Broj: Gžmal-679/2011

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vedrani Perkušić, u pravnoj stvari tužitelja V. I. K. d.o.o. S., zastupanog po punomoćnici M. J., odvjetnici u S., protiv tuženika pod 3) Grada S., zastupanog po punomoćniku I. G., dipl. pravniku kod tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika pod 3) protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Kaštel Lukšiću poslovni broj P1-5252/09 od 2. lipnja 2011. godine, dana 6. rujna 2013. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Kaštel Lukšiću poslovni broj P1-5252/09 od 2. lipnja 2011. godine, u pobijanom dosuđujućem dijelu točke I. izreke i u pobijanoj odluci o trošku pod točkom II. izreke, u kojem dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku pod 3) Gradu S. u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 238,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama (dosuđujući dio točke I. izreke), dok je tužbeni zahtjev odbijen za više zatraženi iznos od 580,57 kuna (odbijajući dio točke I. izreke), te je tuženiku pod 3) naloženo u roku 8 dana naknaditi tužitelju iznos od 22,50 kuna na ime parničnog troška (točka II. izreke).

 

Protiv dosuđujućeg dijela točke I. izreke i odluke o trošku pod točkom II. izreke te presude žali se tuženik pod 3) Grad S. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP) i predlaže preinačenje, podredbo ukidanje, pobijanog dijela presude.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Iz spisa predmeta je razvidno:

 

-          da je utuženo potraživanje naknade za potrošnju pitku vode (819,07 kuna) koja je obračunata po potrošnji evidentiranoj na zajedničkom mjerilu stambene zgrade na adresi M. 19 u S., i to za pojedine mjesece u razdoblju od rujna 2006. godine do kolovoza 2008. godine;

-          da je tužba povučena u odnosu na tuženika pod 1) M. B., a odbačena u odnosu na tuženike pod 2) I. E. i 4) A. M.; te

-          da je pobijanom presudom tuženiku pod 3) Gradu S. naloženo isplatiti tužitelju iznos od 238,50 kuna koji predstavlja nezastarjeli dio utuženog iznosa.

 

S tim u vezi, u pobijanoj se presudi obrazlaže kako je tužitelj trgovačko društvo koje obavlja komunalnu djelatnost opskrbe pitkom vodom kojom se koristi i tuženik pod 3) Grad S., kao jedan od suvlasnika navedene stambene zgrade, a suvlasnici stambene zgrade da naknadu za potrošenu pitku vodu solidarno duguju tužitelju, kao trećem, osnovom odredbe iz članka 70. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje: ZV).

 

Radi se o tome da je predmetna stambena zgrada priključena na komunalnu infrastrukturu za opskrbu pitkom vodom putem zajedničkog uređaja za mjerenje potrošnje većeg broja pojedinačnih potrošača, a utuženi iznos je zbroj ukupne potrošnje pitke vode svih pojedinačnih potrošača u zgradi u utuženom razdoblju.

 

Izloženo daje osnove za zaključak kako se radi o djeljivoj novčanoj obvezi (članak 41. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima – “Narodne novine” br. 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) u kojoj svaki od dužnika odgovara vjerovniku samo za svoj dio duga.

 

Solidarnost predmetne obveze, suprotno tvrdnjama iznesenim u tužbi, ne može se temeljiti na odredbi iz članka 70. stavak 1. ZV-a.

 

Naime, tom odredbom je propisano da ako bi na bilo kojem temelju odgovarajući suvlasnički dio nekretnine zajedno s vlasništvom određenoga posebnoga dijela stekle dvije ili više osoba kao suvlasnici ili zajednički vlasnici, sva će prava i dužnosti u svezi s vlasništvom toga posebnoga dijela nekretnine oni moći izvršavati samo solidarno, pa će se u odnosu prema trećima i prema ostalim suvlasnicima iste nekretnine uzimati da su jedna osoba, kako glede upravljanja cijelom nekretninom, tako i svih ostalih prava i obveza iz ove glave zakona.

 

Dakle, prednjom odredbom propisana solidarnost dužnika odnosi se samo za slučaj većeg broja ovlaštenika, suvlasnika ili zajedničara, istog posebnog dijela nekretnine (npr. dvojica ili više suvlasnika istog stana kao posebnog dijela stambene zgrade), o čemu se ovdje ne radi nego se radi o situaciji u kojoj su više osoba samovlasnici svaki svog stana, kao posebnog dijela navedene zgrade, pa se njihova obveza prema davatelju komunalnih usluga u vezi troškova nastalim uporabom posebnog dijela nekretnine, ne ravna po odredbama članka 70. ZV-a već sukladno odredbama članka 84. ZV-a.

 

Solidarnost dužnika se ne predmnijeva, osim u slučaju obveza nastalih trgovačkim ugovorima (članak 42. ZOO) o kakvom ugovoru ovdje nije riječ, pa nema solidarnosti tamo gdje nije ugovorena ili propisana zakonom, već se radi o djeljivoj obvezi.

 

Navedeno pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od 03. srpnja 2013. godine.

 

Isto tako, u tužbi se ne iznosi tvrdnja o ugovorenoj solidarnoj obvezi, a kako ZV-om (niti bilo kojim drugim zakonom) nije propisana solidarna odgovornost vlasnika posebnog dijela zgrade za obveze iz osnove ukupne potrošnje pitke vode svih korisnika te komunalne usluge u zgradi, to nema pretpostavki za obvezivanje tuženika na solidarnu isplatu tog ukupnog troška. Pri tome je ovaj sud pod pojmom „drugi zakoni“ posebno imao na umu Zakon o komunalnom gospodarstvu (“Narodne novine” br. 26/03 – pročišćeni tekst, 82/04, 178/04 i 38/09) koji uređuje, između ostalog, temeljna prava i obveze davatelja i korisnika predmetne komunalne usluge.

 

Zbog navedenog pogrešnog pravnog shvaćanja po kojem bi se radilo o solidarnoj obvezi, pobijana prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o tome je li se u konkretnom slučaju dug dijeli između dužnika na jednake dijelove ili je određena drukčija podjela, čime za sada nije moguće odrediti visinu dugovanja tuženika pod 3) Grada S.

 

              Dakle, pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer nisu navedeni razlozi o odlučnoj činjenici.

 

Time je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

Stoga je, na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a, ukinuta pobijana presuda i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak u kojem će taj sud otkloniti ukazanu procesnu povredu i odlučiti o parničnom trošku.

 

U Splitu 6. rujna 2013 godine