogućnosti eksploatiranja deponirane jalovine, pa i revizijskih navoda u kojima tuženik ustraje u tvrdnji da nije znao da bi netko drugi bio vlasnikom sporne jalovine, dakle da je tuženik bio u dobroj vjeri kupovanjem nekretnina s deponiranom jalovinom. U skladu s uputom revizijskog suda, prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku trebao razriješiti temeljno pitanje tuženikovog znanja o vlasništvu sporne jalovine te ovisno o tome, a po potrebi i uzevši u obzir odredbu čl. 172. st. 1. ZV-a, donijeti novu i na zakonu utemeljenu presudu.

 

Stoga pravilno u ponovljenom postupku u smislu odredbe čl. 394.a ZPP-a prvostupanjski sud polazi od pravnog stava izraženog u rješenju Vrhovnaog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-120/05 od 18. listopada 2006., prema kojem je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava kada je tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim s obrazloženjem da je tuženik znao, odnosno da nije mogao ne znati da na odvojivom dijelu stvari (jalovini) postoji tužiteljevo pravo vlasništva različito od prava na cijeloj stvari pa da stoga kupoprodajnim ugovorom zaključenim s Općinom P. nije stekao cijelu tu stvar, odnosno pravo na njoj.

 

              Imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje o pravilnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na istaknuti tužbeni zahtjev, pravilno je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

 

Naime, prema odredbi čl. 6. st. 2. ZV-a, na dijelovima stvari koji nisu bitni (odvojivi dijelovi) postoje ona ista prava kao i na cijeloj stvari, osim ako na takvu dijelu postoji na posebnom pravnom temelju neko pravo u korist neke druge osobe. Tko tvrdi da takvo pravo postoji na nekom odvojivom dijelu, treba to i dokazati.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 6. st. 4. ZV-a, stjecatelj cijele stvari ili stvarnih prava na njoj koji nije znao niti je morao znati da na njezinu odvojivom dijelu postoji nečije pravo različito od prava na cijeloj stvari, stekao je cijelu stvar, odnosno pravo na njoj bez obzira na to pravo druge osobe. U takvu slučaju to je njezino pravo prestalo, a da li će ona moći za to tražiti naknadu od otuđivatelja, prosuđivat će se prema obveznopravnim pravilima.

 

Stoga je u konkretnom slučaju tužitelj prvenstveno trebao dokazati da na odvojivom dijelu stvari - jalovini nije postojalo pravo vlasništva Općine P. u trenutku kad je Općina P. kao prodavatelj tuženiku kao kupcu prodala predmetne nekretnine na kojima je bila deponirana sporna jalovina, već da je na toj jalovini postojalo tužiteljevo vlasništvo, te zatim, da je tuženik prilikom kupoprodaje znao, odnosno morao znati da na tom odvojivom dijelu stvari postoji tužiteljevo pravo vlasništva, dakle pravo različito od prava na cijeloj stvari, odnosno različito od prava vlasništva Općine P..

 

Tužitelj navedene činjenice nije dokazao. Naime, tužitelj je tijekom postupka isticao kako je sporna jalovina poluproizvod nastao radom bivše Tvornice, a da je tužitelj pravni sljednik Tvornice pa samim time i vlasnik jalovine. Iz isprava u spisu međutim proizlazi kako tužitelj do zaključenja glavne rasprave nije dokazao da je pravni sljednik Tvornice. To stoga što je tužitelj u spis dostavio jedino potvrdu registra Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu od 9. kolovoza 1994. (list 56. spisa) iz koje proizlazi da je u tom registru bila upisana TVORNICA P. u sastavu S.., koja je 30. ožujka 1988. promijenila naziv tvrtke u D., potpuna odgovornost, S. B., te pod tim nazivom tvrtke poslovala do brisanja zbog prodaje u stečaju. Konačno se u toj potvrdi navodi da je pravni sljednik bivše Tvornice P. - D. S. B.. Stoga iz navedene potvrde jedino proizlazi da je bivša Tvornica promijenila tvrtku u D., pod kojom tvrtkom je poslovala do svog brisanja zbog prodaje u stečaju, a ne proizlazi da je tužitelj pravni sljednik Tvornice, odnosno brisanog D. koji je prodan u stečaju. Osim navedene isprave, tužitelj tijekom postupka nije dostavio drugih dokaza o svom pravnom sljedništvu, a niti o vlasništvu nad spornom jalovinom. Stoga nije bilo od odlučnog značaja ispitivati je li tuženik prilikom kupoprodaje znao, odnosno morao znati da na odvojivom dijelu stvari - jalovini postoji tužiteljevo pravo vlasništva kad tužitelj to vlasništvo niti nije dokazao. Da je tužitelj dokazao svoje pravo vlasništva na jalovini kao odvojivom dijelu stvari tek onda bi imalo smisla ispitivati je li tuženik znao, odnosno je li morao znati za to tužiteljevo pravo.

 

S druge strane, iz izvatka iz zemljišne knjige (str. 139. spisa) proizlazi da je tuženik vlasnik nekretnina na kojima je deponirana sporna jalovina, a koje nekretnine je kupio od Općine P. (Kupoprodajni ugovor od 24. srpnja 2000. - str. 73. i 74. spisa).

 

Stoga, ako je tuženik i odvozio jalovinu deponiranu na k.č.br. …, upisanima u z.k.ul. br. …, k.o. M. S., odvozio je jalovinu koja je njegovo vlasništvo i koja je deponirana na nekretninama u njegovom vlasništvu pa tužitelju time nije mogla nastati šteta. U vezi s time valja napomenuti i da tužitelj tijekom postupka nije dostavio nikakve dokaze u prilog svojoj tvrdnji da bi tuženik uopće odvozio jalovinu s navedenih čestica i u kojoj količini, odnosno koje vrijednosti je odvezao te jalovine, a kao što to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi. To stoga što iz Nalaza i mišljenja sudskog vještaka za poljoprivrednu struku V. I. od 15. siječnja 2001. (list 75. – 78. spisa), na kojem tužitelj temelji visinu svog tužbenog zahtjeva (prvotno postavljenog na iznos od 500.000,00 kn, zatim preinačenog na iznos od ukupno 2,031.120,00 kn te konačno smanjenog na iznos od 700.000,00 kn, da bi ga zatim tužitelj ponovno povećao na iznos od ukupno 2,031.120,00 kn, ali koju preinaku mu prvostupanjski sud pobijanim rješenjem nije dopustio), proizlazi jedino da je 11. siječnja 2001. na k.č.br. … koje su u vlasništvu tuženika bila deponirana jalovina u upotrebljivoj količini od 290.160 m3, ukupne vrijednosti 2,031.120,00 kn, a ne proizlazi da je jalovinu u toj vrijednosti tuženik odvezao sa navedenih čestica. Iz navedenog nalaza i mišljenja vještaka može se utvrditi jedino količina jalovine koja se još uvijek nalazila na predmetnim česticama kad ih je tuženik kupio od Općine P., a iz njega se ne može utvrditi da je tuženik kasnije svu tu jalovinu u navedenoj vrijednosti odvezao sa tih čestica, kako to tvrdi tužitelj.

 

Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da mu pripada pravo vlasništva na jalovini kao odvojivom dijelu stvari i da bi ta činjenica bila poznata tuženiku u trenutku stjecanja nekretnina od Općine P., kao što nije dokazao niti da je tuženik uistinu odvozio jalovinu.

 

Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti proturječi njenim razlozima te su u pobijanoj presudi jasno navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Također žalitelj neosnovano ukazuje da je prvostupanjski sud dokaze selektivno uvažavao i cijenio dajući prednost onima u prilog tuženiku, što je dovelo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer valja imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a) kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a). Stoga postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio u skladu sa shvaćanjem tužitelja prvostupanjski sud nije ostvario povredu odredbe čl. 8. ZPP-a na koju se žalbom sadržajno ukazuje.

 

              Ipak, uzimajući u obzir da se ovdje radi o sporu radi naknade (izvanugovorne) štete, a ne o vlasničkopravnom sporu, prvostupanjski sud svoju odluku nije mogao utemeljiti jedino na odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kako je to učinio, već je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 132/98 i 112/99; u daljnjem tekstu: ZOO) koje uređuju pretpostavke za naknadu izvanugovorne štete (Odjeljak 2. ZOO-a, čl. 154 - 209) i u tom smislu ispitati osnovanost tužbenog zahtjeva. Međutim, s obzirom na to da je tužitelju šteta mogla nastati jedino u slučaju da je on vlasnik sporne jalovine, a tužitelj to prethodno pitanje nije dokazao, to nisu ispunjene niti pretpostavke za naknadu štete prema Zakona o obveznim odnosima jer tužitelj nije dokazao nastanak štete. U skladu s odredbom čl. 155. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju odnosi se na naknadu materijalne obične štete pa je stoga tužitelj trebao dokazati umanjenje svoje imovine, što on nije učinio s obzirom na to da tijekom postupka nije dokazao da mu pripada vlasništvo nad jalovinom koju mu je tuženik navodno odvezao i time mu umanjio imovinu. Stoga činjenica da je tužbeni zahtjev odbijen na temelju odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti primjenom relevantnih odredaba Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega je pobijana presuda pravilna i zakonita.

 

Pravilna je i zakonita i odluka o troškovima postupka te dovoljnoj mjeri obrazložena.

 

Stoga je riješeno kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a.

 

              Konačno se napominje prvostupanjskom sudu da je u točki I. izreke pobijane presude, nakon naznake tužbenog zahtjeva koji se odbija, uslijed očite pogreške u pisanju naznačen i dio koji ne predstavlja tužbeni zahtjev ("listopada 2000. godine potražuje od tuženika i iznos od 1.331.120,00 Kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 15. veljače 2008. godine do isplate."). S obzirom na to da se radi o očitoj pogrešci koju sud može ispraviti u svako doba, upućuje se taj sud ispraviti spomenutu pogrešku u skladu s odredbom iz čl. 342. ZPP-a.

 

U Zagrebu 6. veljače 2013.