Broj: Rev-x 561/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja te Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice D. S. iz I., i II. tužitelja J. D. iz O., kao nasljednika prvotne tužiteljice N. D. iz L., i oboje zastupanih po punomoćnici H. B., odvjetnici iz Z., protiv I. tuženika D. K. iz O., i II. tužiteljice V. Š. iz R., oboje zastupanih po punomoćniku M. J., odvjetniku iz O., radi utvrđenja da ugovor o založnom pravu gubi pravni učinak prema tuženicima i da se potraživanje ne može namiriti, odlučujući o reviziji tužiteljice N. D. protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-2134/05-2 od 23. travnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji posl. br. P-428/02-25 od 4. siječnja 2005., u sjednici održanoj 11. lipnja 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice N. D. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice N. D. (u daljnjem tekstu: tužiteljice), prednice sadašnjih tužitelja, i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

- u stavku I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

„Ugovor o založnom pravu koji je potpisala tužiteljica kod javnog bilježnika K. K. iz O. dana ... gubi pravni učinak prema tuženima u dijelu koji se odnosi na njezin suvlasnički dio nekretnine upisane u z.k.ul. 992 k.o. O. a koje su u suvlasništvu tužiteljice i njezine sestre u jednakim idealnim dijelovima.

 

              Tuženici ne mogu svoje potraživanje koje imaju prema J. K. iz L., … namiriti prisilnom prodajom suvlasničkog dijela tužiteljice.

 

              Nalaže se tuženima da tužiteljici naknade parnične troškove.",

 

- u stavku II. izreke, odbijen i „alternativni tužbeni zahtjev tužiteljice“ koji glasi:

              "Određuje se brisanje zemljišnoknjižnog upisa prava zaloga na dijelu nekretnina J. K. i N. D. odnosno na ¼ dijela nekretnine označene kao z.č. 510/7 kuća stanovanja, 2 garaže i dvorište 684 m² na kojem suvlasničkom dijelu je uspostavljeno pravo vlasništva na I. katu i mansardi na nacrtu obojeno crvenom bojom, sve upisano z.k.ul. 992. k.o. O..

 

              Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda da uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe rješenja Z-1234/97 od 9. veljače 2001.",

 

              - u stavku III. izreke, tužiteljica obvezana tuženicima naknaditi parnični trošak od 39.756,30 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju „zbog bitne povrede postupka drugostupanjskog suda (stavak 1., točka 2. članka 385. ZPP-a u vezi sa stavkom 1., članka 354. ZPP-a) i pogrešne primjene materijalnog prava“. Prijedlog tužiteljice je da se osporena presuda „ukine odnosno preinači“.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud je revizijom osporenu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a sve sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 84/08) i odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11).

 

Suprotno tvrdnji revidentice, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Navodi kojima revidentica dovodi u pitanje ocjenu nižestupanjskih sudova da se u predmetnom slučaju kod prijepornog ugovora o založnom pravu ne radi o ispravi koja bi bila sastavljena suprotno načelu jedinstvenosti nekretnina, u biti su samo prigovori na primjenu materijalnog prava, pa takve revizijski sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredaba čl. 354. st. 1. i 2. t. 11. ZPP-a.

 

Pogrešno revidentica drži da je u postupku počinjena povreda i time što je prvostupanjsku presudu donijela sutkinja koja je donijela i rješenje o ovrsi, a donošenje kojeg je predloženo u svezi odnosa iz kojeg proizlazi i ovaj spor: odredbom čl. 71. toč. 5. ZPP-a propisano je da sudac ne može obavljati sudačku dužnost „ako je u istom predmetu sudjelovao u postupku pred nižim sudom ili pred kojim drugim tijelom“, a budući ovaj predmet nije „isti“ s ovršnim predmetom - koji (pored toga) nije vođen „u postupku pred nižim sudom ili pred kojim drugim tijelom“, ovdje ne može biti riječ o slučaju iz te odredbe.

 

Konačno, nižestupanjski sudovi nisu počinili neku od postupovnih povreda niti time što nisu raspravili prigovor tužiteljice da je prijeporni ugovor o založnom pravu sklopila s manom volje - u zabludi odnosno uvjerenju da to treba učiniti jer je suvlasnica nekretnine s sestrom u nerazdijeljenom dijelu i da svojim supotpisom na ugovoru dopušta založno pravo na samo dijelu nekretnine „koji po međusobnom sporazumu i prema želji pok. majke pripada njezinoj sestri“.

 

Zabluda ili druga mana volje, sve kada bi se i utvrdilo njezino postojanje, ne dovodi do ništavosti ugovora: ona je, u smislu odredaba čl. 61. st. 1. i 2. te čl. 111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) samo razlog za poništenje ugovora, a s time u svezi, kako u parničnom postupku „sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku“ (prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a) - a tužiteljica nije postavila zahtjev na poništenje prijepornog ugovora, nižestupanjski sudovi pravilno su postupili kada nisu raspravljali i o prigovoru tužiteljice da je prijeporni ugovor o založnom pravu sklopila s manom volje.

 

Pravilno je, kod toga, pravno shvaćanje da se na pobojnost ugovora tužiteljica nije mogla s uspjehom pozivati samo prigovorom istaknutom u parnici - jer se ugovor može poništiti samo konstitutivnom odlukom donesenom povodom konstitutivne tužbe na poništenje ugovora.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da Ugovor o založnom pravu kojeg je ... potpisala kod javnog bilježnika K. K. iz O. gubi pravni učinak prema tuženicima u dijelu koji se odnosi na njezin suvlasnički dio nekretnine upisane u z.k.ul. 992 k.o. O., kumuliran s zahtjevom na utvrđenje da tuženici ne mogu svoje potraživanje prema J. K. iz L., … namiriti prisilnom prodajom njezinog suvlasničkog dijela, kao i zahtjev kojeg je tužiteljica naznačila kao „podrednog“: da se „odredi brisanje“ zemljišnoknjižnog upisa prava zaloga na dijelu nekretnine J. K. i N. D., odnosno na ¼ dijela k.č. 510/7 „kuća stanovanja, 2 garaže i dvorište 684 m²“ - na kojem suvlasničkom dijelu je uspostavljeno pravo vlasništva na I. katu i mansardi, sve upisano u z.k.ul. 992. O., s time da se zemljišnoknjižnom odjelu suda naloži uspostaviti zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe rješenja posl. br. Z-1234/97 od 9. veljače 2001.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da su tužiteljica i sestra joj J. K. u zemljišnim knjigama bile upisane kao suvlasnice k.č.br. 510/7 iz z.k.ul. 992 k.o. O., u naravi na dva stana - na I. katu i mansardi (dakle ne kao samovlasnice pojedinih stanova u zgradi s više stanova),

 

- da su tuženici ... sklopili ugovor o pozajmici s J. K., a istoga dana su J. K. i njezina sestra (tužiteljica) N. D. kao založne dužnice sklopile ugovor o založnom pravu s tuženicima kao založnim vjerovnicima - koji je solemniziran kod javnog bilježnika K. K. iz O., a sve radi osiguranja potraživanja iz toga ugovora o pozajmici od 96.000,00 DEM glavnice i 57.600,00 DEM kamata,

 

- da je prethodno navedenim ugovorom o založnom pravu, prema kojemu je u zemljišnim knjigama proveden upis založnog prava, tužiteljica N. D. „garantirala povrat pozajmice“ svojim idealnim dijelom navedene nekretnine i dopustila upis založnog prava na toj nekretnini, a J. K. i tužiteljica N. D. kao založne dužnice dozvolile su “da se za slučaj neisplate“ potraživanja prema ugovoru o pozajmici o dospijeću (16. lipnja 1998.) založni vjerovnici mogu na temelju tog ugovora namiriti prisilnim putem na založenoj nekretnini,

 

- da je pravomoćnim rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-213/00 od 6. rujna 2001., donesenim na temelju navedenih ugovora (o založnom pravu i o pozajmici), određena ovrha prodajom suvlasničkog dijela nekretnine tužiteljice k.č.br. 510/7 iz z.k.ul. 992 k.o. O., konkretno na njezinom suvlasničkom dijelu I. kata i mansarde.

 

              Tužiteljica drži da je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ostvaren budući da je (prema njezinom shvaćanju) ugovor o založnom pravu sklopljen protivno načelu jedinstvenosti nekretnine iz odredaba čl. 366. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96), kojima je propisano:

 

- stavak 1., „Od dana stupanja na snagu ovoga Zakona, u Republici Hrvatskoj vrijedi načelo pravne jedinstvenosti određeno člankom 9. ovoga Zakona, ako posebnim zakonom nije što drugo određeno.“,

 

- stavak 3. „Od dana stupanja na snagu ovoga Zakona pravni poslovi koji su suprotni načelu jedinstvenosti nekretnine ne proizvode pravne učinke.“.

 

Međutim, prema shvaćanju revizijskog suda, a u svijetlu sadržaja takvih odredaba, u odnosu na taj revizijski razlog pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je prijepornim ugovorom založno pravo ugovoreno za suvlasnički dio tužiteljice kojim je ona mogla raspolagati i kojeg je mogla opteretiti, konkretno: za određeni suvlasnički dio nekretnine na kojemu je i u zemljišnim knjigama bila upisana kao suvlasnik - i na kojemu su tuženici mogli steći založno pravo postupajući u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige i u smislu odredaba čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 i 114/01), kojima je propisano:

 

- stavak 1., „Zemljišne knjige, izvaci, odnosno ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava.“,

 

- stavak 2., „Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta.“,

 

- stavak 3., „Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.“,

 

a sve obzirom da u postupku nije utvrđeno (a to uostalom revidentica, koja se poziva samo na svoje „uvjerenje“ kod sklapanja ugovora, niti ne tvrdi) da tuženici nisu kod sklapanja i provedbe ugovora o založnom pravu u zemljišnim knjigama postupali u dobroj vjeri, odnosno da su znali ili s obzirom na okolnosti imali dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja.

 

Valja pritom imati na umu da je i odredbom čl. 298. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 i 68/98) propisano: „Založnim pravom može biti opterećena pojedinačno određena pokretna ili nepokretna stvar sposobna za unovčenje, kao i idealni dio takve stvari.“.

 

Kako prema izloženom prijeporni ugovor o založnom pravu na suvlasničkom dijelu određene nekretnine (time) nije sklopljen protivno načelu jedinstvenosti nekretnine, nižestupanjski sudovi su zahtjeve tužiteljice, koje ona temelji na pogrešnom shvaćanju - i suprotnom navedenom pravilnom shvaćanju, pravilno ocijenili neosnovanim i odbili.

 

Zbog navedenih razloga, a budući nije utvrđena njezina osnovanost, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužiteljice protiv osporene presude odbiti kao neosnovanu.

 

U Zagrebu, 11. lipnja 2013.