Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Rev 1911/11 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Rev 1911/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. C. iz S., zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku u S., protiv tuženika 1. J. J. iz K. G., zastupane po punomoćniku I. M., odvjetniku u S. i 2. V. d.d. Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo-54/10 od 7. veljače 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1722/08 od 28. rujna 2009., u sjednici održanoj 24. travnja 2013.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke proglašena je nedopuštenom ovrha na dijelu poslovnog prostora kao posebnog dijela zgrade koja je sagrađena na čest.zem. 5329/22 iz zk.ul. 7774 k.o. S. i čest.zem. 5332/3 iz zk.ul. 11105 k.o. S. pod oznakom E-465-K., anagrafske oznake M. 103-105 u S. označenog kao istočni prostor-ljekarna sa skladišnim neuređenim prostorom, površine 238 m2, a koja ovrha je određena rješenjem Općinskog suda u Splitu broj OVR 1254/98 od 22. siječnja 1999.

 

              U toč. II. izreke naloženo je tuženici pod 1) isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.073,75 kn.

 

              U toč. III. izreke odbijen je zahtjev za naknadu troškova tužitelja u odnosu na tuženika pod 2).

 

              Presudom suda drugog stupnja preinačena je gore navedena presuda suda prvog stupnja tako što je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, zajedno i s odlukom o parničnom trošku.

 

              Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužitelj pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08 i 123/08 – dalje ZPP).

 

              Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako što bi se prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelju dosudio parnični trošak uvećan sa troškom sastava revizije, a podredno je predložio da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije dopuštena.

 

              Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni.

 

              Sukladno st. 3. iste zakonske odredbe, u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Stoga se revizija u smislu te zakonske odredbe ne može podnijeti zbog bilo kojeg pravnog pitanja, već mora biti riječ o pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu i da je pobijana odluka posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje. To su osnovne pretpostavke za razmatranje postojanja daljnjih elemenata za ocjenu je li u konkretnom slučaju riječ o nekom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Revident iznosi sljedeća pitanja:

 

              1. Da li je nakon stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.), moguće stjecanje svih stvarnih prava na nekretninama koje nisu upisane u zemljišne knjige?

 

              Ako je moguće stjecanje samo nekih stvarnih prava, postavlja podredno sljedeće pitanje:

 

              2. Je li za jedinstvenu primjenu zakona održiva situacija da je nakon stupanja na snagu Zakona o vlasništvu, na istoj nekretnini koja nije upisana u zemljišne knjige, onemogućeno stjecanje jednog stvarnog prava (pravo vlasništva), a omogućeno stjecanje drugog stvarnog prava (založno pravo)?

 

              U ovoj pravnoj stvari nižestupanjski je sud u pobijanoj presudi, kada je preinačio presudu suda prvog stupnja i odbio tužbeni zahtjev da se ovrha proglasi nedopuštenom, svoju odluku utemeljio na stajalištu da se tužbeni zahtjev tužitelja ne može temeljiti na Ugovoru o kupoprodaji, jer je on kao suprotan načelu pravnog jedinstva, ništetan, pozivom na odredbu iz čl. 366. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje ZV), te stoga što Ugovor o kupoprodaji sklopljen između drugotuženika i "G.-n. " d.o.o., a potom i između G.-n. d.o.o. i tužitelja, prilikom određenja predmeta prodaje nekretnine nije predmet prodaje definirao na način predviđen čl. 2. st. 3. i čl. 9. ZV-a.

 

              Osim toga, pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev da se ovrha proglasi nedopuštenom i iz razloga jer tužitelj kao treća osoba koja se poziva na vlasništvo predmeta ovrhe kao zapreke za provođenje ovrhe temelji svoje pravo vlasništva na Ugovoru o kupoprodaji, a sam Ugovor o kupoprodaji nije, sukladno odredbi čl. 114. ZV, dokaz o pravu vlasništva tužitelja, već je samo pravni temelj za stjecanje prava vlasništva.

 

              Slijedom takvih razloga drugostupanjske presude, postavljena pitanja u reviziji tužitelja općenitog su značaja, jer odluka u ovom sporu ne ovisi o odgovoru na pitanja koja je tužitelj postavio u reviziji.

 

              Samim time, ne radi se o pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, zbog čega nisu ispunjene pretpostavke rješavanja navedene revizije, a one predviđene čl. 382. st. 2. ZPP.

 

              Valjalo je stoga reviziju tužitelja kao nedopuštenu odbaciti i tako odlučiti kao u izreci ovog rješenja, pozivom na odredbu iz čl. 392. st. 2. ZPP.

 

U Zagrebu, 24. travnja 2013.

Copyright © Ante Borić