Broj: Gž 689/13

          

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

U ime Republike Hrvatske, Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Đorđa Benussi, kao predsjednika vijeća, te predsjednice suda Josite Begović, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Emira Čustovića, kao člana vijeća, u  pravnoj stvari tužitelja ad.1. M. F. iz D., ad.2. N. Z. iz D. i ad.3. M. F. iz D., koje zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u D., protiv tuženika ad.1. M. B. iz M. i ad.2. B. d.o.o. iz D., koje zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u D., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku br. P.1139/06 od 18. prosinca 2012.g., u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2013.g.,

 

p r e s u d i o     j e

i

r i j e š i o   j e

 

Žalba tuženika se djelomično prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P.1139/06 od 18. prosinca 2012.g. se:

 

a)      potvrđuje:

-                     u dijelu točke 2 u kojem se zabranjuje tuženima M.B. i B. d.o.o. daljnje korištenje dijela čest.zem.1682/11 k.o. D., koji u naravi čini okućnicu na južnoj strani čest.zgr.3209 k.o. D., za otvoreni prostor za stolove i stolice caffe bara u prizemlju čest.zgr.3209 k.o. D.,

-                     u dijelu točke 3 u kojem se nalaže tuženoj M. B. ukloniti dogradnje – prostor označen kao „ostakljena fasada“ na položajnoj skici koju je izradio vještak geodetske struke M. M. u listopadu 2012.g. na koji je proširila poslovni prostor prodavaonice u svom vlasništvu u prizemlju čest.zgr.3209 k.o. D.,

 

b)                 ukida u točkama 1, dijelovima točaka 2 i 3 koje nisu navedene u točki a) ove  drugostupanjske odluke, te točki 4 i u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„1.Utvrđuje se da su tužitelji M. F., N. Z. i M. F. suvlasnici čest.zem. 1682/11 k.o. D., te da sukladno tome tužitelji imaju pravo na neometano sukorištenje i pravo na suposjed na čitavoj površini čest.zem. 1682/11 k.o. D., što je prvotuženica M. B. dužna priznati i predati tužiteljima u suposjed i sukorištenje navedenu čest.zem. 1682/11 k.o. D. u čitavo njenoj površini u dijelu koji u naravi čini okućnicu čest.zgr. 3209 k.o. D.

 

2.Zabranjuje se prvotuženici M. B. i drugotuženiku B. d.o.o daljnje korištenje dijela čest.zem. 1682/11 k.o. D. u dijelu koji u naravi čini okućnicu na južnoj strani prizemlja zgrade čest.zgr. 3209 k.o. D. za obavljanje bilo kakvih trgovačkih djelatnosti na tom prostoru bez suglasnosti tužitelja, a posebno im se zabranjuje takvo daljnje korištenje navedene okućnice za otvoreni prostor za stolove i stolice caffe bara u prizemlju zgrade čest.zgr. 3209 k.o. D..

 

3.Dužna je prvotuženica M. B. vratiti prizemlje čest.zgr. 3209 k.o. D. u prijašnje stanje, to jest ukloniti sve dogradnje koje je izvršila u prizemlju navedene zgrade čest.zgr. 3209 k.o. D. za koje dogradnje nema ishođenu suglasnost tužitelja, a posebno je prvotuženica dužna odmah ukloniti novodograđenu ostakljenu verandu u prizemlju čest.zgr. 3209 k.o. D. (prostor označen kao "ostakljena fasada" u položajnoj skici koju je izradio sudski vještak geodetske struke M. M.  u listopadu 2012.g. u predmetu Općinskog suda u D.) na koju je verandu proširila poslovni prostor prodavaonice u svom vlasništvu u prizemlju čest.zgr. 3209 k.o. D. bez suglasnosti tužitelja.

 

4.Svaka stranka snosi svoje troškove.“

 

Pravovremenom žalbom odluku o troškovima pobijaju tužitelji, a presudu u cijelosti tuženi, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, (2/07 i 96/08), 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na žalbu je odgovoreno.

 

Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženih djelomično osnovana.

 

Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio utvrdivši:

 

-    da su parnične stranke suvlasnici utužene čestice zgrade i čestice zemlje koja se nalazi oko zgrade i predstavlja okućnicu zgrade, za po 1/3 dijela tužiteljska (tužitelji ukupno) i tužena M.B., te vlasnici (suvlasnici - tužitelji) s tim suvlasničkim dijelom povezanih pojedinih posebnih dijelova zgrade,

-                     da je na čestici zemlje, a ispred svog posebnog dijela zgrade (poslovnih prostora u prizemlju) tužena M. B. dijelom napravila ostakljenu verandu, a dijelom ga koristi za potrebe (stolove i stolice) caffe bara u prizemlju (u zakupu tuženog B. d.o.o.),

 

                       Smatrajući da je riječ o poslovima izvanredne uprave prvostupanjski sud presudu temelji na odredbama članka 41. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje: ZVDSP) kojima je propisano da je za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitog upravljanja potrebna suglasnost svih suvlasnika, te da se u sumnji smatra da posao premašuje okvir redovitog upravljanja.

 

Žalbenim navodima tuženi u bitnom tvrde:

 

-    da je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u podnesku predanom na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena, a tuženi nisu dobili rok za očitovanje,

-  da su suvlasnici dogovorili način podjele posjeda utužene čestice zemlje, te se istog dogovora i pridržavali, pa ovdje valja primijeniti odredbe članka 42. stavak 1.i 2. ZVDSP, prema kojima je riječ o poslu redovite uprave za koji je potrebna suglasnost većine glasova računajući većinu prema suvlasničkim dijelovima, koja suglasnost postoji (B. 1/3 suvlasništva i preostali suvlasnik K., koji nije stranka u postupku, 1/3 dijela prava vlasništva),

- da (cit.) „Pri tome nije utvrđeno, a spisu prileže tlocrti poslovnih prostora u prizemlju čest.zgr. 3209 k.o. D. koji su sastavni dio priloga uz potvrdu da ti prostori mogu biti predmet etažnog vlasništva, i dokazano da eventualni dijelovi čest.zem.1682/11 nisu u sastavu poslovnog prostora u prizemnoj etaži.“

 

Ispitujući pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st .2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a u dijelu u kojem je pobijana presuda potvrđena. Nije počinjena niti bitna povreda odredbe iz točke 6. istog stavka istog članka na koju, tvrdeći da mu nije ostavljen rok da se izjasni o tužbenom zahtjevu o kakvom je pobijanom presudom odlučeno, ukazuje žalitelj, jer je podnesak s takvim zahtjevom uručen tuženiku na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava pa se na njega mogao očitovati.

 

U odnosu na potvrđeni dio pobijane odluke prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo i to ono na koje se sam pozvao. Naime, sve da su suvlasnici nekretnine i dogovorili da će južni dio utužene čestice zemlje koristiti vlasnik posebnog dijela koji se nalazi u prizemlju zgrade (tužena M. odnosno njezin pravni prednik), to ne znači da ga on može koristiti za sve za što poželi, pa i vršeći na njemu dogradnje i mijenjajući namjenu stvari davanjem u zakup za potrebe caffe bara, kako tuženi želi tumačiti odredbe članka 42. stavak 1. i 2. ZVDSP, jer bi takovo tumačenje u potpunosti derogiralo odredbu članka 41. stavak 1. ZVDSP u kojoj je izričito propisano da je za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovitog upravljanja (naročito promjena namjene stvari, veći popravci, dogradnja, nadogradnja, preuređenje, otuđenje cijele stvari, davanje cijele stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine, osnivanje hipoteke na cijeloj stvari….) potrebna suglasnost svih suvlasnika. Većina suvlasnika (većina u smislu odredbe članka 40. stavak 2. ZVDSP) mogla je postići dogovor oko podjele posjeda čestice zemlje u smislu odredbe članka 42. stavak 1. i 2. ZVDSP, u kojem slučaju ne bi bilo riječi o poslovima izvanredne uprave, a tada ni zahtjev za predajom u suposjed (točka 1. izreke) ne bi bio osnovan. Kako je prvostupanjski sud razrješenju spora prišao samo s obzirom na odredbu članka 41. ZVDSP, to je propustio potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje u pogledu zahtjeva tužitelja da im tužena u suposjed preda česticu zemlje 1682/11 u čitavoj njenoj površini, na što bi imali pravo samo ako nema dogovora o posjedu u smislu odredbe članka 42. ZVDSP i to ako tužena u isključivom posjedu drži čitavu nekretninu, a ako ne onda samo onaj dio koji od te nekretnine drži, jer svi suvlasnici imaju pravo na suposjed čitave nekretnine ako nema drugačijeg dogovora (članak 38. stavak 1. ZVDSP). Stoga je o točki 1. prvostupanjske presude valjalo odlučiti kao pod b) izreke ove drugostupanjske odluke temeljem odredbe članka 370. ZPP-a.

 

Posljednji žalbeni navod o tome kako eventualni dijelovi čestice zemlje 1682/11 nisu u sastavu poslovnog prostora, dakle da se postojeći poslovni prostor faktički ne proteže i na utuženu česticu zemlje, u suprotnosti je s prethodnim navodom žalbe u kojoj se tvrdi kako je došlo do podjele posjeda ove suvlasničke stvari (zemljišta), pa je tuženik ovlašten vršiti vlasničke ovlasti na dijelu koji mu je pripao u posjed i to temeljem odredbe članka 42. ZVDSP, jer tvrdnja o tome da je posjed podijeljen bitna je samo ako nije riječ o posebnom dijelu nekretnine, budući na posebnom dijelu s kojim je povezan suvlasnički dio određenog suvlasnika, taj suvlasnik ima pravo činiti što ga je volja, te svakog drugog isključiti (članak 66. stavak 2. ZVDSP), a nesporno je da je zgrada etažirana i postoji vlasništvo posebnog dijela, pa tako i poslovnog prostora, u odnosu na koji onda nije ni bilo mjesta podjeli posjeda. Tlocrt na koji se pri tom pozivaju tuženi sačinjen je od ovlaštenog arhitekta, pa stoga nije i ne može biti dokaz o tome na kojim katastarskim česticama se poslovni prostor (sve) nalazi.

 

U odnosu na dijelove točaka 2. i 3. prvostupanjske presude trebalo je stoga odlučiti kao pod a) ove drugostupanjske odluke temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U odnosu na preostali dio točaka 2. i 3. izreke prvostupanjske presude, o kojima nije odlučeno pod točkom a) ove drugostupanjske odluke, tužbeni zahtjev nije dovoljno određen pa je i odluka nerazumljiva, zbog čega je odlučeno kao pod b) izreke ove drugostupanjske odluke temeljem odredbe članka 369. st .1. u vezi članka 354. stavak 2. točka 11.ZPP-a. Nije naime jasno što osim onoga što je odlučeno pod točkom a) izreke ove drugostupanjske odluke predstavlja tužbeni zahtjev.

 

Kako odluka o troškovima ovisi o ukupnom uspjehu u parnici to je i u tom dijelu (točki 4. izreke) valjalo pobijanu odluku ukinuti temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

 

Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

 

U Dubrovniku, 28. kolovoza 2013. godine