Broj: Rev-x 555/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gordane Matasić Špoljarić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. p. d.d. D., zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda F. R., I. P. i C. R., odvjetnicima u D., protiv I-tuženice I. M. i II-tuženika D. M., oboje iz D., zastupanih po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. & O. j.t.d. iz D., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja G. D., zastupanog po punomoćnici M. D., dipl. iur., radi utvrđenja i predaje, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, broj Gž-40/11, od 21. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, broj P-470/10 od 30. lipnja 2010., u sjednici održanoj 12. veljače 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik stana u D. u ul. ... (nekadašnja ul. ...) površine 41 m² (čest. zgr. 2002 zk. ul. 2247 k.o. G.) na prvom katu zgrade te na izdavanje isprave za upis tužiteljevog prava vlasništva na tom stanu. Odbijen je i zahtjev na predaju slobodnog od osoba i stvari stana u D. u ul. ... (nekadašnja ul. ...), površine 85,46 m². Točkom II. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva prema kojem je tužitelj bio dužan izdati tuženicima ispravu podobnu za upis njihova prava vlasništva na stanu u ul. ..., dok je u točki III. izreke odbijen i eventualni tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužitelj i tuženici na bazi ponude tuženika izvršili zamjenu stanarskih prava i to za stanarsko pravo stana u ul. ... za stanarsko pravo na stanu u ul. ..., koje stanarsko pravo na stanu u ul. ... je tužitelj dodijelio na korištenje P. i M. L., a nakon smrti P. L., njegovoj supruzi M. L., uz zahtjev da tuženici sklope s imenovanom i članovima njene obitelji ugovor o najmu s povlaštenom najamninom za stan površine 41 m² na prvom katu zgrade. Točkom IV. izreke te presude naloženo je tužitelju da tuženicima nadoknadi parnične troškove u iznosu od 7.841,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst, u nastavku: ZPP) pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ili ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženici predlažu odbacivanje revizije kao nedopuštene s obzirom na vrijednost predmeta spora.

 

Revizija nije osnovana.

 

U tužbi, koja je u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. travnja 1987., naznačena je vrijednost predmeta spora u iznosu od 300.010,00 din pa je revizija tužitelja, sukladno zauzetom pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske u Odluci broj U-III/2646/2007 od 18. lipnja 2008., dopuštena jer je u vrijeme podnošenja tužbe mjerodavni vrijednosni kriterij za dopustivost revizije iznosio preko 50.000,00 tadašnjih dinara (Zakon o izmjenama i dopuni ZPP - „Službeni list“ SFRJ, broj 69/82).

 

Na temelju članka 392.a ZPP-a koji se u ovom predmetu primjenjuje na osnovi prijelaznog članka 53. stavak 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 57/11), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP-a.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva na stanu u D. od 41 m² s upisanim pravom suvlasništva na imenu tuženika, u koji se uselio radnik tuženika (P. L.) u vrijeme kada su tuženici napustili taj stan i uselili u veći stan, koji su kasnije i otkupili.

 

              Predmet spora je još i tužiteljev zahtjev za predaju u posjed slobodnog od osoba i stvari stana u D. od 85,46 m² te eventualni tužbeni zahtjev sa sadržajem kao u uvodnom dijelu obrazloženja ove presude.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da su još 1977. stranke pregovarale o zamjeni stanova te je u tom smislu izvršena primopredaja tako da su tuženici uselili u stan od 85,46 m², a tužitelju su prepustili stan od 41 m² koji je bio njihovo suvlasništvo, istodobno su u taj manji stan koji su od tužitelja dobili na korištenje (stan od 41 m²), kao sunositelji stanarskog prava uselili P. L. i njegova supruga, s tim da je nakon smrti P. L. taj stan nastavila koristiti njegova supruga sa članovima svog obiteljskog domaćinstva. Također je utvrđeno da zbog pravnih zapreka u vrijeme te primopredaje navedena zamjena nikad nije pravno realizirana jer su tuženici imali manji stan u svom vlasništvu, dok je veći stan tužitelja bio u režimu društvenog vlasništva, zbog čega su tuženici i nadalje ostali uknjiženi suvlasnici manjeg stana, dok da je „višak“ stambenog prostora u većem stanu od cca 25 m², drugotuženik otkupio vlastitim sredstvima. Potom je tužitelj drugotuženiku dodijelio stan od 85,46 m² na korištenje, koji je on kao nositelj stanarskog prava i otkupio 1992. te postao njegov zemljišnoknjižni vlasnik.

 

              Slijedom takvog činjeničnog utvrđenja nižestupanjski sudovi pravilno odbijaju dio tužbenog zahtjeva na predaju stana od 85,46 m² utvrđujući da je tužitelj taj stan dodijelio na korištenje drugotuženiku kao stanaru (list 37. spisa) koji ga je otkupio i neupitno postao njegov vlasnik, što tužitelj u reviziji ničim ne osporava.

 

              Nižestupanjski sudovi odbijaju i dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje tužiteljevog prava vlasništva na stanu od 41 m² sa zahtjevom za izdavanje zemljišnoknjižne isprave utvrđujući da ne postoji pravna osnova, odnosno pravni  posao zamjene nekretnina na temelju koje bi tužitelj stekao pravo vlasništva odnosnog stana, a niti da je taj stan stečen na temelju zakona - dosjelošću od strane tužitelja.

 

              Neovisno od navedenog zaključka nižestupanjskih sudova valja istaknuti da je odlučna okolnost za pravilnu odluku o ovom dijelu tužbenog zahtjeva činjenica da vrijednost spornog stana od 41 m² nije procijenjena u kapital društva, niti je po nadležnom tijelu iskazana u kapitalu društva tužitelja.

 

              Naime, nižestupanjski sudovi utvrđuju nespornom činjenicu da je tužitelj svojom odlukom o izdvajanju vrijednosti stanova iz društvenog kapitala sporni stan od 41 m² izdvojio te ga predao na gospodarenje Fondu za stambeno komunalne djelatnosti D. (list 65-66. spisa).

 

              Člankom 47. stavak 2. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“, broj 19/91, 83/92 i 94/93), bilo je propisano da se stanovi iz članka 2. stavka 3. ovog zakona čija vrijednost ne ulazi u društveni kapital poduzeća predaju na gospodarenje fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu. Dok se na temelju posebnog propisa ne riješe vlasničkopravni odnosi glede tih stanova, fondovi imaju sva prava davaoca stana na korištenje s tim da ih ne mogu otuđiti.

 

              Nadalje, člankom 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine”, broj 21/96, 71/97 i 73/00) bilo je propisano da se dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose Hrvatskom fondu za privatizaciju, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.

 

Prema završnoj odredbi iz članka 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09.), trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenoga vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

 

              Tužitelj je ovu parnicu pokrenuo još u svojstvu radne organizacije u vrijeme postojanja društvenog vlasništva (1987.), da bi potom, tijekom trajanja postupka pretvorbom društvenog vlasništva postao trgovačko društvo koje je sporni stan izdvojilo iz vrijednosti procijenjene u kapital društva. Zbog toga, od trenutka izvršene pretvorbe tužitelj više nije aktivno legitimiran za tužbu na utvrđenje da je on vlasnik spornog stana (od 41 m²).

 

              Slijedom toga je njegov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži utvrđenje svog prava vlasništva na odnosnom stanu, ali i zahtjev za izdavanje zemljišnoknjižne isprave za upis prava vlasništva na tom stanu, bez daljnjega neosnovan.

 

              Pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da niti eventualno postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan jer do „zamjene stanarskih prava“ u ovom slučaju nije došlo, a niti je moglo doći iz jednostavnog razloga jer u tadašnjem stambenopravnom uređenju nije ni postojao institut „zamjene stanarskih prava“, a sve kada bi i postojao, nesporna je činjenica da tuženici nisu imali stanarsko pravo na stanu od 41 m² već su bili suvlasnici svog stana.

 

              Osim toga, tužitelj nije aktivno legitimiran niti na tužbu s tužbenim zahtjevom u kojem traži da se, pod prijetnjom ovrhe, s M. L. i članovima njene obitelji sklopi ugovor o najmu s „povlaštenom“ najamninom za stan u D., u ul. ..., površine 41 m², jer to pravo pripada samo osobama koje imaju prava i obveze zaštićenih najmoprimaca (članak 33. stavak 3. Zakona o najmu stanova – „Narodne novine“, broj 91/96).

 

              Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Iz navedenih je razloga na temelju članka 393. ZPP-a valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

 

U Zagrebu, 12. veljače 2013.