Broj: Revt 42/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. G. iz P., koju zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. Z. i V. Z., P., protiv I. tuženika Š. G.-I. d.o.o. u stečaju, P., kojeg zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. V., N. P., D. J. i M. I., P., i II. tuženika D. G. iz P., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5333/08-4 od 6. lipnja 2012., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, Stalna služba u Pazinu poslovni broj P-412/06-23 od 25. ožujka 2008., u sjednici održanoj 13. ožujka 2013.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Prihvaća se revizija tužiteljice glede pitanja:

 

„Treba li dati prednost načelu da imovina stečena radom za vrijeme trajanja braka predstavlja stečevinu supružnika i da njome ne može raspolagati pojedini supružnik bez ovlaštenja drugog pa je takvo postupanje ništavo ili prednost treba dati načelu povjerenja u zemljišne knjige?“,

 

te se ukidaju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5333/08-4 od 6. lipnja 2012. i presuda Trgovačkog suda u Rijeci Stalna služba u Pazinu poslovni broj P-412/06-23 od 25. ožujka 2008. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima sastava revizije i odgovora na reviziju odlučit će se konačnom odlukom.

 

III. Odbacuje se revizija glede materijalnopravnog pitanja:

 

Je li savjesnost treće osobe, za bračnu stečevinu u odnosu na koju u zemljišnoj knjizi status iste nije zaveden, dovedena u pitanje uz činjenicu da u zemljišnoj knjizi u odnosu na istu nekretninu postoji zabilježeno pravo tužiteljice kao supružnika glede pravnog posla s nekom drugom, trećom osobom, pa da tako zabilježeno pravo je nalagalo i tuženiku da se upozna sa sadržajem predmetne zabilježbe?“

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

"I. Usvaja se usklađeni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"Proglašava se da je ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Puli posl. br. Ovr-1463/02 od dana 16. rujna 2002. na k.č.br. 1227/3 upisane u z.k.ul. 9125 k.o. P. nedopuštena u odnosu na 1/2 idealnog dijela prava vlasništva k.č.br. 1227/3 upisane u z.k.ul. 9125 k.o. P.".

 

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

 

Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

 

"Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-412/06-23 od 25. ožujka 2008. i sudi:

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtijeva da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Puli poslovni broj Ovr-1463/02 od 16. rujna 2002. na k.č.br. 1227/3 upisanoj u z.k.ul. 9125 k.o. P. u odnosu na 1/2 idealnog dijela prava vlasništva, kao neosnovan.

 

2. Nalaže se tužiteljici naknaditi prvotuženiku Š. G.-I. d.o.o. u stečaju troškove postupka u iznosu od 12.260,00 kn u roku od osam dana.

 

3. Odbija se zahtjev prvotuženika Š. G.-I. d.o.o. u stečaju za naknadu troškova u iznosu od 5.490,00 kn, kao neosnovan."

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 57/11 – dalje: ZPP) postavljajući pitanje:

 

1. Treba li dati prednost načelu da imovina stečena radom za vrijeme trajanja braka predstavlja stečevinu supružnika i da njome ne može raspolagati pojedini supružnik bez ovlaštenja drugog pa je takvo postupanje ništavo ili prednost treba dati načelu povjerenja u zemljišne knjige?

 

2. Je li savjesnost treće osobe, za bračnu stečevinu u odnosu na koju u zemljišnoj knjizi status iste nije zaveden, dovedena u pitanje uz činjenicu da u zemljišnoj knjizi u odnosu na istu nekretninu postoji zabilježeno pravo tužiteljice kao supružnika glede pravnog posla s nekom drugom trećom osobom, pa da tako zabilježeno pravo je nalagalo i tuženiku da se upozna sa sadržajem predmetne zabilježbe.“

 

Ističe da se radi o pitanjima o čijem rješenju ovisi odluka u ovom sporu koje je važno za jedinstvenu primjenu zakona i drugih izvora prava i ravnopravnost svih u njihovoj primjeni.

 

Prvotuženik je odgovorio na reviziju.

 

Prema ocjeni ovog suda pitanje navedeno pod točkom 1. je važno pitanje za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Revizija tužiteljice je glede pitanja pod točkom 2. nije dopuštena.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a u slučaju revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona osporava revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je izjavljena.

 

U ovoj fazi postupka nije sporno među strankama:

 

- da su tužiteljica i drugotuženik sklopili brak ...,

 

- da je tijekom braka, odnosno tijekom ..., zajedničkim sredstvima tužiteljice i drugotuženika izgrađena kuća na k.č. br. 1227/3 upisanoj u zk.ul. 9125 k.o. P., koja je tijekom 1985. i useljena zbog čega ona predstavlja bračnu stečevinu, s udjelom stranaka u 1/2 dijela za svakog;

 

- da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao (isključivo) vlasništvo drugotuženika,

 

- da je 17. srpnja 1997. drugotuženik sklopio Sporazum o zasnivanju založnog prava s prvotuženikom radi osiguranja novčane tražbine po ugovoru o kreditu od 30. lipnja 1997., na temelju kojeg je na predmetnoj nekretnini osnovano založeno pravo u korist prvotuženika u iznosu od 1,200.000,00 kn, koje je, 21. srpnja 1997., uknjiženo u zemljišnoj knjizi kao teret na predmetnoj nekretnini,

 

- da drugotuženik nije ispunio osiguranu tražbinu,

 

- da je rješenjem Općinskog suda u Puli poslovni broj Ovr-1463/02 od 16. rujna 2002. određena ovrha na predmetnoj nekretnini u korist prvotuženika,

 

- da je tužiteljica, kao treća osoba, rješenjem Općinskog suda u Puli poslovni broj Ovr-1463/02 od 16. travnja 2004. upućena pokrenuti parnicu protiv ovrhovoditelja (ovdje prvotuženika) i ovršenika (ovdje drugotuženika) radi proglašenja nedopuštenom ovrhe na dijelu k.č.br. 1227/3 upisanoj u zk.ul. 9125 k.o. P. (list 4 spisa).

 

U ovoj stvari spor se vodi zbog tvrdnji tužiteljice da je nekretnina koja je predmet ovrhe stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice između nje i drugotuženika pa je stoga Ugovor o kreditu od 30. lipnja 1997. sa Sporazumom o zasnivanju založnog prava od 17. srpnja 1997. kao ovršna isprava, ništav i to stoga što tužiteljica nije znala niti je dala svoj pristanak da se nekretninom raspolaže temeljem citiranih utanačenja između prvo i drugotuženika.

 

Sud prvog stupnja primjenom čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/03, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) i čl. 283. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 11/78,45/89 i 59/90 – dalje: ZBPO) prihvaća stav tužiteljice smatrajući da Sporazum citiran u izreci presude suda prvog stupnja ništav pri čemu sud prvog stupnja ističe:

 

"Naime, uknjižbom zaloga prvotužitelj je stekao pravo na namirenje, nakon čega je stekao pravo namiriti tražbinu i u slučaju da je treća osoba kasnije stekla vlasništvo nekretnine (čl. 79. st. 2. i 4. Ovršnog zakona), a zaštićen je i glede upisa promjena prava vlasništva utemeljenih na raspoložbi ovršenika (čl. 79. st. 3. Ovršnog zakona), kao i u odnosu na vjerovnike koji su kasnije stekli založno pravo ili pravo na namirenje (čl. 79. st. 6. Ovršnog zakona). U konkretnom slučaju, budući da je predmetna nekretnina bračna stečevina, tužiteljica je na njoj stekla svoj suvlasnički dio temeljem čl. 283. st. 1. i 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima, prije pokretanja ovršnog postupka, pa i prije nego što je uknjiženo pravo zaloga prvotuženika, zbog čega nema mjesta primjeni prethodno citiranih odredbi Ovršnog zakona. Pri tome nije od važnosti okolnost da tužiteljica svoj suvlasnički dio niti nije mogla steći prije izvršene z.k. uknjižbe, jer da se pravo vlasništva stječe isključivo upisom u zemljišne knjige. Naime, na navedeni način pravo vlasništva se stječe na temelju pravnog posla. Nasuprot tome, temeljem zakona pravo vlasništva se stječe trenutkom ostvarivanja pretpostavki uz koje zakon veže stjecanje ovakvoga prava, i to u smislu čl. 129. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZV). U odnosu na predmetne nekretnine tužiteljica je postala njihovom suvlasnicom trenutkom njihovog stjecanja od strane drugotuženika D. G. kao njezinog bračnog druga."

 

Dakle sud prvog stupnja smatra da je tužiteljica ovlaštena tražiti da je ovrha na jednoj polovici dijela nekretnine nedopuštena jer taj suvlasnički i dio nekretnine predstavlja njeno vlasništvo na temelju stjecanja te nekretnine radom za vrijeme trajanja bračne zajednice jer drugotuženik nije mogao slobodno raspolagati tim dijelom nekretnine pa je slijedom toga pozivanje prvotuženika na dobru vjeru i načelo povjerenja u zemljišne knjige jer je upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama samo na jednog bračnog druga na zajedničkoj imovini bračnih drugova bez pravnog značaja.

 

Sud drugog stupnja, zauzima drugačije stanovište te u obrazloženju odluke ističe:

 

"U konkretnom slučaju su za utvrđivanje statusa predmetne nekretnine, kao zajedničke imovine bračnih drugova, kao i načina raspolaganja njome, mjerodavne prije svega, odredbom ZBPO-a. Međutim, u odsutnosti posebnih odredbi u tom zakonu kao posebnog zakona (lex specialis), u pogledu valjanosti raspolaganja tom imovinom kao zajedničkim vlasništvom, primjenjuju se odredbe općih propisa. U okolnostima konkretnog slučaja, to su odredbe ZOO-a o ništavosti pravnih poslova (čl. 103. ZOO-a) i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96; u daljnjem tekstu: ZV) o zajedničkom vlasništvu. Tako je odredbom čl. 61. st. 2. ZV-a, propisano da će iznimno od st. 1. tog članka (kojim je propisano da zajedničkim stvarima raspolažu zajedničari zajednički te da pojedini od njih mogu stvarju raspolagati samo na temelju ovlasti koju su mu za to dali svi ostali), a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba moći, na temelju pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko, dok je odredbom čl. 61. st. 3. ZV-a propisano da se odredba čl. 61. st. 2. ZV-a na odgovarajući način primjenjuje i na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari. Dakle, iz mjerodavnih odredbi čl. 61. st. 2. i 3. ZV-a proizlazi da iznimno, odnosno sada samo radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla, koji nije (uključujući, dakle, i založno pravo) na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. Naime, polazeći od načela zaštite povjerenja trećih u pravnom prometu, u takvoj situaciji treća osoba će valjano steći pravo vlasništva ili neko drugo stvarno pravo na cjelokupnoj zajedničkoj imovini, ako se utvrdi da je ta treća osoba pošteni stjecatelj odnosno da je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige. Proizlazi, dakle, da je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, bitna pretpostavka savjesnost i poštenje te treće osobe – u konkretnom slučaju prvotuženika. Naime, ZV (čl. 122-124.) jednako kao i Zakon o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, u daljnjem tekstu: ZZK), u čl. 8., jamči zaštitu povjerenja u istinitost i postupnost stanja u zemljišnoj knjizi. Tako je odredbom čl. 8. st. 3. ZZK-a (koja sadržajno u bitnome dogovara odredbi čl. 122. ZV-a), propisano da je stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, te da se nedostatak dobre vjere ne može prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

U konkretnom slučaju prvotuženikova savjesnost i poštenje prilikom sklapanja predmetnog Sporazuma nije u tijeku prvostupanjskog postupka dovedena u pitanje. U trenutku sklapanja tog Sporazuma drugotuženik je nesporno bio upisan u zemljišnim knjigama kao isključivi vlasnik (samovlasnik) predmetne nekretnine, dok tužiteljica u tijeku postupka nije predočila niti predložila dokaze iz kojih bi proizlazilo da je prvotuženik znao, odnosno da je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da je ono što je upisano različito od izvanknjižnog stanja, odnosno da drugotuženik nije jedini vlasnik predmetne nekretnine. Čak i pod pretpostavkom da je prvotuženik, odnosno njegov djelatnik koji je sudjelovao prilikom sklapanja tog Sporazuma, znao za obiteljsko stanje drugotuženika i njegov brak s tužiteljicom, to samo po sebi ne znači da je postupao u zloj namjeri jer činjenica postojanja braka sama po sebi ne mora značiti i da drugi bračni drug polaže neka prava na nekretnini koja je predmet ugovaranja. U svakom slučaju, nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (čl. 8. st. 3. ZZK-a i čl. 122. st. 3. ZV-a). Načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige bilo bi narušeno i u slučaju kada bi se prihvatilo stajalište da je za sklapanje predmetnog Sporazuma prvotuženik trebao tražiti tužiteljičinu suglasnost jer to nije predviđeno niti jednim propisom. Zbog toga predmetni Sporazum, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, nije protivan zakonu, niti postoje drugi elementi ništavosti iz čl. 103. ZOO-a. Osim toga, ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice (čl. 103. st. 2. ZOO-a). Uzevši u obzir navedeno, trebalo je pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredaba odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan."

 

              Dakle sud drugog stupnja smatra da je za prosudbu o pravnoj valjanosti raspolaganja zajedničkom imovinom bračnih drugova u odnosu na treće osobe u čiju korist je jedan od bračnih drugova izvršio raspolaganje imovinom koja je nesporno bračna stečevina u smislu čl. 283. Zakona o braku i porodičnim odnosima odlučna savjesnost i poštenje treće osobe, u ovom slučaju prvotuženika.

 

Prema ocjeni ovog suda pravna shvaćanja oba suda za sada se ne mogu prihvatiti.

 

Naime za utvrđivanje statusa sporne nekretnine kao zajedničke imovine bračnih drugova, kao i za utvrđivanje pravne valjanosti raspolaganja tom imovinom s obzirom na vrijeme stjecanja te imovine mjerodavne su prije svega odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima u svezi s čl. 363. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 162/98) i čl. 361. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07) jer se citiranim odredbama Obiteljskog zakona određuje da se danom stupnja na snagu tih zakona ne mijenjaju prava i dužnosti stečena po prijašnjim propisima, dakle po odredbama Zakona o braku i porodičnim odnosima koje reguliraju pravo i pravni status imovine koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice.

 

Činjenica da Zakon o braku i porodičnim odnosima ne sadržava odredbe o valjanosti raspolaganja jednog bračnog druga zajedničkom imovinom valja  odgovor na to pitanje koje izvire iz konkretne činjenične osnove ovog spora primijeniti odredbe ZOO-a i Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZV).

 

Odredbom čl. 103. st. 1. ZOO-a ugovor je ništav ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

Odredbom čl. 124. ZV-a određeno je da stjecatelj koji postupa s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ili ograničenja koja u tom trenutku nisu upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis.

 

Iz odredbe čl. 57. ZV-a slijedi da kada je stvar u zajedničkom vlasništvu temeljem zakona, činjenica što je u zemljišnim knjigama prikazana kao vlasništvo samo jednog od zajedničara na njihova međusobna prava to nema utjecaja osim što ima utjecaja prema trećima čije se povjerenje u prometu štiti.

 

Člankom 61. ZV-a određeno je da stvarju u zajedničkom vlasništvu zajedničari raspolažu zajednički i jedan od zajedničara može raspolagati stvarju samo na temelju ovlasti koju su mu za takvo raspolaganje dali svi drugi zajedničari. To pravilo ima iznimku u stavku 2. istog članka jer se određuje da radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može temeljem pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko, a to pravilo primjenjuje se i glede stjecanja drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari kako je to propisano odredbom čl. 61. st. 2. ZV-a.

 

Dakle, iznimno treća osoba može steći stvarno pravo na nekretnini koja nije upisana u zemljišne knjige kao zajednička na temelju pravnog posla, iako pravni posao nije sklopljen sa svim zajedničarima (u ovom slučaju bračnim drugovima) ako je stjecanje nastalo pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige i to radi zaštite povjerenja u zemljišne knjige.

 

Iz navedenog slijedi da je za ocjenu valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na stjecatelja kao treću osobu jest savjesnost i poštenje te treće osobe i ta osoba će steći stvarno pravo na nekretnini ako je pošteni stjecatelj i ako je postupala s načelom povjerenja u zemljišne knjige.

 

No pri tome nije jedino odlučno samo što je sporna nekretnina bila upisana kao samovlasništvo drugotuženika i što se je prvotuženik kao treća osoba pouzdao u stanje zemljišne knjige i postupao sukladno načelu povjerenja u zemljišne knjige već je također odlučno od slučaja do slučaja ocijeniti ponašanje treće osobe kao stjecatelja ali i ponašanje, savjesnost i dobru vjeru svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa (u ovom slučaju tužiteljice kao jednog od bračnih drugova u cilju zaštite njenog prava prije poduzimanja pravne radnje zajedničara čije se raspolaganje osporava).

 

Kako su sudovi zbog drugačijeg pravnog pristupa propustili ocijeniti i utvrditi postojanje gore navedenih okolnosti o kojima ovisi pravilna primjena gore navedenih odredbi Zakona o braku i porodičnim odnosima i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i o kojima ovisi rješenje materijalnopravnog pitanja navedenog pod točkom I. izreke ove odluke valjalo je ukinuti pobijanu presudu suda prvog i drugog stupnja te odlučiti kao pod I. izreke na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. ZPP-a pa je stoga odlučeno kao pod II. izreke.

 

Kako su odluke sudova nižeg stupnja ukinute zbog prihvaćanja revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a i to zbog pitanja navedenog pod točkom I. izreke ovog rješenja, to pitanje navedeno pod III. izreke nije pitanje o čijem rješenju ovisi odluka u ovom sporu pa kako se ne radi o važnom pitanju valjalo je primjenom odredbi čl. 392.b st. 3., 4. i 5. ZPP-a odlučiti kao pod točkom III. izreke.

 

Zbog svega gore navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 13. ožujka 2013.