Broj: Rev 1672/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca, člana vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća i Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz K., kojeg zastupa punomoćnica S. Č., odvjetnica u Z., protiv tuženika Grada Karlovca, kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u K., radi povrata ulaganja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-68/08-2 od 28. travnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1279/06-13 od 23. listopada 2007., u sjednici održanoj 8. svibnja 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev da mu tuženik isplati iznos od 124.380,73 kune sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 4. ožujka 1998. do isplate i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak (stavak I. izreke), a tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 16.050,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da sudovima naloži donošenje pravilne i na zakonu zasnovane presude.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

              Pobijana presuda je ispitana na temelju čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 8. ZPP.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, u postupku pred sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 točka 8. ZPP. Naime, iz spisa proizlazi da je tužitelja tijekom ovog parničnog postupka zastupao punomoćnik odvjetnik, koji je bio uredno pozvan na glavnu raspravu održanu 16. listopada 2007. Stoga činjenica što je na tu glavnu raspravu umjesto urednog pozvanog punomoćnika pristupila odvjetnička vježbenica M. L., zaposlena kod punomoćnika tužitelja, za koju je sud na zapisniku utvrdio da koja nema položen pravosudni ispit, u situaciji kad je tužitelj i osobno prisustvovao na toj glavnoj raspravi, a nije predložio odgodu ročišta zbog izostanka svog uredno pozvanog punomoćnika, ne predstavlja postupanje suda kojim bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 8. ZPP.

 

Nadalje, tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP, koju revident opisno ističe u reviziji, jer prvostupanjski sud nije nezakonito postupao niti svojim postupanjem nije onemogućio tužitelja da raspravlja pred sudom. To tim više što su tijekom prvostupanjskog postupka izvedeni svi dokazni prijedlozi tužitelja. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 124.380,73 kune sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 4. ožujka 1998. do isplate, koji iznos je prema činjeničnim navodima tužbe tužitelj investirao za poduzeće T.-A. d.o.o. K. (tužitelj je bio osnivač i direktor) radi uređenja, zbog poplava te zbog eksplozije i pucanja instalacija, u poslovni prostor u vlasništvu tužitelja, koji poslovni prostor je tužiteljevo poduzeće koristilo na temelju ugovora o zakupu sklopljenog sa tuženikom.

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan ocijenivši da tužitelj, koji s tuženikom nije bio u ugovornom odnosu, nije aktivno legitimiran.

 

Drugostupanjski sud je odlučujući povodom tužiteljeve žalbe odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu ocijenivši da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim. Pritom je drugostupanjski sud ocijenio da tužitelj, kao fizička osoba nije bio u ugovornom odnosu sa tuženikom kao zakupodavcem, ali da je zahtjev tužitelja neosnovan jer je ugovorna obveza tužiteljevog poduzeća T.-A. d.o.o. K. prema tuženiku bila da brine o održavanju predmetnog poslovnog prostora o svom trošku i vlastitim sredstvima uredi taj poslovni prostor te da je točkom 7. ugovora o zakupu bilo ugovoreno da se nakon isteka vremena na koji je ugovor zaključen zakupac smatra namirenim u svojim ulaganjima u poslovni prostor i da se odriče bilo kakvog potraživanja po osnovi ulaganja i uređenja poslovnog prostora prilikom dodjele.

 

U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava sporno je jesu li sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa (vlastitih sredstava) koji je prema tvrdnji tužitelja upravo on investirao u sanaciju poslovnog prostora kojeg je na temelju ugovora o zakupu koristilo poduzeće u vlasništvu tužitelja.

 

Revident u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava dijelom svojih navoda iznosi činjenične tvrdnje. Takvi, činjenični navodi tužitelja nisu od značaja u ovom postupku pa ih revizijski sud nije mogao uzeti u razmatranje jer je odredbom čl. 385. st. 1. ZPP propisano da reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nadalje, tužitelj u reviziji ističe da su sudovi odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjev pogrešno primijenili materijalno pravo jer nisu odlučivali u smislu odredbe „čl. 156. Zakona o vlasništvu kojim se reguliraju ulaganja jedne stranke u nekretninu koja je vlasništvo druge stranke i pravo na povratak onog što je uloženo.“ Također navodi da sudovi nisu primijenili niti materijalno pravo iz odredbe čl. 218. Zakona o obveznim odnosima.

 

Odredbom čl. 156. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,114/01, 79/06, 141/06 i 148/08 – dalje: ZVDSP) propisano je da dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, ako ni njihovom prigradnjom, ugradnjom, ili ulaganjem u njih, ne može se steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine (st. 1.), dok je odredbom st. 2. istog članka propisano da pripada li pravo na naknadu onomu tko je dogradio, nadogradio ili preuredio zgradu, odnosno prostoriju iz stavka 1. ovoga članka, ili je ulagao u takvu zgradu ili prostoriju, određuju pravila obveznoga prava.

 

Prema odredbi čl. 218. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) onaj tko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtijevati naknadu od njega.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda revident u reviziji neosnovano navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. To stoga što prema ocjeni ovoga revizijskog suda tužitelj, na kome je prema odredbi čl. 221.a ZPP bio teret dokazivanja, tijekom postupka nije dokazao da je uložio vlastita sredstva u uređenje i adaptaciju poslovnog prostora kojeg je koristilo poduzeće T.-A. d.o.o. K. u njegovom vlasništvu. Osim toga, tužitelj je tijekom postupka tvrdio da je vlastita sredstva i ulaganja u poslovni prostor izvršio da bi poduzeće T. A. d.o.o K. u njegovom vlasništvu, koje je s tuženikom u ovom postupku sklopilo ugovor o zakupu poslovnog prostora moglo obavljati svoju djelatnost. Drugim riječima iz navoda tužitelja, proizlazilo bi da je izdatke za koje tvrdi da ih je učinio, odnosno investirao u poslovni prostor, tužitelj zapravo učinio umjesto svog poduzeća T. A. d.o.o K., čija je ugovorna obveza bila uložiti određena sredstva u poslovni prostor da bi se u njemu mogla obavljati djelatnost poduzeća, a ne umjesto drugotuženika u ovom postupku. Zbog navedenog se tužitelj u reviziji neosnovano poziva na odredbu čl. 218. ZPP kao mjerodavno materijalno pravo za odlučivanje u ovom postupku.

 

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

 

U Zagrebu, 8. svibnja 2013.