Broj: Rev-x 805/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića, člana vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća i Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. V., zastupane po punomoćniku D. Z., odvjetniku u V., protiv tuženika V. B. iz V., zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M. & L. d.o.o. Z., radi utvrđenja prava vlasništva i provedbe promjena u zemljišnim knjigama, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. 15 Gžx-248/11-2 od 2. travnja 2012., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu posl. br. 18 P-608/11-20 od 7. srpnja 2011., u sjednici održanoj 4. lipnja 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I.              Utvrđuje se da je tužitelj O. V. suvlasnik čkbr. 1/1 put u M. površine 206 čhv, čkbr. 3, vrt u M. površine 131 čhv, sve upisane u z.k.ul. 4 k.o. M., te čkbr. 9, zgrada u M. površine 252 m2, dvor u M. površine 500 m2 i gospodarsko dvorište površine 715 m2, upisane u z.k.ul. 302. k.o. M. u 3/4  dijela, te je tuženik V. B. dužan trpjeti da se u zemljišnim knjigama provede promjena prava vlasništva na nekretninama upisanim u z.k.ul. 302 k.o. M. u suvlasničkom omjeru od 3/4  dijela u korist tužitelja O. V..

 

II.              Tužitelj O. V. odbija se sa zahtjevom da je tuženik V. B. dužan trpjeti provedbu promjene vlasništva u zemljišnim knjigama na nekretninama upisanim u z.k.ul. 4 k.o. M., u korist tužitelja u 3/4 dijela kao neosnovan.

 

III.              Nalaže se tuženiku B. V. da nadoknadi tužitelju O. V. parnični trošak u iznosu od 56.261,75 kn, u roku od 15 dana."

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja, dok je žalba tuženika odbijena kao neosnovana, pa je prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu toč. I. izreke, a preinačena u pobijanom odbijajućem dijelu toč. II. izreke kao i odluci o troškovima postupka u toč. III. izreke i presuđeno da je tuženik dužan trpjeti da se u zemljišnim knjigama provede promjena prava vlasništva na upisanim nekretninama zk. ul. 4 k.o. M. - čk. br. 1/1, čk. br. 1/2 čk. br. 2 i čk. br. 3 u omjeru 3/4 dijela u korist tužitelja. Ujedno je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 129.263,60 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude, reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parnice, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu, drugom vijeću na ponovno suđenje.

 

Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženika pobija navode revizije i predlaže da se odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a koja odredba se primjenjuje temeljem čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 57/11 – stupio na snagu 2. lipnja 2011.) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovog Zakona.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8 ZPP.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje revizijom, jer razlozi navedeni u obrazloženju pobijanih presuda nisu proturječni sadržaju isprava i iskaza datih u tijeku postupka, posebno glede roka propisanog čl. 125. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 – dalje: ZVDSP).

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj suvlasnik nekretnina opisanih u toč. I. izreke prvostupanjskog suda u omjeru 3/4 dijela, te je tuženik dužan trpjeti da se u zemljišnim knjigama provede promjena prava vlasništva na nekretninama upisanim u z.k.ul. 302 k.o. M. u suvlasničkom omjeru od 3/4 dijela u korist tužitelja. Ujedno da je tuženik dužan trpjeti da su u zemljišnim knjigama provede promjena prava vlasništva na nekretninama upisanim u z.k.ul. 4 k.o. M. – čkbr. 1/1, 1/2 čkbr. 2 i čkbr. 3 u omjeru od 3/4 dijela u korist tužitelja.

 

U postupku je utvrđeno da je 11. travnja 1960. sklopljen kupoprodajni ugovor između N. P., B. S., Z. Š. i D. P. kao prodavatelja i prednika tužitelja Narodnog odbora O. V. kao kupca u pogledu opisanih nekretnina u izreci pod I. prvostupanjske presude, time da je rješenjem Narodnog odbora O. V. 29. ožujka 1960. odobrena kupnja tih nekretnina u korist Fonda općenarodne imovine, za koji ugovor je tadašnji javni pravobranitelj 7. srpnja 1960. dao mišljenje da je predmetni ugovor u skladu s postojećim propisima. Predmetni ugovor je sklopljen sukladno odredbama čl. 4. st. 1. i čl. 34. Zakona o prometu zemljišta i zgrada pa se radi o valjanom ugovoru, kada je bila na snazi i Uredba o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini (Služben list SFRJ br. 58/47 od 11. srpnja 1947.), te da je za prijenos nekretnina iz privatnog u državno vlasništvo, sukladno toj Uredbi bio dovoljan pisani ugovor, temeljem kojeg je i izvršen prijenos iz privatnog u državno vlasništvo. Citirana Uredba bila je na snazi do donošenja Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu, tako da se uknjižbe izvršene na temelju navedene Uredbe o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini smatraju kao uknjižbe nekretnina u državnom vlasništvu. Temeljem pravnog posla od 11. travnja 1960. prednik tužitelja je na valjanom pravnom temelju uz ispunjenje pretpostavki koje su se u tom trenutku zahtijevale stekao pravo korištenja predmetnih nekretnina u društvenom vlasništvu kao njihov izvanknjižni nositelj i tužitelj je predmetne nekretnine koristio. Provedenim mjerničkim vještačenjem je utvrđeno da je čkbr. 9 bila obuhvaćena navedenim kupoprodajnim ugovorom iz 1960. godine, dok je na prijavnom listu u predmetu br. Z-297698 od 26. kolovoza 1998. izvršeno preoblikovanje – cijepanje ranijih čestica. Utvrđeno je da je 17. veljače 1998. sklopljen kupoprodajni ugovor između N. P., B. S. i Z. Š., kao prodavateljica i tuženika kao kupca u odnosu na 3/4 dijela nekretnina upisanih u z.k.ul. 4 k.o. M., te da je uknjižbenim očitovanjem 26. lipnja 1998. tuženik stekao suvlasnički dio od istih prodavatelja u 3/4  dijela čkbr. 9 upisane u z.k.ul. 302 k.o. M..

 

Slijedom utvrđenog, prvostupanjski sud je ocjenjujući savjesnost tuženika prilikom kupnje navedene nekretnine zaključio da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, imajući u vidu činjenicu da je tuženik bio zaposlen na rukovodećem radnom mjestu u ugostiteljskom poduzeću V. koje je obavljalo djelatnost u M. O., te da upisani suvlasnici nisu bili u posjedu predmetnih nekretnina, kao i da je tadašnji načelnik tužitelja 1995. upozorio tuženika da tužitelj polaže prava na predmetne nekretnine, a tuženik je potvrdio da je od tužitelja primio pismenu opomenu kada je vršio ulaganja radi adaptacije objekta.

 

U odnosu na zahtjev brisanja upisa prava vlasništva, sukladno čl. 125. st. 2. ZVDSP, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik prijedlog za uknjižbu podnio zemljišnoknjižnom odjelu prvostupanjskog suda 19. veljače 1998. kad je uknjižba i provedena pa je zaključio da tužitelj u smislu čl. 125. st. 2. ZVDSP nije prekludiran u pravu na postavljanje zahtjeva za brisanje upisa na navedenim nekretninama, u odnosu na čkbr. 9 upisan u z.k.ul. 302 k.o. M., zbog čega je udovoljio zahtjevu tužitelja na utvrđenje prava vlasništva (toč. I. izreke prvostupanjske presude), dok je u odnosu na nekretnine upisane u z.k.ul. 4 k.o. M. prihvatio prigovor prekluzije i odbio zahtjev tužitelja, dok je drugostupanjski sud prigovor prekluzije odbio.

 

Drugostupanjski sud je prilikom donošenja pobijane odluke imali na umu i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-1189/2007 od 9. listopada 2008., kojom su u predmetnoj pravnoj stvari ukinute presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-622/06, presuda Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-158/06 i presuda Općinskog suda u  Varaždinu posl. br. P-391/01-69.

 

Polazeći od utvrđenja da je prednik tužitelja 11. travnja 1960. sklopio valjani kupoprodajni ugovor s navedenim prodavateljima glede opisanih nekretnina, da je isplatio kupoprodajnu cijenu i stupio u posjed navedenih nekretnina odnosno stekao pravo korištenja nekretnina u društvenom vlasništvu kao njihov izvanknjižni vlasnik, time da svoje vlasništvo nije upisao u zemljišne knjige, sudovi su ocijenili da su navedene činjenice, bile poznate tuženiku u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora od 17. veljače 1998., tako da prilikom stjecanja vlasništva tuženik nije postupao u dobroj vjeri.

 

Nadalje, drugostupanjski sud je ocijenio neosnovane žalbene tvrdnje tuženika da je tužitelj prekludiran u pravu na traženje brisanja prava vlasništva, budući se u konkretnom slučaju radi stjecanja vlasništva iste nekretnine u smislu čl. 125. st. 1. ZVDSP ne primjenjuje rok iz čl. 125. st. 2. istog Zakona, jer da tuženiku prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda nedostaje dobra vjera kao jedan od propisanih uvjeta za stjecanje prava vlasništva. Dakle, u korektnom slučaju tuženiku nedostaje dobra vjera za stjecanje prava vlasništva smislu čl. 125. st. 1. ZVDSP, to nema uvjeta za primjenu trogodišnjeg roka propisanog odredbom st. 1. čl. 125. istog Zakona.

 

U odnosu na ostale revizijske navode ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge drugostupanjske presude, pa se radi izbjegavanja ponavljanja na njih poziva, te će se na internetskim stranicama uz ovu presudu objaviti i presuda Županijskog suda u Varaždinu br. 15 Gžx-248/11-2 od 2. travnja 2012. (čl. 396. a. st. 1. i 2. ZPP).

 

Na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 4. lipnja 2013.