Broj: Revt 292/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića, člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz J., Otok H., zastupanog po punomoćniku Ž. L., odvjetniku u Odvjetničkom društvu L. i dr. S., protiv prvotuženika T. t. B. d.d. u stečaju S., zastupanog po stečajnoj upraviteljici J. B. i drugotuženika P. b. d.d. u likvidaciji, Z., zastupanog po punomoćnicima I. S. i I. A., odvjetnicima u S., radi utvrđenja ništetnim ugovora i brisanja upisa u zemljišnim knjigama, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-6302/07-3 od 26. svibnja 2011. kojim je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1838/06 od 21. lipnja 2007., u sjednici dana 23. prosinca 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-6302/07-3 od 26. svibnja 2011. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Trgovački sud u Splitu presudom poslovni broj P-1838/06 od 21. lipnja 2007. sudio je:

 

"I. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

 

Utvrđuje se da je ništav i bez pravne valjanosti točka 4. Ugovora od 20. travnja 1993., sklopljen između T. t. b. d.d. S. i M. B..

 

Nevaljala je predbilježba prava vlasništva T. t. b. d.d. S. na čest. zem. 4078/12 k.o. P. na temelju rješenja Općinskog suda u Starom Gradu pod posl. br. Z-409/93.

 

Nevaljala je uknjižba prava suvlasništva T. t. b. d.d. S. na čest. zem. 4078/12 k.o. P., za 89433/268299 dijela na temelju rješenja Općinskog suda u Starom Gradu pod posl. br. Z-39/99 od 20. siječnja 1999.

 

Nalaže se brisanje prava vlasništva odnosno suvlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 4078/12, ZU 1405 k.o. P. za 89433/26899 dijela sa imena T. t. b. d.d. S., te uspostava ranijeg zk stanja.

 

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

 

Utvrđuje se da su ništave i bez pravne valjanosti ostale točke Ugovora od 20. travnja 1993. sklopljenom između T. t. b. d.d. S. i M. B..

 

Utvrđuje se da je ništav i bez pravne valjanosti Aneks I ugovora zaključenog dana 20. travnja 1993., između T. t. b. d.d. i M. B. iz J., otok H. a na kojem je M. B. ovjerio potpis 23. prosinca 1993. u mjesnom uredu J., ovjera broj 1804.

 

Nalaže se brisanje u ZU 1405, za čest. zem. 4078/12 k.o. P., zabilježba ovrhe pod Z-385/00 od 8. svibnja 2000., upisane na temelju rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Ovr-581/2000 od 27. travnja 2000., te se nalaže brisanje plombe upisane u ZU 1405 k.o. P. pod posl. br. Z-451/00, sve u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tužitelju da u roku do 8 dana naknadi tuženiku ad.2. P. b. d.d. u likvidaciji Z. trošak parničnog postupka u iznosu od 12.224,40 kn.

 

Rješenjem je odbačena kao nedopuštena tužba kojom je traženo utvrđenje da je M. B. vlasnik za 89433/268299 dijela čest. zem. 4078/12 ZU 1405 k.o. P. odnosno da se upiše pravo suvlasništva 89433/268299 dijela na ime tužitelja M. B..

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6302/07-3 od 26. svibnja 2011. prihvatio je žalbu tuženika a odbio žalbu tužitelja tako što je sudio:

 

"Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-1838/06 od 21. lipnja 2007. u točki I. njezine izreke i sudi:

 

Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je ništav i bez pravne valjanosti točka 4. Ugovora od 20. travnja 1993., sklopljen između T. t. b. d.d. S. i M. B..

 

Nevaljala je predbilježba prava vlasništva T. t. b. d.d. S. na čest. zem. 4078/12 k.o. P. na temelju rješenja Općinskog suda u Starom Gradu pod posl. br. Z-409/93.

 

Nevaljala je uknjižba prava suvlasništva T. t. b. d.d. S. na čest. zem. 4078/12 k.o. P., za 89433/268299 dijela na temelju rješenja Općinskog suda u Starom Gradu pod posl. br. Z-39/99 od 20. siječnja 1999..

 

Nalaže se brisanje prava vlasništva odnosno suvlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 4078/12, ZU 1405 k.o. P. za 89433/268299 dijela sa imena T. t. b. d.d. S., te uspostava ranijeg zk stanja."

 

II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-1838/06 od 21. lipnja 2007. u točki II. njezine izreke.

 

Isti sud je rješenjem ukinuo prvostupanjsko rješenje o djelomičnom odbačaju tužbe i u tom dijelu predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud RH preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti ili podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koju ukazuje tuženik. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporno je i u revizijskom stadiju postupka je li ništav i bez pravne valjanosti čl. 4. Ugovora sklopljen 20. travnja 1993. između M. B. i T. t. B. d.d. u stečaju S., odnosno koji propis treba primijeniti prilikom ocjene ništetnosti ugovora. S tim u vezi sporno je jesu li nastupile i kakve su posljedice ništetnosti.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima navedene su nesporne činjenice:

 

- da je između M. B. i T. t. b. d.d. S. (dalje u tekstu: Banka) sklopljeno više ugovora o kreditu, te da je dana 20. travnja 1993. sklopljen Ugovor kojim se utvrđuje da je na temelju ranije sklopljenih pojedinačno navedenih ugovora o kreditu zasnovano sudsko založno pravo na nekretninama u vlasništvu M. B.. Istim ugovorom utvrđeno je da su sva novčana potraživanja po navedenim ugovorima dospjela na naplatu, da nisu podmirena, te da je Banka ovlaštena namiriti se prodajom založenih nekretnina u vlasništvu trećih osoba, založnih dužnika,

 

- da su stranke u točki 4. Ugovora od 20. travnja 1993. ugovorile da u slučaju da se u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora, a zaključno do 1. srpnja 1993., ne izvrši prodaja založene nekretnine iz bilo kojih razloga, da tužitelj M. B. prepušta u isključivo vlasništvo tuženiku ad. 1. T. t. b. označenu kao čest. zem. 4078/12 k.o. P., a na ime djelomičnog podmirenja potraživanja banke po ugovorima o kreditu, pobliže označenim pod točkom 1. predmetnog ugovora,

 

- da je u odnosu na tužitelja M. B. pravomoćnom presudom na temelju priznanja Općinskog suda u Starom Gradu od 24. svibnja 1993. utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva za 89433/268299 dijela nekretnine oznake čest. zem. 4078/12 k.o. P. te da je isti ovlašten ishoditi uknjižbu utvrđenog prava vlasništva u zemljišnim knjigama, uz prethodni izbris toga prava sa imena tuženika,

 

- da je u spisu priložen i aneks I ugovora od 20. travnja 1993. između tuženika ad.1. T. t. b. d.d. S. i tužitelja M. B. iz J. otok H., potpisan i ovjeren osobno od tužitelja dana 23. prosinca 1993. u mjesnom uredu J., a po kojem ugovoru stranke sporazumno utvrđuju činjenicu stjecanja prava suvlasništva na nekretnini oznake čest. zem. 4078/12 u korist tužitelja na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Starom Gradu od 24. svibnja 1993. za 89433/268299 dijela, te da tužitelj upravo u navedenom dijelu prenosi pravo suvlasništva na tuženika ad.1. kao založnog vjerovnika, uz istodobno utvrđenje da ostale odredbe osnovnog ugovora od 20. travnja 1993. koje nisu promijenjene ovim aneksom ostaje i dalje na snazi,

 

- da je tuženik ad. 1. na temelju rješenja Općinskog suda u Starom Gradu pod br. Z-409/93 izvršio upis predbilježbe prava vlasništva na nekretnini oznake čest. zem. 4078/12 ZU 1405 k.o. P.,

 

- da je tuženik ad. 1. na temelju rješenja Općinskog suda u Starom Gradu pod br. Z-409/93 od 20. siječnja 1999. izvršio uknjižbu prava suvlasništva na ranije založenoj nekretnini oznake čest. zem. 4078/12 k.o. P. za 89433/268299 dijela, a protiv kojeg rješenja je tužitelja dana 1. ožujka 2007. izjavio žalbu o kojoj do zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu nije odlučio nadležni sud, i

 

- da je tuženi ad. 2. P. b. d.d. u likvidaciji Z. na temelju rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Ovr-581/2000 od 27. travnja 2000. upisao zabilježbu ovrhe na nekretnini u vlasništvu tuženika ad.1. T. t. b. d.d. i to baš nekretnine oznake čest. zem. 4078/12, a u korist prednika drugotuženika P. o. š. d.d. Z..

 

Među strankama je bilo sporno je li predmetni ugovor od 20. travnja 1993. i Aneks I toga ugovora od 23. prosinca 1993. potpisan po tužitelju ili po njemu ovlaštenom punomoćniku, te sadržava li predmetni ugovor nedopuštenu činidbu koja bi za posljedicu imala ništetnost ugovora, a s tim u vezi je li valjana uknjižba prava suvlasništva u korist banke na nekretninama opisanim u presudi.

 

Prvostupanjski sud je ocijenio da predmetni Ugovor i Aneks Ugovora nisu ništavi zbog toga što ne bi bili potpisani po ovlaštenoj osobi, jer da su bili potpisani po ovlaštenom punomoćniku, koji je imao punomoć od ovlaštene osobe sačinjenu u pisanom obliku.

 

Ovakav zaključak sud je donio na temelju utvrđenja:

 

- da je tužitelj dana 19. travnja 1993. potpisao punomoć kojom ovlašćuje odvjetnice M. J. i R. P. I. da u njegovo ime sklope i potpišu ugovor s T. t. b. d.d. i to Ugovor „S. 20.4.1993. godine“ te da poduzmu sve pravne radnje vezane uz realizaciju toga ugovora,

 

- da su odvjetnice M. J. i R. P. I. u ime tužitelja potpisale ugovor i ovjerile svoj potpis na Ugovoru u Mjesnom uredu Ž. dana 23. studenog 1993.,

 

- da tužitelj nije dokazao da bi otkazao predmetnu punomoć prije ovjere potpisa na Ugovoru od strane punomoćnica, odnosno da je predmetna punomoć otkazana tek nakon što je ugovor već sklopljen, što da proizlazi iz izjave M. B. o povlačenju predmetne punomoći koja izjava je dana 6. prosinca 1993. u predmetu Općinskog suda u Starom Gradu poslovni broj Z-787/98.

 

Prvostupanjski sud je međutim ocijenio ništavom odredbu čl. 4. Ugovora uz obrazloženje da je ta odredba protivna prisilnim propisima i to odredbi čl. 973. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93 - dalje: ZOO) i čl. 69. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 - dalje: ZOVO). S obzirom na to da ništava odredba Ugovora ne proizvodi pravne učinke, ništave su i pravne posljedice te odredbe, pa je sud utvrdio nevaljanim predbilježbu i uknjižbu prava vlasništva u korist založnog vjerovnika T. t. b. d.d. S. kako je navedeno u presudi.

 

Drugostupanjski sud je, polazeći od činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, zauzeo pravno shvaćanje da su Ugovor od 20. travnja 1993. i Aneks I toga ugovora od 23. prosinca 1993. potpisani po ovlaštenim punomoćnicama, da odredba čl. 4. Ugovora nije ništava zbog razloga navedenih u obrazloženju prvostupanjske presude jer se njome ne zasniva založno pravo, nego ugovara zamjena ispunjenja, a što da je dopušteni uglavak ugovora jer su ispunjene pretpostavke iz čl. 308. ZOO, pa da zbog toga nisu ništavi ni učinci navedene odredbe, odnosno da nisu nevaljane predbilježba prava vlasništva Banke na čest. zem. 4078/12 k.o. P. po rješenju Općinskog suda u Starom Gradu poslovni broj Z-409/93 te uknjižba prava suvlasništva Banke na čest. zem. 4078/12 k.o. P. za 89433/268299 dijela na temelju rješenja Općinskog suda u Starom Gradu poslovni broj Z-39/99 od 20. siječnja 1999..

 

Tužitelj revizijom ukazuje na pogrešan zaključak drugostupanjskog suda o pravnoj prirodi i učinku odredbe čl. 4. Ugovora, navodeći da tom odredbom nije zakonito ugovorena zamjena ispunjenja. Revident smatra da je odredba u kojoj založni dužnik dopušta da, ukoliko se založena nekretnina ne proda do 1. srpnja 1993., tužitelj (založni dužnik) „prepušta banci u isključivo vlasništvo nekretninu označenu kao čest. zem. 4078/12 KO P.“. Takvu odredbu revident smatra ništavom po čl. 69. ZOVO jer se njome ugovara da u slučaju neisplate duga druga strana stekne pravo vlasništva na založenoj nekretnini.

 

Revident nadalje smatra da se u ovom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 308. ZOO jer ona uređuje drugačiju pravnu situaciju od one koja nastaje sudskim založnim pravom.

 

Ovaj revizijski sud prihvaća pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u pogledu ocjene valjanosti odredbe čl. 4. Ugovora. Ovdje se naime ne radi o situaciji koju uređuje odredba čl. 69. ZOVO. Treba naime poći od utvrđenja da su stranke prije sklapanja Ugovora  od 20. travnja 1993. bile u poslovnom odnosu na temelju više ugovora o kreditu te da je na temelju tih ugovora zasnovano založno pravo na nekretninama korisnika kredita. Novi ugovor koji je predmetom spora u ovoj parnici stranke su dakle uredile odnose koji su nastali iz ranije sklopljenih ugovora o kreditu, a nije sporno da su tražbine iz tih ugovora u trenutku sklapanja predmetnog ugovora od 20. travnja 1993. već bile dospjele te da nisu podmirene.

 

Ne radi se dakle o situaciji kada stranke sklapajući ugovor o kreditu unaprijed ovlašćuju banku kao hipotekarnog vjerovnika da u slučaju neisplate duga svoje potraživanje može podmiriti stjecanjem prava vlasništva na založenoj nekretnini.

 

Odredba čl. 69. ZOVO glasi: „Ništava je odredba ugovora o hipoteci kojom hipotekarni vjerovnik ugovara za sebe pravo da u slučaju neisplate duga namiri svoje potraživanje stjecanjem prava vlasništva na založenu nekretninu, ubiranjem plodova koje ta nekretnina daje ili iskorištavanjem nekretnine na drugi način“.

 

Revident je u pravu kada tvrdi da prema odredbi iz čl. 69. ZOVO doista proizlazi da je ništava odredba ugovora o hipoteci kojom hipotekarni vjerovnik ugovara za sebe pravo da u slučaju neisplate duga namiri svoje potraživanje stjecanjem prava vlasništva na založenu nekretninu, ubiranjem plodova koje ta nekretnina daje ili iskorištavanjem nekretnine na drugi način. Ova odredba zabranjuje namirenje potraživanje založnog vjerovnika stjecanjem prava vlasništva na založenu nekretninu ako dužnik u budućnosti, po dospjelosti, ne ispuni obvezu.

 

Međutim, može biti pravovaljan ugovor sklopljen nakon dospjelosti potraživanja, kojim se založena stvar ustupa u vlasništvo vjerovniku umjesto isplate duga. Naime, nema nikakve smetnje da se poslije dospjelosti duga posebno ugovori da će postojeća novčana obveza prestati ako dužnik daje vjerovniku drugu stvar, umjesto da dug isplati u novcu. Takvo ugovaranje zamjene ispunjenja nije u suprotnosti s odredbom čl. 69.ZOVO (tako u Rev-1226/95).

 

U ovom slučaju dakle treba poći upravo od gore navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova da je predmetni ugovor sklopljen nakon što je obveza dužnika iz ugovora o kreditu dospjela a nije ispunjena, pa se na nastali odnos ne može primijeniti odredba čl. 69. ZOVO.

 

Pravilno je također pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u odnosu na ostale tvrdnje tužitelja koje se tiču ništetnosti cjelokupnog ugovora o zasnivanju založnog prava od 20. travnja 1993. Tužitelj je naime tvrdio da je navedeni ugovor ništav zato što je potpisan po neovlaštenim osobama. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova međutim proizlazi da je tužitelj dana 19. travnja 1993. potpisao punomoć kojom ovlašćuje odvjetnice M. J. i R. P. I. da u njegovo ime sklope i potpišu ugovor s T. t. b. d.d. i to upravo Ugovor „S. 20.4.1993. godine“ te da poduzmu sve pravne radnje vezane uz realizaciju toga ugovora. Odvjetnice Meri J. i R. P. I. su u ime tužitelja potpisale ugovor i ovjerile svoj potpis na Ugovoru u Mjesnom uredu Ž. dana 23. studenog 1993., a predmetna punomoć je otkazana tek nakon što je ugovor već sklopljen, pa je ugovor potpisan po ovlaštenoj osobi i obvezuje tuženika.

 

S obzirom na to da tužitelj nije dokazao razloge ništavosti ugovora na koje se pozivao tijekom postupka, a iz utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi postojanje kojega drugoga razloga ništavosti, tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava.

 

Stoga je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.

 

U Zagrebu, 23. prosinca 2013.