Broj: P-2703/2011

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

            Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Jasenki Pavišić Čačić kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja E. d.d. u stečaju, R., kojega zastupa T. Ž., odvjetnica iz R., protiv tuženika T. K. d.o.o. S.,  kojeg zastupa D. S., odvjetnik iz Z., radi pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 13. ožujka 2013. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja T. Ž., odvjetnice iz R. i punomoćnika tuženika D. S., odvjetnika iz Z., a objavljene dana 26. ožujka 2013. godine

 

p r e s u d i o    j e

 

I.          Utvrđuje se da je bez učinka prema stečajnoj masi Sporazum o utvrđenju duga i načinu vraćanja duga sklopljen dana 11. listopada 2010. godine između tuženika kao vjerovnika i prednika tužitelja kao dužnika i hipotekarnog dužnika, solemniziranog po javnom bilježniku V. L. L. dana 11. listopada 2010. godine pod brojem OV-…./2010 u dijelu na temelju kojeg je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Z-…./10 od 21. listopada 2010. godine u korist tuženika upisano založno pravo na nekretnini tužitelja i to na k.č.br. 1496/19 - radna zona površine 2416 m2 upisanoj u z.k.ul. 4693 k.o. S..

 

II.         Nalaže se tuženiku da izda tužitelju ispravu podobnu za brisanje prava zaloga na k.č.br. 1496/19 - radna zona površine 2146 m2  upisanoj u z.k.ul. 4693 k.o. S., upisanog dana 21. listopada 2010. godine pod poslovnim brojem Z-…./10 na temelju Sporazuma o utvrđenju duga i načinu vraćanja duga sklopljenog dana 11. listopada 2010. godine između tuženika kao vjerovnika i prednika tužitelja kao dužnika i hipotekarnog dužnika, solemniziranog po javnom bilježniku V. L. L. dana 11. listopada 2010. godine pod brojem OV-…./2010, u roku od 8 dana po pravomoćnosti ove presude jer će u protivnom takvu izjavu zamijeniti ova presuda.

 

III.       Tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 37.980,85  kn u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

            Tužitelj je u tužbi od 24. svibnja 2011. godine naveo da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak 31. siječnja 2011. godine po rješenju ovoga suda posl.br. St-160/2010, a da je prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnijet 10. prosinca 2010. godine. U tužbi je naveo da je između tuženika kao vjerovnika i tužitelja kao dužnika i hipotekarnog dužnika zaključen Sporazum o utvrđenju duga i načinu vraćanja duga sklopljen dana 11. listopada 2010. godine na temelju kojeg je u korist tuženika u zemljišnim knjigama upisano založno pravo na nekretninama tužitelja i to na k.č.br. 1496/19 - radna zona površine 2416 m2  upisane u z.k.ul. 4693 k.o. S.. Naveo je da je na temelju zaključenog Sporazuma od 11. listopada 2010. godine upis založnog prava u zemljišne knjige Općinskog suda u Rijeci zatražen 21. listopada 2010. godine od kada su nastupile pravne posljedice predmetnog Sporazuma. Istaknuo je da je Sporazum o utvrđenju duga i načinu vraćanja duga  poduzet u vrijeme kada je prednik tuženika bio nesposoban za plaćanje odnosno u vrijeme kada je prednik tužitelja ostalim svojim vjerovnicima dugovao iznos od 78.397.345,00 kn te mu je prijetila blokada na temelju izdanih zadužnica. Naveo je da je u to vrijeme postojao i dug tužitelja prema radnicima na ime neisplaćenih plaća za srpanj, kolovoz i rujan 2010. godine. Tuženik je bio upoznat s tim stanjem budući da je isključiva svrha sklapanja predmetnog sporazuma bila osiguranje naplate obveze prednika tužitelja prema tuženiku i to u najvećem dijelu po osnovi dospjelih neplaćenih računa iz specifikacije koja je sastavni dio sporazuma. Naveo je da je iz samog sadržaja Sporazuma vidljivo da je tuženi znao za okolnosti iz kojih se nužno moralo zaključiti da postoji nesposobnost prednika tužitelja za plaćanje. Tužitelj se pozvao na odredbu čl. 128. SZ-a u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva kao i na odredbu čl. 131. SZ-a pozivajući se na okolnost da namjera oštećenja postoji i u slučaju kada dužnik želi pobijanom radnjom oštetiti svoje vjerovnike, odnosno, pogodovati pojedinim vjerovnicima ili ako je prilikom poduzimanja radnji znao da bi tom radnjom moglo nastupiti oštećenje, odnosno, pogodovanje vjerovnika pa je na to pristao. S obzirom da je druga strana znala da tužitelju prijeti nesposobnost za plaćanje i da se tom radnjom oštećuju vjerovnici, znanje za namjeru oštećenja se u tom slučaju pretpostavlja. U tužbi se pozvao i na ispunjenje pretpostavki propisanih odredbom čl. 127. SZ-a. Istaknuo je okolnost da je ukupan iznos priznatih prijavljenih tražbina na dan 15. travnja 2011. godine iznosio 177.450.430,85 kn, a da je ukupna imovina tužitelja iznosila 134.451.000,00 kn, zbog čega je nedostatna za podmirenje stečajnih vjerovnika. Dodatno je istaknuo da nekretnina na kojoj je zasnovano razlučno pravo predstavlja jednu funkcionalnu cjelinu zbog čega je izdvajanjem predmetnih katastarskih čestica iz cjeline narušena prostorna i funkcionalna cjelovitost cjelokupne zone, a što bitno utječe na smanjenje tržišne vrijednosti cjelokupne nekretnine. Pozvao se na odobrenje stečajnog suca od 11. svibnja 2011. godine za podnošenje predmetne tužbe. Tužbenim je zahtjevom zatražio da se utvrdi da je bez učinka prema stečajnoj masi Sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama zaključen 11. listopada 2010. godine uz nalaganje tuženiku da izda ispravu podobnu za brisanje upisanog prava zaloga. U tužbi je predložio i određivanje privremene mjere zabranom tuženiku otuđenja predmetne nekretnine.

 

            U podnesku od 6. listopada 2011. godine tuženik je naveo u bitnome da s obzirom na kongruentno namirenje nisu ispunjenje sve pretpostavke za pobijanje iz razloga što pobijana pravna radnja, po stavu tuženika, nije dovela do oštećenja ili pogodovanja vjerovnika i da nije ispunjena pretpostavka da bi krajnji rezultat pobijanja bilo povećanje mogućnosti namirenja svih vjerovnika. Istaknuo je da prigovara vjerodostojnosti izvješća stečajnog upravitelja, osobito u dijelu u kojem je procijenjena tržišna vrijednost nekretnina u vlasništvu tužitelja. U tom smislu pozvao se i na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Jasminke Lilić izvršen u travnju 2011. godine prema kojem je procijenjena ukupna tržišna vrijednost nekretnina u vlasništvu tužitelja na iznos od 163.432.076,28 kn. Tako se imajući u vidu vrijednost kratkotrajne imovine, vrijednost nematerijalne imovine, vrijednost opreme i vrijednost dugotrajne financijske imovine, dolazi do iznosa od 200.399.381,45 kn, a što je za milijun kuna manje od ukupno iskazanih obveza prema izvješću stečajnog upravitelja. U odnosu na posebne pretpostavke tuženik je naveo da nije ispunjena pretpostavka postojanja namjere vjerovnika da se ošteti ostale stečajne vjerovnike, da u vrijeme poduzimanja radnji, stečajni dužnik nije bio nesposoban za plaćanje i da nije postojala pretpostavka da je druga strana u vrijeme poduzimanja te radnje znala odnosno morala znati da je stečajni vjerovnik nesposoban za plaćanje ili da je protiv istog pokrenut prijedlog za pokretanje stečajnog postupka. Po stavu tuženika, nije bio ispunjen kako uvjet postojanja nesposobnosti za plaćanje tako ni uvjet prezaduženosti budući da je ukupna vrijednost tužitelja bila veća od ukupno svih obveza koje je tuženik imao na taj dan. Istaknuo je da tuženik nije znao da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se oštećuju vjerovnici. Puštanjem predanih zadužnica tuženik je blokirao račun tužitelja i u trenutku puštanja zadužnica na naplatu 22. studenoga 2010. godine tužitelj nije bio u blokadi. U periodu od 22. studenoga 2010. do 25. siječnja 2011. godine naplaćen je od tužitelja iznos od 4.000.000,00 kn, da je razlog zaključenja Sporazuma bio taj što je tužitelj zatražio od tuženika da ne pušta svoje zadužnice jer da očekuje realizaciju kredita od poslovne banke kako bi ispunio svoje obveze. Naveo je da je tuženik pristao na navedeno uz uvjet dobivanja dodatnog osiguranja za naplatu svoje tražbine sklapanjem predmetnog Sporazuma, a zbog čega su isti stranke i zaključile. Kako tužitelj protekom 41 dana od  zaključenja Sporazuma prema tuženiku nije vršio plaćanja niti ga je obavijestio da je postupak za dobivanje kredita pri kraju, tuženik je zadužnice predao na naplatu. Pozvao se na višegodišnju korektnu poslovnu suradnju između stranaka i na postojanje povjerenja vezano uz izvršavanje obveza zbog čega je tuženik i udovoljio zahtjevu tužitelja za dodjelom dodatnog vremena, a sve u svrhu dobivanja kredita kod svoje poslovne banke. Pozvao se na okolnost da je krajem 2010. godine nastupila kriza u građevinskom sektoru i da nije bilo ništa neuobičajeno da je u takvim okolnostima  i sam tužitelj imao problema s likvidnošću te mu priljev sredstva nije  pritjecao kako je predviđano. Upravo zbog okolnosti da zadužnice nije puštao na naplatu tijekom razdoblja od 41 dana tuženik nije znao niti je mogao znati da je tužitelj nesposoban za plaćanje, a niti je znao da se sklapanjem Sporazuma oštećuju vjerovnici tužitelja. Osporio je osnovanost navoda o narušavanju cjelovitosti nekretnine budući da je sam stečajni upravitelj podnio stečajnom sudu prijedlog za prodaju svih nekretnina tužitelja u stečajnom postupku. Na istaknute okolnosti predložio je provođenje dokaza saslušanjem stranaka. Skrenuo je pozornost na činjenicu da bi tuženik u potpunosti naplatio svoju tražbinu da je pustio na naplatu primljene zadužnice odmah prilikom zaključenja Sporazuma 11. listopada 2010. godine, a što isti nije učinio sukladno spomenutom dogovoru između stranaka. Predložio je odbijanje tužbenog zahtjeva.

 

            Na ročištu održanom 23. studenoga 2011. godine tužitelj je povukao prijedlog za određivanjem privremene mjere. Pozvao se na okolnost da se procjena nekretnine može temeljiti isključivo na knjigovodstvenoj vrijednosti a prema već utvrđenim standardima knjigovodstva i da zbog toga ne postoji proturječnost u izvješćima stečajnog upravitelja. Procjena vještaka J. L. predstavlja procjenu na temelju koje se može formirati kupoprodajna cijena no to ne znači  da će se ista i postići. Pozvao se na činjenicu da samom rekapitulacijom razlučnih prava kamate po tim pravima iznose godišnje 21.020.956,60 kn zbog čega je osporavanje tuženika o izostanku oštećenja neutemeljeno. U odnosu na pravnu osnovu, tužitelj se pozvao na čl. 128. i čl. 130. SZ-a, dok je odustao od navoda u vezi čl. 131. SZ-a. Predložio je saslušanje stečajnog upravitelja B. P., a protivio se financijsko-knjigovodstvenom vještačenju na okolnost utvrđivanja postojanja nesposobnosti za plaćanje u vrijeme poduzimanja pravne radnje.

            Tuženik je ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu i istaknutih dokaznih prijedloga.

            U podnesku predanom na ročištu tužitelj je obrazložio svoje stavove u odnosu na pravnu osnovu pobijanja.

 

            U podnesku od 6. prosinca 2011. godine tuženik je ustrajao kod stavova iznijetih u odgovoru na tužbu.

 

            Na ročištu održanom 8. svibnja 2012. godine tužitelj je predložio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka L. H. koja je u utuženom razdoblju bila financijski direktor tužitelja.

 

            Rješenjem od 8. svibnja 2012. godine razdvojen je postupak u odnosu na tužiteljev prijedlog za određivanjem privremene mjere.

 

            Na ročištu održanom 4. prosinca 2012. godine tužitelj se pozvao na prepisku između stranaka putem e-maila.

            Tuženik je ustrajao kod navoda istaknutih u postupku.

 

            U podnesku od  14. siječnja 2013. godine tuženik je naveo da iz iskaza svjedoka L. H. proizlazi činjenica da tuženik nije znao niti je mogao znati u kakvom se točno stanju nalazio tužitelj u trenutku sklapanja pobijanog Sporazuma. Naveo je da tužitelj nije prezadužen i da sklapanjem Sporazuma tuženik nije oštetio druge vjerovnike.

 

            Na ročištu održanom 13. ožujka 2013. godine tužitelj se pozvao na okolnost da je tadašnji zastupnik po zakonu tužitelja N. M. na ročištu povodom izjašnjavanja o prijedlogu  i raspravi o uvjetima za otvaranjem stečajnog postupka sam izjavio da je izvješće privremenog stečajnog upravitelja realno i korektno.

            U podnesku predanom na ročištu tužitelj je osporio navode tuženika o neispunjenju pretpostavke za pobijanje.

 

Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i saslušanjem svjedoka L. H. (l. spisa 171-172), stečajne upraviteljice tužitelja B. P. (l. spisa 174-176), zastupnika po zakonu tuženika I. T. (l. spisa 172-174) i svjedoka N. M. (l. spisa 239).

 

            Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog raspravljanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

 

            U postupku je utvrđeno da su ispunjene opće materijalno-pravne pretpostavke za pobijanje pravne radnje stečajnog dužnika i to kako u odnosu na nespornu okolnost da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak prema rješenju ovoga suda St-…/2010 od 31. siječnja 2011. godine (l. spisa 9-12) tako i u odnosu na okolnost da se tužbenim zahtjevom pobija pravna radnja stečajnog dužnika odnosno pravni posao zaključenja Sporazuma o utvrđenju duga i načinu vraćanja duga od 11. listopada 2010. godine (l. spisa 13-17) između tuženika kao vjerovnika i tužitelja kao hipotekarnog dužnika u odnosu na nekretnine označene u tužbenom zahtjevu.

 

Isto tako, ispunjena je pretpostavka da se radi o pravnom poslu zaključenom prije otvaranja stečajnog postupka,  solemniziranom dana 11. listopada 2010. godine prema potvrdi javnog bilježnika V. L. L. s l. spisa 17, s pravnim učincima u odnosu na stjecanje prava zaloga na nekretninama od 21. listopada 2010. godine kada je prijedlog za uknjižbu tog prava zaprimljen kod Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Rijeci a kako to proizlazi iz izvatka s lista spisa 25. Navedeno je utvrđeno primjenom odredbe čl. 138. stavak 2 SZ-a prema kojoj je propisano da ako je za pravovaljanost nekog pravnog posla potreban upis u zemljišnu knjigu da će se smatrati da je pravni posao poduzet onda kada su bile ispunjenje ostale pretpostavke za njegovu valjanost, izjava volje o upisu postane obvezujuća za dužnika i druga strana podnese zahtjev za upis pravne promjene. Budući da se dobrovoljno ugovorno založno pravo na nekretnini, a kakvo je predmetno sve u vezi Sporazuma od 11. listopada 2010. godine (l. spisa 13-17), stječe uknjižbom tog prava u zemljišnu knjigu kao tereta na predmetnoj nekretnini, a sve u smislu čl. 309. stavak 1 ZOVDSP-a, u postupku je utvrđeno da je pravna radnja poduzeta upravo 21. listopada 2010. godine kada je zaprimljen prijedlog za uknjižbu prava zaloga u vezi zaključenog Sporazuma od 11. listopada 2010. godine i kada su nastupili pravni učinci uknjižbe založnog prava na predmetnim nekretninama.

 

Nadalje, u postupku je utvrđeno da je zbog zasnovanog razlučnog prava u korist tuženika došlo do oštećenja stečajnih vjerovnika budući da je iznos priznatih prijavljenih tražbina dosegao 177.450.430,85 kn (prema dokazu s l. spisa 37), a da je ukupna imovina tužitelja procijenjena na 134.451.016,35 kn (prema dokazu s l. spisa 38) pa stoga nedostatna za namirenje priznatih tražbina. Stoga je ispunjen uvjet propisan odredbom čl.  127. st.1 SZ-a odnosno u postupku je utvrđeno da se zbog zasnovanog razlučnog prava u korist tuženika remeti ujednačeno namirenje stečajnih vjerovnika kao i da je tuženik kao stečajni vjerovnik, s prijavljenom novčanom tražbinom od 1.169.733,18 kn (rekapitulacija l. spisa 39) stavljen u povoljniji položaj kao nositelj razlučnog prava  budući da mu zasnovano pravo daje ovlast pokrenuti postupak ovrhe radi naplate osiguranog potraživanja. To mu dakle daje privilegiraniji položaj u odnosu na ostale stečajne vjerovnike u stečajnom postupku. Naime, zasnivanjem razlučnog prava tuženik se doveo u povoljniji položaj u odnosu na ostale vjerovnike, odnosno u poziciju vjerovnika s pravom odvojenom namirenja čime stječe mogućnost namirenja neovisno o tijeku stečajnog postupka i neovisno o namirenju preostalih stečajnih vjerovnika čije tražbine nisu osigurane takvim pravima. Zbog navedenog, utvrđeno je i pogodovanje tuženiku kao stečajnom vjerovniku. 

 

Isto tako u postupku je utvrđeno da bi se pobijanjem predmetne pravne radnje povećala mogućnost namirenja stečajnih vjerovnika u stečajnom postupku otvorenim nad tužiteljem i to iz razloga što bi se iz vrijednosti dobivene eventualnom prodajom predmetnih nekretnina povećali izgledi za namirenje novčanih tražbina po priznatim potraživanjima u stečajnom postupku a kako to proizlazi iz izvješća stečajne upraviteljice tužitelja od 15. travnja 2011. godine (l. spis 30-36) i njezina iskaza s l. spisa 174-175 a što je i logično s obzirom da situacija zasnovanog razlučnog prava na nekretnini i stanje bez tog prava stečajnim vjerovnicima daje veću mogućnost namirenja kada pravo odvojenog namirenja ne postoji.

 

            Sud je također utvrdio ispunjenje općih procesno-pravnih pretpostavki za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika i to kako u odnosu na ovlaštenje stečajnog upravitelja da u ime stečajnog dužnika traži pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika sve u smislu odredbe čl. 141. stavak 1 SZ-a tako i u odnosu na podnošenje tužbe dana 24. svibnja 2011. godine odnosno unutar roka od dvije godine od otvaranja stečajnog postupka (čl. 141. stavak 2 SZ-a) kao i u odnosu na postojanje odobrenja stečajnog suca prema zaključku od 11. svibnja 2011. godine s lista spisa 8 izdanog na temelju odredbe čl. 141. stavak 4 SZ-a.

 

            Nadalje, u postupku je utvrđeno da su prema osnovnom ugovoru o kupoprodaji robe od 15. srpnja 2008. godine (l. spisa 232-235) tuženik kao prodavatelj i tužitelj kao kupac robe u definiranju međusobne poslovne suradnje  predvidjeli,  u svrhu osiguranja plaćanja, pet mjenica svaka na iznos po 100.000,00 kn (ukupno na iznos od 500.000,00 kn). U vezi sa sredstvima osiguranja, bivši je zastupnik po zakonu tužitelja N. M. u svom iskazu (l. spisa 239) naveo da u vrijeme kada su tuženiku predane zadužnice (prema dokazima iz spisa dana 19. travnja 2010. godine – l. spisa 40 i 41, dana 31. kolovoza 2010. godine – l. spisa 42 i 43 i dana 6. listopada 2010. godine – l. spisa 44) da je navedeno bilo uobičajeno pa da je to činio i tužitelj prema svojim dužnicima. Nadalje, iz njegova iskaza proizlazi da je tijekom pregovora između stranaka postignut dogovor da se na ime dogovora da se zadužnice ne daju na naplatu tuženiku da dodatno osiguranje i da je u vezi toga zaključen sporazum o zasnivanju založnog prava u listopada 2010. godine. Takve je navode iz iskaza saslušanog svjedoka sud ocijenio životnim i uvjerljivim. Oni nalaze potvrdu i u iskazu zastupnika po zakonu tuženika I. T. (l. spisa 172-174) koji navodi da kada su pristali na to da ne predaju zadužnice na naplatu da su zatražili dodatno osiguranje u vidu hipoteke na nekretninama upravo kako bi tuženik sačekao s predajom zadužnica na naplatu. Naveo je da su čekali s naplatom po zadužnicama iz razloga što je tužitelj spominjao postupak realizacije kredita. Istaknute je okolnosti u bitnome potvrdio i svjedok L. H. u svom iskazu (l. spisa 171-172) u dijelu iskaza u kojem je navela da je tuženik znao da tužitelj iščekuje kredit za „spas“ i da se pritom na tim sastancima razgovaralo o teškoj situaciji u društvu no da se na zajedničkim sastancima nije govorilo o dugu tužitelja prema trećima samo da je bilo bitno da se čim prije dobije kredit kako bi se pokrilo i njihovo potraživanje. Upravo je iz iznijetih navoda saslušanih svjedoka, sud u postupku utvrdio da zbog prethodno predanih sredstva osiguranja naplate kako onih po ugovoru tako i onih naknadno predanih u vidu bianco zadužnica, tuženik nije imao pravo zahtijevati dodatno osiguranje zasnivanjem hipoteke na nekretnini tužitelja. Stoga je u postupku utvrđeno da se u predmetnoj pravnoj situaciji radi o slučaju inkongruentnog namirenja. Naime, prema novijim stavovima sudske prakse proizlazi da okolnost da je netko nečiji dužnik ne znači da je dužan dati i osiguranje za tu tražbinu pogotovo ako takva vrsta osiguranja nije bila predviđena u ugovorenim uvjetima poslovanja. Ističe se da je u takvim situacijama  naknadno davanje osiguranja na ime sadržaja prethodnog odnosa ustvari inkongruentno pokriće.

 

              Prema odredbi čl. 129. st 1 točka 2. SZ-a propisano je da se pravna radnja kojom se jednom stečajnom vjerovniku daje ili omogućava osiguranje ili namirenje, koje on nije imao pravo zahtijevati ili nije imao pravo zahtijevati na taj način ili u to vrijeme, može pobijati ako je poduzeta tijekom trećeg ili drugog mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, a dužnik je u to vrijeme bio nesposoban za plaćanje.

 

            U postupku je također utvrđeno da je pobijani pravni posao poduzet 21. listopada 2010. godine odnosno  tijekom drugog mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka od 10. prosinca 2010. godine.

 

              Tužitelj je u postupku u dovoljnoj mjeri dokazao činjenicu da je u vrijeme nastupanja pravnih učinaka pobijanog pravnog posla, tužitelj bio nesposoban za plaćanje. Iako u odnosu na navedenu okolnost, tužitelj nije dostavio odgovarajuću potvrdu pravne osobe koja za dužnika obavlja poslove platnog prometa a kako je to propisano odredbom čl. 4. st.6 SZ-a u vezi s čl. 4. st. 4 SZ-a navedeno ne znači da je tužitelj bio sposoban za plaćanje. Navedeno iz razloga što je uz predmetnu potvrdu povezana samo zakonska presumpcija nastupanja nesposobnosti za plaćanje što olakšava dokazivanje u postupku ali čiji izostanak ne znači automatski i nepostojanje nesposobnosti za plaćanje. Naime, u vezi s time sud je iz dostavljenog rješenja o otvaranju stečajnog postupka od 31. siječnja 2011. godine (l. spisa 9-12) utvrdio da je prema potvrdi P. b. d.d. Z. na dan 31. prosinca 201. godine tužitelj bio u neprekidnoj blokadi od 22. studenog 2010. godine a što odgovara i navodima iz iskaza stečajne upraviteljice tužitelja B. P. (l. spisa 174-176). Slijedom toga, u postupku je utvrđeno i da unatoč okolnosti što dana 21. listopada 2010. godine račun tužitelja nije bio u blokadi, da je tužitelj u postupku dokazao da isti u vrijeme nastupanja pravnih učinaka pobijanog pravnog posla 21. listopada 2010. godine,  nije mogao trajnije ispunjavati svoje dospjele novčane obveze pri čemu okolnost da je dužnik podmirio ili da može podmiriti u cijelosti ili djelomično tražbine nekih vjerovnika sama po sebi ne znači da je on sposoban za plaćanje sve pozivom na odredbu čl. 4. st. 3 SZ-a. Navedeno proizlazi iz stanja nelikvidnosti koje je naveo stečajni upravitelj a koje je konstantno u razdoblju od 2007. do 2010. godine. U odnosu na navode stečajne upraviteljice iznijete u iskazu (l. spisa 174-175) utvrđeno je da je stanje iz poslovnih knjiga ukazivalo na manjak od 55 milijuna nedostatnog radnog kapitala tako da niti kredit od 35 milijuna kuna ne bi bio dovoljan za pokriće utvrđenog manjka. Iz  izvoda iz poslovnih knjiga za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. siječnja 2011. godine (l. spisa 29) proizlazi da je do otvaranja stečajnog postupka evidentirano nepodmirenih potraživanja s osnova plaće u iznosu od 9.151.192,16 kn. Već sama okolnost postojanja duga prema tuženiku u iznosu od 4.957.711,52 kn na dan sastavljanja izvoda otvorenih stavki na dan 5. listopada 2010. godine (l. spisa 19-24), kao i okolnost da je u vezi tog duga a po predaji zadužnica nastupila neprekidna blokada računa tužitelja, upućuje na utvrđenje da tužitelj nije mogao trajnije ispunjavati svoje dospjele novčane obveze i u vrijeme nastupanja pravnih učinaka pobijanog pravnog posla. Na navedeno također upućuje i okolnost da nakon 30. rujna 2010. godine tužitelj u svojim poslovnim knjigama nema evidentirane isplate na ime plaća radnicima a kako to proizlazi iz izvoda iz poslovnih knjiga s l. spisa 29. Dodatno, već i sam „ustupak“ davanja hipoteke na ime dogovora  da se zadužnice ne daju na naplatu upućuje na utvrđenje da tužitelj u tom vremenu nije bio sposoban podmiriti svoje dospjele obveze.

 

              S obzirom na utvrđenu nesposobnost za plaćanje, sud je u postupku ocijenio da je tužbeni zahtjev pravno osnovan pa je valjalo na temelju odredbe čl. 141. st. 5 SZ-a odlučiti kao u točkama I. i II. izreke.

 

              U vezi toga podredno je u postupku utvrđena i okolnost da je tuženik znao za okolnosti iz kojih se nužno moralo zaključiti da se njome oštećuju vjerovnici u smislu odredbe čl. 129. st. 1 točka 3 u vezi sa st. 2 tog članka. Naime, s obzirom da je tuženik bio upoznat s problemima nelikvidnosti na strani tužitelja, a kako to uostalom navodi i sam svjedok N. M. (l. spisa 239) kao bivši zastupnik po zakonu tužitelja i sa teškim stanjem u društvu kako to navodi u svom iskazu svjedok L. H. (l. spisa 171-172), tuženik je morao znati da se zasnivanjem hipoteke na nekretnini tužitelja u korist tuženikove tražbine oštećuju drugi vjerovnici koji nemaju pravo odvojenog namirenja. I unatoč navodima svjedoka L. H. da se o dugovima tužitelja prema trećim s tuženikom nije razgovaralo, stanje u društvu i problemi s likvidnošću upućuju na zaključak da tužitelj nije mogao u vrijeme zaključenja predmetnog Sporazuma i kasnije ispuniti svoje dospjele novčane obveze. U takvoj se situaciji, očitog postojanja drugih vjerovnika prema kojima tužitelj nije bio u stanju ispuniti svoje obveze, zasnivalo pravo na odvojeno namirenje (hipotekom na nekretnini) tako da se radilo o situaciji u kojoj je tuženik morao znati da se oštećuju ostali vjerovnici tužitelja budući da je zasnovano pravo davalo tuženiku pravo na potpuno namirenje koje isključuje preostale vjerovnike tužitelja od mogućnosti namirenja sve dok se ne namiri potraživanje tuženika od novca dobivenog prodajom predmetne nekretnine na kojoj je zasnovana hipoteka. Svijest i znanje o zasnivanju prava takvog sadržaja nesumnjivo podrazumijeva i svijest o ostvarenoj prednosti u naplati u odnosu na druge vjerovnike. Uostalom da tome nije tako tuženik takvu vrstu osiguranja ne bi niti tražio od tužitelja budući da je već imao u posjedu bianco zadužnice. Time je, po stavu ovoga suda, iz dokaza provedenih u postupku utvrđena i okolnost da je morao znati da se zasnivanjem hipoteke  oštećuju i ostali vjerovnici i kakva se komparativna prednost ostvaruje u odnosu na preostale vjerovnike. Navodi zastupnika po zakonu tuženika I. T. (l. spisa 172-173)  navedena utvrđenja ne mijenjaju. Štoviše, svaki je zastupnik po zakonu trgovačkog društva u Republici Hrvatskoj upoznat s posljedicama nevršenja isplate dospjelih obveza i posljedicama otežane likvidnosti pa mogućnost otvaranja stečajnog postupka nad takvim društvom je posljedica koja se u takvim prilikama mora staviti u izgled. Stoga je utvrđeno da je na strani tuženika svijest o tim okolnostima postojala, budući da bi suprotna tvrdnja bila krajnje neuvjerljiva i neživotna. Pritom je utvrđeno da iako stranke na sastancima nisu izrijekom spominjale druge vjerovnike tužitelja da navedeno ne znači da tuženik nije bio svjestan okolnosti  postojanja drugih vjerovnika tužitelja budući da bi takva tvrdnja bila životno neodrživa u suvremenim uvjetima poslovanja.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi  zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to trošak potreban radi vođenja parnice s time da je sud slijedio stav drugostupanjskog suda da se za podnesak predan na ročištu ne priznaje zasebna naknada već da je to  zbog usmenosti rasprave sadržano u naknadi za zastupanje na ročištu. Stoga je tužitelju valjalo priznati za sastav tužbe 5.010,00 kn (T.br. 7.1.), zastupanje na ročištu od 23. studenog  2011. godine 5.010,00 kn (T.br. 9.1.), zastupanje na ročištu od 8. svibnja 2012. godine 2.505,00 kn (T.br. 9.2.), zastupanje na ročištu od 4. prosinca 2012. godine 5.010,00 kn (T.br.9.1.), zastupanje na ročištu od 13. ožujka 2013. godine 5.010,00 kn (T.br.9.1.) PDV 23%  2.304,60 kn, PDV 25% 3.131,25 kn, sudske pristojbe za tužbu 5.000,00 kn i presudu 5.000,00 kn sukladno Zakonu o sudskim pristojbama i pripadajućoj Tarifi. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke.

 

U Rijeci, 26. ožujka  2013. godine