Broj: Rev 97/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. L. iz Ž., zastupanog po punomoćniku Z. C., odvjetniku iz V., protiv tuženika M. L. iz Ž., radi uknjižbe suvlasništva, uz sudjelovanje umješača Ž. b. d.d. u stečaju na strani tužitelja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-2459/06-4 od 7. listopada 2008., kojom je potvrđena  presuda Općinskog suda u Županji poslovni  broj P-204/04-64 od 3. svibnja 2006., u sjednici održanoj  23. listopada 2013.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja  suđeno je:

 

              „I. Odbija se tužitelj J. L. iz Ž.,  s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

              ''Utvrđuje se da je tužitelj kupoprodajnim ugovorom zaključenim između prodavatelja Ž. b. d.d. u stečaju i tužiteljem kao kupcem od 7. svibnja 2002. postao vlasnik dijela poslovnog prostora u Ž. u robnoj kući 'Ž.', koja je izgrađena na k. č. br.: 750/1 u z.k.ul.br.: 863 k.o. Ž., i to dijela:

              na prvom katu neposredno od stepeništa uz rub zida na sjevernoj strani, te rub zida na zapadnoj strani ukupne površine od 41 m2,

              te slijedom toga tuženik kao zemljišno-knjižni samovlasnik nekretnina upisanih u z.k.ul.br.: 863 k.o. Ž., i to:

              k.č.br.: 750/1 robna kuća i dvorište mjestu u površini od 462 m2,

              je dužan tužitelju priznati pravo vlasništva na poslovnom prostoru pobliže navedenom u točki I ovog dispozitiva, te mu je

              dužan priznati razmjerni dio prava vlasništva na ime njegovog poslovnog prostora, na cjelokupnoj k.č. 750/1 robna kuća u dvorištu u mjestu površini od 4622 m2, i to u dijelu od 41/2600 dijela, te mu izdati tabularnu ispravu podobnu za z.k. prijenos prava vlasništva ili u protivnom će ovu ispravu zamijeniti ova presuda, kao i naknaditi i parnični trošak, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.''

 

              II. Nalaže se tužitelju J. L. iz Ž., da tuženiku M. L. iz Ž., na ime parničnog troška isplati iznos od 18.300,00 kn, u roku od 15 dana.“

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev  uz obvezu na naknadu parničnog troška, podredno da iste ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja  na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama određeno navedenim u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti  na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH, 84/08 - dalje: ZPP).

 

              Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama koje su jasne i među kojima ne postoji nikakvo proturječje, a također ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika i iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

 

              Također ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka revident ističe ocjenu provedenih dokaza, te time obrazlaže razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog kojeg se revizija ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

              Neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je tužitelj kupoprodajnim ugovorom stekao vlasništvo poslovnog prostora, te nalaganje izdavanja tabularne isprave za navedeni prostor.

 

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

- da je tužitelj sa Ž. b. u stečaju 14. srpnja 2003. sklopio ugovor o kupoprodaji, a predmet navedenog ugovora je izvanknjižno vlasništvo dijela poslovnog prostora u Ž. u robnoj kući Ž. na 1. katu;

 

- da je predmet kupoprodaje dio robne kuće koji nije definiran kao zasebna poslovna prostorija, te koji ne čini samostalnu uporabnu cjelinu;

 

- da je  ugovorom o kupoprodaji od 15. lipnja 1999., a temeljem ovlaštenja i naloga Trgovačkog suda u Osijeku od 8. srpnja 1999. sklopljen kupoprodajni ugovor između poduzeća P. d. d. u stečaju i M. L. (tuženika), a predmet kupoprodaje je robna kuća u Ž. i skladište, što znači da je navedenim ugovorom predmet prodaje bila kompletna robna kuća, bez izuzimanja bilo kojih drugih dijelova.

 

Nesporno je da tužitelj tužbom traži utvrđenje da je na temelju pravnog posla stekao pravo vlasništva, te da taj pravni posao predstavlja ugovor o kupoprodaji od 14. srpnja 2003.

 

Prema odredbi čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 91/96) vlasništvo nad nekretninama stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.

 

Kako je nesporno da tužitelj nije upisan u zemljišnu knjigu, isti nije vlasnik te je valjano odbijen tužbeni zahtjev na stjecanje prava vlasništva.

 

Nadalje, kupoprodajni ugovor kao pravna osnova stjecanja prava vlasništva je sklopljen sa Ž. b. d.d. u stečaju, te ga je sklopio stečajni upravitelj u ime prodavatelja, pa se ne radi se o stjecanju vlasništva odlukom suda po pravilima ovršnog postupka.

 

Iz svih provedenih dokaza sudovi nižeg stupnja utvrdili su da tužitelj i tuženik nisu u pravnom odnosu, dakle da ne postoji ugovor kojim bi se tuženik obvezao tužitelju izdati tabularnu ispravu. Stoga je pravilno odbijen tužbeni zahtjev na nalaganje tuženiku da izda tabularnu ispravu podobnu za z.k. prijenos prava vlasništva.

 

Kako se nisu ostvarili revizijski razlozi, a ne postoje ni povrede zakona na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju i presuditi kao u izreci.

 

U Zagrebu, 23. listopada 2013.