Broj: Gž-7343/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Teodore Tomšić, kao predsjednika vijeća, Milana Anića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Milene Frankić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika S. L. iz K., O., C., …., zastupan po punomoćniku Z. G., odvjetniku u Z., protiv tuženika-protutužitelja M. J. iz Z., …, zastupan po punomoćniku D. P., odvjetniku iz O. društva P. i. P. j.t.d. u Z., radi raskida ugovora, utvrđenja i iseljenja, i u pravnoj stvari zahtjeva za izdavanje tabularne isprave, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12441/03-55 od 29. rujna 2010., u sjednici vijeća održanoj dana 16. srpnja 2013.,

 

p r e s u d i o    j e

 

              I.  Odbija se žalba tuženika-protutužitelja M. J. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12441/03-55 od 29. rujna 2010. u stavku II., III. i IV. izreke.

             

              II.   Odbija se tužitelj-protutuženik S. L. sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu tuženika-protutužitelja Martina Jakovca.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je prvi eventualni tužbeni zahtjev kojim se traži raskinuti ugovor o prodaji sklopljen 15. rujna 2000. između tužitelja-protutuženika kao prodavatelja i tuženika-protutužitelja kao kupca, te da se naloži tuženiku-protutužitelju izdati tužitelju-protutuženiku tabularnu ispravu za upis nekretnine u Z., …, I. kat, na istočnoj i sjevernoj strani dvorišta, sagrađene na dijelu zk.č.br. 2504/1 upisane u zk.ul. 2556 k.o. Grad Zagreb, s imena tuženika-protutužitelja na ime tužitelja-protutuženika, a što će u protivnom zamijeniti takova presuda (stavak I. izreke).

 

              Prihvaćen je drugi eventualni tužbeni zahtjev, te se utvrđuje da su raskinuti kupoprodajni ugovori sklopljeni između parničnih stranaka dana 31. ožujka 2000. i 12. rujna 2000. (stavak II. izreke).

 

              Naloženo je tuženiku-protutužitelju da u roku od 15 dana tužitelju-protutuženiku preda u posjed slobodan od stvari i osoba I. kat stambene zgrade u Z., …, izgrađena na zk.č.br. 2504/1, zk.ul. 2556 k.o. Grad Zagreb (stavak III. izreke).

 

              Naloženo je tuženiku-protutužitelju nadoknaditi tužitelju-protutuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 146.278,38 kn (stavak IV. izreke).

 

              Odbijen je protutužbeni zahtjev kojim se traži naložiti tužitelju-protutuženiku da tuženiku-protutužitelju izda valjanu tabularnu ispravu za upis vlasništva nekretnina koje se nalaze na istočnoj i sjevernoj strani dvorišta u Z., …, podignuta na dijelu zk.č.br. 2504/1 upisana u zk.ul. 2556 k.o. Grad Zagreb, a koja u naravi predstavlja cijeli I. kat te zgrade, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te odgovarajućim suvlasničkim dijelom zemljišta, sve povezano s posebnim dijelom na I. katu zgrade temeljem odredaba čl. 68. i 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, jer će u protivnom isto zamijeniti takova presuda (stavak V. izreke).

 

              Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik-protutužitelj (dalje u tekstu: tuženik) iz svih žalbenih razloga previđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008. - dalje: ZPP), predlažući da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj-protutuženik (dalje u tekstu: tužitelj) ističe da su žalbeni navodi neosnovani i predlaže da se s istom tuženik odbije uz naknadu troška sastava spomenutog odgovora.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

              Predmet spora je tužbeni zahtjev na raskid kupoprodajnog ugovora sklopljenog između stranaka 15. rujna 2000. uz nalog tuženiku da izda tužitelju tabularnu ispravu za upis predmetne nekretnine s imena tuženika na ime tužitelja, tj. da se utvrdi da su raskinuti kupoprodajni ugovori sklopljeni između parničnih stranaka 31. ožujka 2000. i 12. rujna 2000., te u skladu s time predaja u posjed tužitelju predmetne nekretnine. Protutužbenim zahtjevom traži se da tužitelj izda tuženiku valjanu tabularnu ispravu za upis vlasništva tuženika predmetne nekretnine, što će u protivnom zamijeniti takova presuda.

 

              Sud prvog stupnja prihvatio je drugi eventualni tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da su raskinuti spomenuti ugovori o kupoprodaji predmetne nekretnine, uz nalog tuženiku da tužitelju preda u posjed slobodnu od stvari i osoba predmetnu nekretninu.

 

              Među strankama je tijekom postupka bilo sporni koji su bili razlozi za sklapanje dva ugovora o kupoprodaji iste nekretnine, kao i da li je tuženik u ugovorenom roku isplatio tužitelju kupovininu u iznosu od 40.000 DEM, a koji iznos je naveden u oba ugovora. Naime, prvi ugovor je sklopljen u vrijeme kad tužitelj nije zaključio kupoprodajni ugovor u svezi predmetne nekretnine s ranijim vlasnikom poduzećem A., dok je drugi ugovor zaključen odmah nakon što je takav kupoprodajni ugovor zaključen između tužitelja i ranijeg vlasnika, upravo iz tog razloga, prema tvrdnji tužitelja, kao i da tuženik kupovninu nikada nije platio. Nasuprot navedenog tuženik tvrdi da je drugi ugovor sklopljen radi izbjegavanja eventualnog poreznog prekršaja, kao i da je kupovninu isplatio odmah po zaključenju prvog kupoprodajnog ugovora.

 

              U svezi spomenute tvrdnje tuženika o isplati kupovnine odmah nakon potpisa prvog ugovora, sud prvog stupnja smatra da navedeno tuženik tijekom postupka nije dokazao. Pri tome ističe da je prvim ugovorom dogovorena samo visina kupovnine, a ne i vrijeme dospijeća budući da je navedeno da obveza ne može dospjeti prije nego nekretnina bude upisana u zemljišne knjige kao etažno vlasništvo, a prodavatelj, tj. tužitelj kao njezin vlasnik. Stoga smatra da je nelogično da bi tuženik odmah isplatio kupovninu nakon zaključenja prvog ugovora. Osim toga smatra nelogičnim da ukoliko je tužitelj doista isplatio kupovninu da to nije konstatirano u drugom ugovoru, već je naprotiv obveza isplate kupovnine određena vremenskim rokom od 30 dana sklapanja ugovora, uz precizno navedeni žiro račun tužitelja. Pri tome smatra da prilikom prijave poreza na promet nekretnina ne bi bila zapreka da je u drugom ugovoru bilo naznačeno da je kupovnina već plaćena. Nadalje, sud prvog stupnja ističe da iz Uvjerenja ukrajinske banke U. u kojem je navedeno da je tuženik podigao određeni novčani iznos u toj banci, ali ne i svrha podizanja tog novca, niti na što je taj iznos kasnije utrošen, ne potvrđuje spomenutu tvrdnju tuženika.

 

Na isti način je ocijenjen dokaz u odnosu na predočenu stranicu tuženikovog rokovnika na kojoj se nalazi tekst "po ugovoru za … isplaćen je iznos u cijelosti", obzirom da se grafološkim vještačenjem nije moglo utvrditi pripada li sporni potpis tužitelju. Svjedok Ž. K. nema saznanja da bi tuženik predao tužitelju ikakav novac, dok iskaz svjedoka R. F., koji je naveo u svojem iskazu da je prisustvovao primopredaji novca između stranaka, sud prvog stupnja nije prihvatio iz razloga jer je svjedok u prijateljskim odnosima s tuženikom, kod kojeg odsjeda kad boravi u Z..

 

              U svezi razloga sklapanja drugog kupoprodajnog ugovora u rujnu 2000.; sud prvog stupnja prihvaća navode tužitelja da u vrijeme sklapanja prvog ugovora nije imao zaključen ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine s ranijim vlasnikom, pa je stoga drugi ugovor sklopljen odmah nakon sklapanja ugovora između tužitelja i ranijeg vlasnika, a na koje navode ukazuje i priloženi ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina sklopljen između tužitelja kao kupca i tvrtke A. d.d. kao prodavatelja dana 12. rujna 2000., tj. istoga dana kad je sklopljen i drugi ugovor o kupoprodaji. Stoga sud prvog stupnja smatra da sklapanje drugog ugovora o prodaji predstavlja konkludentnu radnju u smislu raskida prvog ugovora o kupoprodaji. Obzirom da iz iskaza tužitelja proizlazi da je tuženika u nekoliko navrata pozivao na isplatu ugovorene kupovnine, što da je redovito tuženik odbijao, pa da je bilo očigledno da tuženik tu obvezu neće izvršiti, radi čega sud prvog stupnja smatra da su bili ispunjeni uvjeti za raskid ugovora bez ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje predviđeni čl. 127. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996. i 112/1999. - dalje: ZOO). Pri tome kao izjavu o raskidu, sud prvog stupnja uzima tužbu u ovom predmetu.

 

              Sud prvog stupnja nadalje ističe da je tužitelj radi prije navedenog bio izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine, pa mu pripada vlasnička zaštita u smislu odredbe čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000. i 114/2001. - dalje: ZVDSP), pa je prihvaćen i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predaju u posjed predmetne nekretnine, dok je u skladu s navedenim odbijen protutužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

U svezi žalbenih prigovora tuženika valja odgovoriti da iz provedenih dokaza proizlazi da su stranke zaključenjem kupoprodajnog ugovora 12. rujna 2000. očito stavile izvan snage raniji ugovor o kupoprodaji iste nekretnine uz dogovorenu istu visinu kupoprodajne cijene, pa se stoga ne može prihvatiti žalbeni navod da bi zaključenje drugog ugovora predstavljalo dodatak - aneks ranijem ugovoru. Naime tim drugim ugovorom naveden je predmet kupoprodaje, kao i cijena i rok isplate, sve uz nedvojbenu činjenicu da je u trenutku zaključenja tog ugovora tužitelj imao zaključen kupoprodajni ugovor za tu nekretninu s ranijim vlasnikom. Pri tome je od značaja da je tuženik bio upoznat s činjenicom da u vrijeme zaključenja prvog ugovora tužitelj nije imao zaključen kupoprodajni ugovor s ranijim vlasnikom, niti koji drugi dokument temeljem kojeg bi mogao steći pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama. Obzirom na navedeno može se prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da su stranke zaključenjem drugog ugovora raskinule ugovor zaključen 31. ožujka 2000.

 

Obzirom na navedeno, kraj činjenice da je sud prvog stupnja ocijenio da tuženik nije podmirio ugovorenu kupovninu, nije bilo zapreke za primjenu odredbe čl. 127. ZOO-a, a o čemu će kasnije biti pobliže riječ.

 

U svezi svjedoka A. T. valja reći da je istoga tuženik predložio na ročištu održanom dana 16. travnja 2008. pod uvjetom da tuženik stupi u kontakt sa svjedokom, dok se tuženik u daljnjem tijeku postupka više ne osvrće na taj dokazni prijedlog, tj. ne dostavlja adresu tog svjedoka. Na ročištu održanom dana 15. rujna 2010. prije zaključenja glavne rasprave, punomoćnik tuženika izričito navodi da nema daljnjih dokaznih prijedloga, osim da se pribave sudske nagodbe između tužitelja i A. d.d. Iz navedenog proizlazi da je prijedlog za saslušanje tog svjedoka dan uvjetno, pa je očito da je tuženik odustao od provođenja tog dokaza.

 

Nadalje, sud prvog stupnja pravilno tijekom postupka nije proveo po tuženiku predloženi dokaz za pribavu i uvid u nagodbu sklopljenu između tužitelja i A. d.d., obzirom da iz podneska tvrtke A. d.d. od 13. srpnja 2010. (list 137. spisa) proizlazi da je 14. travnja 2008. sklopljena s tužiteljem izvansudska nagodba kojom su mirnim putem riješeni međusobni sporovi, kao i da se ta nagodba odnosi i na nekretninu u Z., …, dvorišna zgrada I. kat, pa je temeljem takvog sadržaja sud prvog stupnja mogao valjano odlučiti o osnovanosti zahtjeva stranaka. Spomenuti podnesak navedene tvrtke nije uručen tuženiku jer je predan u jednom primjerku, što je utvrđeno na ročištu održanom 15. rujna 2010., pa je tuženik mogao izvršiti uvid u isti. Naime, na tom ročištu utvrđeno je da je punomoćnik tuženika izvršio uvid u predmet suda prvog stupnja poslovni broj P-8167/04 u kojem je tužbu podnio A. d.d. protiv ovdje tužitelja radi isplate.

 

U odnosu na zaključak suda prvog stupnja da se nije radilo o previdu tuženika u svezi obveze isplate kupovnine navedene i u drugom ugovoru, zbog tadašnjeg navodnog prijateljstva s tužiteljem, žalbeni navodi koji opisuju kvalifikacije tuženika nisu takav zaključak doveli u sumnju. Osim toga, suprotno žalbenim navodima, činjenica da je u drugom ugovoru izostavljen uvjet za upis u zemljišne knjige koji je bio istaknut u prvom ugovoru u obliku potvrde o isplati cijene u cijelosti, ne ukazuje sama po sebi, da bi isplata bila izvršena po zaključenju prvog ugovora, kao što to tvrdi tuženik. Naime, u drugom ugovoru izričito je navedeno da će tuženik kupovninu platiti u roku od 30 dana od zaključenja tog drugog ugovora.

 

U odnosu na iskaz svjedoka R. F., valja odgovoriti da se ocjena istog po sudu prvog stupnja može prihvatiti u sklopu s ostalim provedenim dokazima, sve u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a. Pri tome je sud imao prvenstveno u vidu priloženu dokumentaciju, tj. sadržaje prvog i drugog kupoprodajnog ugovora, u kojima se izričito navodi obveza plaćanja kupovnine, što ukazuje upravo na istinitost spomenute tvrdnje tužitelja. S druge strane tuženik svoju tvrdnju o plaćenoj kupovnini nije dokazao, budući da pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje kako potvrda ukrajinske banke o podignutom iznosu novca nije dovoljna da bi ukazala na navodno izvršenu isplatu, kao ni nedokazana tvrdnja da bi bio potpis tužitelja u rokovniku tuženika kojom bi tužitelj potvrdio spomenutu isplatu. U takvom kontekstu realna je i ocjena iskaza spomenutog svjedoka R. F..

 

U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka grafološke struke valja još istaknuti da je suprotno žalbenim navodima prilikom donošenja odluke sud prvog stupnja pravilno imao u vidu zaključak tog vještačenja, na koji stranke inače nisu imale primjedbe. Obzirom na navedeno sud prvog stupnja u razlozima svoje odluke navodi da se tim vještačenjem nije moglo utvrditi pripada li taj potpis tužitelju, a što ne odstupa od zaključka vještaka da nema temelja za identifikaciju skriptora spornog parafnog potpisa. Stoga takav dokaz nije ukazivao na istinitost tvrdnje tuženika da se radi o potpisu tužitelja. Ostali navodi u žalbi u svezi navedenog vještačenja su hipotetska razmišljanja tuženika, obzirom da se tijekom postupka o spomenutom nalazu i mišljenju vještaka nije detaljnije izjašnjavao.

 

Svjedok F. S.. u svojem iskazu navodi da mu je poznato da je predmetna nekretnina bila u izvanknjižnom vlasništvu tvrtke A. d.d. i da je bila predmet kupoprodaje između tužitelja i te tvrtke, da je kupoprodajna cijena bila 400.000 DEM, odnosno da se ne sjeća da li je u tom pravnom poslu kupac bio tužitelj ili neka od njegovih tvrtki, kao i da je taj kupoprodajni ugovor realiziran kroz kasniju nagodbu. O predmetnoj kupoprodaji poznato mu je jedino da je tužitelj nekretninu prodao tuženiku, dok o detaljima ugovora i da li je kupoprodajna cijena isplaćena nema saznanja. Sud prvog stupnja u razlozima svoje odluke ne spominje iskaz navedenog svjedoka, međutim obzirom na sadržaj iskaza navedenog, spomenuti propust nije od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, tj. konkretne presude, pa stoga time nije počinjen žalbeni razlog naveden u odredbi čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Obzirom na sve navedeno pravilno je sud prvog stupnja prihvatio i tužbeni zahtjev koji se odnosi na predaju u posjed tužitelju predmetnu nekretninu slobodu od osoba i stvari. Međutim pri tome se pogrešno poziva na odredbu čl. 161. st. 1. ZVDSP-a, pri čemu smatra tužitelja vlasnikom koji traži predaju u posjed svoje stvari. Međutim, tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZVDSP-a, već se obzirom na zaključeni kupoprodajni ugovor od ranijeg vlasnika tužitelj u smislu odredbe čl. 166. st. 1. ZVDSP-a ima smatrati predmnjevanim vlasnikom, pa se stoga predaja u posjed predmetne stvari tužitelju temelji na odredbi čl. 166. st. 2. ZVDSP-a.

 

Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a žalbu tuženika odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, kao i odluku o troškovima postupka kao zakonitu i pravilnu.

 

Tužitelj nije dosuđen trošak odgovora na žalbu tuženika, budući da isti nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

U Zagrebu 16. srpnja 2013.