Broj: Pst-489/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljak kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja A. M., O.:, S., V. 143, zastupan po pun. P. J. i J. P., odv. u S., protiv tuženika J. J.,  O.:, S., C. M. 22,  zastupan po O. društvu P. i partneri, odv. u S., radi predaje posjeda stvari, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 22. travnja 2013.g. u nazočnosti  pun. tužitelja J. P., odvj. u S., te zamj. pun. tuženika, dana 21. svibnja 2013.g.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.              Nalaže se tuženiku J. J. , u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe , preda tužitelju A. M. u posjed blok za pranje vozila prikazano na fotografiji priloženoj kao dokaz, a označenoj brojem 1, koja fotografija predstavlja sastavni dio ove presude.

 

              II.              Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.550,00 kn.

 

Obrazloženje

 

              U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 20.04.2012.g. tužitelj je naveo da su on i tuženik sklopili 1. rujna 2006.g. sporazum kojeg su nazvali „ Dioba Opreme“.   Člankom 1. stranke su utvrdile imovinu koja je predmet diobe, dok su Člankom 2. dogovorile diobu stvari, opreme i uređaja navedenih u čl. 1. na način da je tužitelju A. M. pripao kancelarijski kontejner, blok za pranje i usisivač „Portotehnika“, navedeni blok za pranje da služi za pranje vozila, te tuženik onemogućava tužitelja da ga preuzme, jer se isti nalazi na lokaciji S. bb u S., koju tuženik drži u posjedu. Da se tužitelj u više navrata obraćao tuženiku da mu dozvoli preuzimanje, ali bez rezultata.

 

U svom odgovoru na tužbu od 28.5.2012.g. tuženik je navod da je tužbeni zahtjev neosnovan, naime, da je točno da su tužitelj i tuženik sklopili dana 01.09.2006.g. sporazum kojeg su nazvali „Dioba opreme“ u kojem su utvrdili imovinu koja je predmet diobe te dogovorili da tužitelju A. M. pripada kancelarijski kontejner, blok za pranje i usisivač „Portotehnika“. Međutim, da nije točno da tuženik onemogućava tužitelja da preuzme navedeni blok za pranje, jer je predmetni ugovor o diobi izvršen kroz naknadni Sporazum stranaka, koji je također izvršen, a što je tužitelj i potvrdio izjavom da je preuzimanje bloka za pranje s lokacije S., S. bb, po Ugovoru o Diobi opreme od 01.09.2006.g. u cijelosti namiren, te da po tom ugovoru nema nikakvih daljnjih potraživanja prema tuženiku, a koja je ovjerena kod javnog bilježnika dana 13.03.2012.g., te je tuženik također istakao prigovor zastare potraživanja.

              Naveo je kako smatra da je tužbeni zahtjev neovršiv budući da stroj koji se tužbom traži nije pobliže označen, te ga je kao takvog nemoguće precizirati.

 

Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao Ugovor o diobi opreme u ugovoru od 1. rujna 2006., izjavu od 11. veljače 2008.g. iskaz svjedoka A. J., iskaza svjedoka A. M..

 

Tužbeni zahtjev je osnovan.

 

Pun. parničnih stranka su popisali trošak.

 

Iz ovakvoga provedenog dokaznog postupka među strankama nije sporno da je zaključen ugovor o diobi opreme dana 1. rujna 2006.g i da je prema tom ugovoru predmetni blok za pranje pripao vlasništvu tužitelja.

 

              Iz iskaza svjedoka A. J. prozizlazi kako je on prijatelj i tužitelja i tuženika, i zna, a što se tiče predmetnog stroja za pranje automobila, odnosno bloka za pranje automobila,d a se tuženik obvezao predati u posjed taj stroj tužitelju.

              Što se tiče sporne izjave, istu je njemu dao tužitelj, da pokaže tuženiku, što je on i uradio, i odnio je u njegovu kancelariju gdje mu je tuženik kazao da će vratiti predmetni stroj tužitelju, i da je sve u redu, nakon toga u više navrata je od njega tražio da mu vrati spornu izjavu ili da vrati stroj tužitelju, što nije uradio, govorio je da će to sljedećeg petka pa sljedećeg i td. Nikada nije vratio spornu izjavu tužitelju, niti sporni stroj.

 

              Iz iskaza tužitelja A. M., proizlazi kako su on i tuženik imali poslovnu suradnju, ta poslovna suradnja je sporazumno raskinuta i nakon toga je sačinjen ugovor o diobi opreme. Po tom ugovoru su njemu osim spornog bloka za pranje vozila pripale i neke druge stvari kao i jedan metalni kontejner.

              Navodi da je ovaj blok za pranje vozila neophodno potreban za rad autopraonice. Kako je nekih godinu dana nakon zaključenja ugovora o diobi otišao na lice mjesta te je dizalicu natovario metalni kontejner i drugu opremu, te je pokušao i odnijeti predmetni blok za pranje vozila kojeg je u međuvremenu tuženik sakrio. Da je u međuvremenu i uredovala i policija i tada mu nije vraćen predmetni blok za pranje vozila. Nakon toga u više navrata, da je tražio od tuženika putem posrednika da mu vrati blok za pranje auta, jer mu je tuženik zabranio da dolazi na njegov posjed.

              Da je u međuvremenu tuženik angažirao odvjetnika, trebao je biti realiziran dogovor na način da tužitelj sastavi izjavu koja prileži spisu, pa da njemu tuženik vrati sporni blok o pranju vozila i da se sastavi primopredajni zapisnik, on da je dao predmetnu izjavu gosp. J. koji je zajednički prijatelj i tužitelja i tuženika, da tu izjavu da na uvid tuženiku i da mu je vrati nakon toga. Međutim da je tuženik zadržao predmetnu izjavu za sebe i tako prevario tužitelja i gospodina J., a predmetni blok za pranje vozila nije mu vraćen do dana današnjeg, te da je on iz tog razloga ustao ovom tužbom.

 

Zakon  o provedenom postupku među strankama se pokazao spornim, da li je tuženik predao predmetni blok sukladno izjavi od 11. veljače 2008.g.

 

Pregledom izjave od 11. veljače 2008.g. bilo bi razvodno da se u toj izjavi navodi da je tužitelj u cijelosti namiren po ugovoru od 1. rujna 2006.g. te da je preuzeo sporni blok za pranje vozila, te da je na istoj i ovjeren potpis tužitelja.

 

Iz iskaza svjedoka A. J., kojem iskazu ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da se tuženik obvezao predati u posjed predmetni stroj tužitelju, da je njemu tužitelj dao spornu izjavu da je pokaže tuženiku, što je on i učinio, ali da je tuženik zadržao predmetni stroj kao i spornu izjavu.

 

Kada taj iskaz dovedemo u vezi i sa iskazom tužitelja A. M., iz kojeg nedvojbeno proizlazi da predmetni stroj za pranje vozila nije vraćen od strane tuženika. Te da je kritične prigode prilikom preuzimanja opreme uredovala policija, te da je tuženik predao određene stvari, ali ne taj blok za pranje vozila.

 

S obzirom na sve iznijeto zaključak ovog suda da je tužitelj vlasnik spornog bloka za pranje vozila, da mu tuženik predmetni blok za pranje vozila nije predao u posjed, usprkos sastavljenoj izjavi.

 

S obzirom na sve izneseno, a sukladno odredbi čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114 /01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude, te naložiti tuženiku da tužitelju, kao vlasniku sporne stvari, istu preda u posjed.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti troškovi se sastoje  od sastava tužbe 75 bodova, pristupa na ročišta od 02.10.2012.g., 21.01.2013.g., 22.04.2013.g. svaka po 75 bodova, odnosno ukupno 300 bodova, što uz vrijednost boda sa paušalom od 10,00 kn daje iznos od 3.000,00 kn, koji iznos je uvećan na ime 25% PDV-a, odnosno 750,00 kn, te troškova sudskih pristojbi tužbe i sudskih pristojbi odluke svaka po 400,00 kn, pa zbrajajući gore navedene iznose, dolazi se do iznosa od 4.550,00 kn, a koji iznos je i određen u izreci ove presude.

 

Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Splitu, 21. svibnja 2013. godine