Broj: Gž 878/12

                                                                                                              

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Verici Perić Aračić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja U. S. iz G., kojeg zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u K., protiv tuženika F. B., koga zastupa punomoćnica F. L., odvjetnica u K., radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Korčuli posl. br.P.423/11 od 23. siječnja 2012., dana 20. ožujka 2013.

 

r i j e š i o   j e

 

                        Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Korčuli posl. br.P.423/11 od 23. siječnja 2012.

 

Obrazloženje

 

                        Rješenjem Općinskog suda u Korčuli posl. br.P.423/11 od 23. siječnja 2012. riješeno je:

 

                        „I. Odbija se tužbeni zahtjev  koji glasi:

 

                        '1. Utvrđuje se da je tuženi F. B. pok. V. smetao  tužitelja u njegovom zadnjem mirnom i nesmetanom posjedu prava služnosti prolaza i prijevoza automobilom putem koji vodi do javne ceste K.R. preko čest.zem…. k.o. Ž. do kuće za odmor tužitelja sagrađene na istoj čestitci koji put u naravi ima dužinu cca 100m, širinu cca 3m, na način što je dana 11. srpnja 2011. na ulazu u predmetni put gledajući od javne ceste K.-R. između dva željezna kolca postavio željezni lanac sa  lokotom, zadržavajući ključ lokota isključivo za sebe, čime je onemogućio tužitelju korištenje ovog puta za buduće.

 

                        2. Nalaže se tuženome da uspostavi ranije  posjedovno stanje na način što će ukloniti postavljeni željezni lanac na ulazu u sporni put iz prethodne točke, te mu se za buduće zabranjuje svako rakovo ili slično smetanje, sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom novčane kazne i pod prijetnjom ovrhe.

 

                        3. Utvrđuje se da je tuženi neutvrđenog dana, a u vremenskom period u od 24.7.2011. do 5.11.2011., a što je tužitelj saznao dana 5.11.2011, na put koji vodi od javne ceste K.-R. preko čest. zemlje 9276 k.o. Ž. do kuće za odmor tužitelja, smetao tužitelja u njegovom zadnjem mirnom i nesmetanom posjedu prava služnosti prolaza i prijevoza automobilom, na način što je na sredinu predmetnog puta postavio svoja dva čamca i time onemogućio tužitelju korištenje ovog puta za buduće.

 

                        Nalaže se tuženom uspostava ranijeg posjedovnog stanja na način što će sa predmetnog puta ukloniti postavljena svoja dva čamca, te mu se za buduće zabranjuje svako takvo ili slično smetanje, sve to u roku od osam dana pod prijetnjom novčane kazne i pod prijetnjom ovrhe.

 

                        4. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnične troškove ovog postupka , sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.'

 

                        II. Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.460,00 kn u rok 15 dana.“

 

                        Protiv navedenog rješenja žalbu je  zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353.st.1. toč.1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08,123/08 i 57/11- dalje:ZPP), a što su žalbeni razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno  utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava izjavio tužitelj s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se prihvati zahtjev tužitelja.

 

                        Na žalbu nije odgovoreno.

 

                        Žalba nije osnovana.

 

                        Predmet spora je zahtjev tužitelja za zaštitu smetanja posjeda prava služnosti prolaza i prijevoza automobilom koji vodi do javne ceste K.-R. preko čest.zem….k.o. Ž. do kuće za odmor tužitelja sagrađene na istoj čestici.

 

                        Tužitelj tvrdi da ga je tuženik smetao u navedenom posjedu na način što je na ulazu u predmetni put gledajući od javne ceste K.-R., između dva željezna koca postavio željezni lanac sa lokotom, zadržavši ključ lokota isključivo za sebe, čime je onemogućio tužitelju korištenje ovog puta do kuće.

 

                        Prvostupanjski je sud zaključivši da tužitelj tužbenim zahtjevom traži zaštitu posjeda prava, a ne zaštitu posjeda stvari, odbio tužbeni zahtjev.

 

                        Prvostupanjski je sud na osnovu raspravnih rezultata ispravno izveo zaključak da tužitelju ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu, čime je i materijalno pravo pravilno  primijenio. Činjenica što je tuženik koji je suvlasnik i suposjednik čest. zem…. k.o. Ž. na prilazu čest. zem. … sa javne ceste postavio željezni lanac sa lokotom između dva željezna koca, ne predstavlja smetanje tužitelja u pojedu prava služnosti prolaza i prijevoza automobilom navedenim putem.

                         

                        Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da okolnost što u nazočnom slučaju između stranaka postoji dioba posjeda, jer i tužitelj i tuženik faktično posjeduju određenu površinu zemljišta ovdje nije presudna. Naime stranke su ogradivši svoje zemljište koje koriste zapravo samo uredile faktično izvršavanje posjeda, a nekretnina je i dalje nepodijeljena u njihovom suvlasništvu. U odnosu na žalbene navode da je tužitelj korištenjem predmetnog puta na zemljištu i to u periodu dužem od 20 godina nesumnjivo stekao stvarnu služnost prolaza čije je korištenje tuženik povrijedio potrebno je reći da je a u smislu odredbi čl. 174. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, i 141/06 - dalje:ZV) pravo služnosti stvarno pravo na tuđoj stvari na temelju kojeg se ovlašteniku dopušta određeno korištenje tuđom nekretninom. Ne može se dakle osnovati služnost na vlastitom zemljištu jer je zemljište u suvlasništvu i tužitelja i tuženika. Sve do diobe svakome od suvlasnika pripada pravo da se zajednički koriste nepodijeljenom nekretninom a tek prilikom diobe mogu sporazumno ili na temelju odluke suda ustanoviti služnost puta na fizički odijeljenim nekretninama.

 

Prema odredbi čl. 2. st .1. Zakona o parničnom postupku sud odlučuje o granicama zahtjeva koje su stavljene u postupku. U konkretnom slučaju postavljenim zahtjevom se traži utvrđenje da je tuženik smetao tužitelja u posjedu prava služnosti prolaza i prijevoza preko čest. zem….k.o. Ž. do kuće za odmor tužitelja.

 

Stoga kraj činjenice da među strankama postoji samo dioba posjeda a da je nekretnina i dalje u njihovom suvlasništvu, tužitelju nije bilo moguće pružiti zaštitu posjeda prava stvarne služnosti, jer on na čest. zem…. k.o. Ž. nije ni stekao posjed takvog prava. Tužitelj tužbenim zahtjevom ne traži zaštitu posjeda stvari nego zaštitu posjeda prava služnosti prolaza,  a sud je vezan tužbenim zahtjevom.

 

                        Kako tužitelj ne može osnovano postaviti zahtjev kakav je postavio svojom tužbom prema tuženiku kao suposjedniku i suvlasniku, tužitelju ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu u smislu čl. 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pa je pravilno prvostupanjski sud odbio zahtjev i odlučio kao u pravorijeku.

 

                        Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci a temeljem odredbe čl. 380.toč.2. ZPP, 368. i 381. ZPP.

                       

U Dubrovniku, 20. ožujka 2013. godine