Broj: Gž-2729/2010

 

                                                                                            

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković, predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika 1. R. Š. i 2. T. Š. iz K, zastupani po punomoćniku M. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika-protutužitelja F. F. iz R., , zastupan po punomoćniku mr. N. V., odvjetniku iz R., radi utvrđenja i razvrgnuća suvlasništva, rješavajući žalbe stranaka, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3694/00 od 18. rujna 2009. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 23. listopada 2013. godine

             

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3694/00 od 18. rujna 2009. godine u točkama II., III., IV. i V. izreke uz istovremeni ispravak u uvodu presude, redak četvrti, tako da umjesto prezimena tuženika-protutužitelja „F.“ treba stajati „F.“.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da su tužitelji -protutuženici 1. R. Š. i 2. T. Š. (dalje u tekstu tužitelji) suvlasnici svaki u 1/9 dijelova a tuženik - protutužitelj F. F. (dalje u tekstu tuženik) u 7/9 dijelova nekretnine kčbr. 5/190, kuća br. 5, gospodarska zgrada i dvorište površine 874 m2, upisana u zk. ul. 759 k. o. S..

 

              Točkom II. izreke presude odbijeni su tužitelji sa zahtjevom za razvrgnuće suvlasničke zajednice na naprijed označenoj nekretnini geometrijskom diobom.

 

U točki III. izreke presude određeno je civilno razvrgnuće suvlasništva predmene nekretnine te je odlučeno da se ista proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos da se podijeli između stranaka razmjerno suvlasničkim dijelovima tužitelja svakog u 1/9 idealnih dijelova a tuženika u 7/9 idealnih dijelova.

 

Točkom IV. izreke presude odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim je isti tražio da se utvrdi kako 7/9 idealnih dijelova koji njemu pripadaju na predmetnoj nekretnini predstavlja II. kat zgrade u cijelosti te odgovarajući dio preostale nekretnine te da se utvrdi kako 2/9 idealnih dijelova tužitelja na predmetnoj nekretnini predstavlja polovinu prizemlja sa zapadne strane zgrade.

 

Točkom V. izreke presude tuženiku je naloženo da tužiteljima nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 20.741,00 kn,  sve u roku od 15 dana.

 

Rješenjem suda prvog stupnja oslobođen je tuženik od plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

 

              Protiv citirane presude žalbu podnose obje stranke.

 

Tužitelji pobijaju presudu sadržanu u točkama II. i III. izreke pozivajući se na sve žalbene razloge odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13; u nastavku teksta: ZPP) predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbenom zahtjevu u cijelosti udovolji podredno da se presuda ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

             

Tuženik žalbu podnosi protiv točaka II., III. IV. i V. izreke presude iz svih žalbenih razloga odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a, predlažući da se uvaženjem žalbe pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugog suca, podredno da se presuda preinači na način da se u cijelosti usvoji protutužbeni zahtjev a tužitelji da budu odbijeni s tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška.

 

Tužitelji nisu odgovorili na žalbu tuženika, dok  tuženik u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda tužitelja ukoliko su u suprotnosti s navodima njegove žalbe predlažući da žalba tužitelja bude odbijena a njegova žalba uvažena.

 

              Žalbe stranaka nisu osnovane.

 

Sadržajem žalbe tuženik ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da pismeno izrađena presuda koju je zaprimio posebice njezina izreka ne odgovara izreci presude koju je sud objavio na ročištu za objavu presude dana 18. rujna 2009.g.

 

Ističe da je toga dana jedini od stranaka i punomoćnika pristupio na ročište za objavu, gdje da je morao čekati sat vremena na hodniku suda radi navodnog kvara osobnog računala, da bi konačno pri objavi presude raspravna sutkinja usmeno objavila presudu prema kojoj se suvlasnička zajednica nekretnine koja je predmetom postupka odnosno nova zgrada razvrgava na način da tužiteljima pripadne u samovlasništvo stan u prizemju time da su dužni tuženiku naknaditi protuvrijednost od 6,39 m2. Nakon što je sutkinja sastavila zapisnik o tako proglašenoj presudi on da ga je odbio potpisati rekavši da se s presudom ne slaže jer nije poštena nakon čega je napustio sudnicu da bi tek u ožujku 2010.g. tuženik primio presudu u kojoj se govori o civilnoj diobi o čemu da nije bilo govora prilikom objave presude.

 

Ovaj žalbeni navod tuženika nije osnovan jer suprotno proizlazi iz sadržaja zapisnika s ročišta na kojem je objavljena i proglašena presuda od 18. rujna 2009.g. iz kojeg proizlazi da je navedeno ročište održano u vrijeme kada je i zakazano u 14,00 sati a izreka presude koja je na tome ročištu objavljena u potpunosti odgovara pismeno izrađenoj presudi koja prileži spisu osim što je o odmjeravanju troškova postupka navedeno da će se odlučiti u pismenom otpravku presude što je u skladu s odredbom čl. 336. st. 2. ZPP-a. Zapisnik s ročišta za objavu presude sadrži i napomenu da sutkinja usmeno iznosi razloge o osnovanosti tužbenog  i protutužbenog zahtjeva (čl. 336. st. 1 ZPP-a) te naznaku da tuženik, kao jedini nazočan od stanaka i punomoćnika na toj raspravi, odbija potpisati zapisnik jer nije zadovoljan objavljenom odlukom (čl. 127. st. 4. ZPP-a). Stoga obzirom na identičan sadržaj izreke pobijane presude na zapisniku s ročišta o objavi presude i izreke u pismeno izrađenoj presudi, neosnovano tuženik žalbom tvrdi da bi pobijana presuda bila nezakonita jer da nije identična odluci koju je sud objavio na ročištu 18. rujna 2009.g.

 

Daljnjim sadržajem žalbenih navoda o tome da pismeno izrađena presuda pa tako niti njezin ovjereni otpravak kojeg je zaprimio ne sadrži u uvodu podatak o tome da je tuženik bio nazočan ročištu za objavu, tuženik upire na ostvarenje bitne povrede parničnog postupka iz odredbe čl. 345. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 2. ZPP-a, koja povreda postupka nije ostvarena. To stoga što citirana zakonska odredba izrijekom propisuje da uvod presude, između ostalog, treba sadržavati oznaku stranaka odnosno njiihovih punomoćnika koji su bili nazočni na sudu samo kada je glavna rasprava zaključena koje podatke uvod pobijane presude sadrži. Bez obzira na navedeno, to što je sud izostavio u uvodu presude naznačiti da je tuženik bio nazočan objavi presude ne utječe na zakonitost niti pravilnost pobijane presude.

 

              Iako osnovano tuženik žalbom upire na postojanje bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 337. st. 1. ZPP-a jer pobijana presuda nije pisano izrađena niti otpremljena unutar zakonskog roka od 30 dana, to prema mišljenju ovoga suda nije bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke suda.  

 

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje neke od drugih bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem presude bila počinjena neka od tih procesnih povreda.

 

              Suprotno žalbenim navodima stranaka, nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet postupka je razvrgnuće suvlasničke zajednice stranaka na nekretnini označenoj kao kčbr. 5/190, kuća br. 5, gospodarska zgrada i dvorište površine 874 m2, upisana u zk. ul. 759 k. o. S.. Nije sporno, a to je utvrđeno prilikom očevida te mjerničkim i građevinskim vještačenjem da se u naravi radi o zemljištu sa zgradom- obiteljskom kućom koja ima tri nadzemne etaže odnosno prizemlje i dva kata, da se na svakoj etaži nalazi po jedna samostalna stambena jedinica s pristupom iz zajedničkog zatvorenog stubišta. U suterenu se nalazi sprema a uz zgradu u nivou suterena se nalaze  pomoćne prostorije.

 

U ovoj fazi žalbenog postupka više nije sporna veličina suvlasničkih omjera stranaka na predmetnoj nekretnini, radi utvrđenja kojih je pravna prednica tužitelja, njihova sada pok. majka R. Š., iz vanparničnog postupka poslovni broj R1-61/00 upućena u parnicu jer joj je tuženik osporavao veličinu suvlasničkih omjera u postupku razvrgnuća. Obzirom da je izostala žalba tuženika na točku I. izreke pobijane presude pavomoćno je utvrđeno da su tužitelji suvlasnici svaki u 1/9 dijelova predmetne nekretnine a tuženik 7/9 idealnih dijelova, kakav upis suvlasništva stranaka na nekretnini i egzistira u zemljišnjim knjigama u zk. ul. 759 k. o. S..

 

              Odlučujući o protutužbenom zahtjevu kojim je tuženik tražio se utvrdi kako 7/9 njegovih idealnih dijelova suvlasništva na predmetnoj nekretnini predstavlja II. kat zgrade te odgovarajući dio preostale nekretnine te da se utvrdi kako 2/9 idealnih dijelova tužitelja na predmetnoj nekretnini predstavlja polovinu prizemlja sa zapadne strane zgrade, sud prvog stupnja takav zahtjev nalazi neosnovanim. Između stranaka nije sporno da je danas postojeća „nova kuća“ sagrađena još za života prednika stranaka sada pok. F. i M. F., roditelja tuženika te djede i bake tužitelja, nadogradnjom te uz nekada postojeću „staru kuću“. u čemu je sudjelovao i tuženik. Sud utvrđuje da je tuženik svoje tvrdnje da mu temeljem dogovora s roditeljima pok. te temeljem sudjelovanja u izgradnji predmetne „nove kuće“ pripada isključivo vlasništvo II. kata kuće a temeljem dogovora o diobi postignutog još za vrijeme života  roditelja i I. kat kuće, trebao istaknuti još u ostavinskim postupcima iza pok. roditelja i tražiti izdvajanje sporne imovine iz ostavine što tuženik u ostavinskim postupcima koji su pravomoćno okončani nije učinio. Stoga sud utvrđuje da je tuženik vezan pravomoćnim rješenjima o nasljeđivanju donesenim iza pok. F. F. u ostavinskom postupku poslovni broj O-1534/91 i iza pok. M. F. vođenom pod poslovnim brojem O-161/96, u kojima su i tuženik i njegova sestra R. Š., odnosno pravna prednica tužitelja, proglašeni zakonskim nasljedicima u odgovarajućim suvlasničkim omjerima na predmetnoj nekretnini koja rješenja o nasljeđivanju imaju značenje presuđene stvari. Sud smatra da je tuženik u smislu odredbe čl. 232. Zakona o nasljeđivanju („NN“ 48/03, 81/03, 163/03 i 35/05- dalje u tekstu ZN) vezan donesenim pravomoćnim rješenjima o nasljeđivanju kao stranka koja je sudjelovala u ostavinskim postupcima u kojima su ta rješenja donesena.

 

Daljnje je utvrđenje suda da je u parničnom postupku poslovni broj P-3148/00 tuženik pravomoćno odbijen sa tužbenim zahtjevom protiv prednice ovdje tužitelja, kojim je tražio da se utvrdi da mu na temelju naknadno pronađene oporuke pok. M. F. pripada veći suvlasnički omjer na predmetnoj neketnini od onog koji mu je pripao na temelju zakonskog nasljeđivanja.

 

Obzirom na navedeno prvostupanjski sud utvrđuje da u takvoj situaciji nitko od suvlasnika pa tako niti tuženik ne može tražiti da se utvrdi vlasnikom određenog realnog dijela nekretnne, stoga sud odbija kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika.

 

Za ovaj sud u svemu su prihvatljiva činjenična utvrđenja i pravni zaključci suda prvog stupnja u pogledu neosnovanost protutužbenog zahtjeva što sve nije dovedeno u pitanje žalbom tuženika koji u pogledu ovog dijela pobijane presude ne iznosi konkretne žalbene navode. Treba reći da iako je ostao kod postavljenog protutužbenog zahtjeva, tuženik je svojim navodima na kraju dokaznog postupka tražio da tužiteljima na ime njihova suvlasničkog dijela ne pripadne niti jedan realni dio „nove kuće“ pa tako niti pola prizemlja iste već samo dio „stare kuće“ o čemu će u nastavku biti riječi.

 

U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim su tužitelji tražili razvrgnuće predmetne nekretnine geometrijskom diobom, sud nakon opsežno provedenog građevinskog i mjerničkog vještačenja utvrđuje da geometrijska dioba nekretnine u suvlasništvu stranaka, nije moguća posebno ne onako kako to predlažu tužitelji.

 

Naime, utvrđenje je suda da je provedenim građevinskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji N. Č. Š., obuhvaćen samo izgrađeni dio predmetne nekretnine koji se sastoji od stambenog i pomoćnih prostora. Stambeni prostor nalazi se na tri nadzemne etaže tako da se na svakoj etaži nalazi po jedna stambena jednica s pristupom iz zajedničkog zatvorenog stubišta. Stambeni prostor zgrade je građevinski i funkcionalno podijeljen na tri stana kao samostalne uporabne cjeline i to stan 1 u prizemlju površine 101,61 m2, stan 2 na prvom katu površine 140,62 m2 i stan 3 na drugom katu površine 127,43 m2. U prizemlju se nalazi sprema te pomoćni prostori površine 54,16 m2, koji prema pravilima građevinske struke nisu samostalna uporabna cjelina (stan) dok zajednički dijelovi stambenog prostora imaju površinu 7,11 m2. Iz nalaza građevinskog vještaka sud utvrđuje da suvlasnički udio tuženika od 7/9 idealnih dijelova odgovara 77,78% neto korisne površine građevine. Zatim,  suvlasnički dio tužitelja od 2/9 dijelova da odgovara 22,22% neto korisne površine građevine čemu je najsličniji površinom stan broj 1 u prizemlju koji zauzima 23,70 % neto korisne površine što zanči da je za 1,41% veći od pripadajućeg udjela a što odgovara površini od 6,37 m2 čime je prema mišljenju građevinskog vještaka dioba izvediva horizontalno tako da strankama u postupku razvrgnuća pripadnu točno određeni stanovi u zgradi.

 

Mjerničkim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D. J. sud prvog stupnja utvrđuje da se u pogledu predmetne nekretnine stanje u naravi i katastru gdje je ucrtana „nova kuća“ razlikuje od stanja u zemljišnoj knjizi u kojoj je još uvijek upisana „stara kuća“ i gospodarska zgrada radi čega da bi izradom geodetskog elaborata novu kuću bilo potrebno prijaviti odnosno ucrtati u zemljišnu knjigu a u slučaju da se kuća želi etažirati potrebno je prethodno riješiti pitanje legalizacije.

 

Sud utvrđuje kako je mjernički vještak izradio tri prijedloga podjele - verzije načina korištenja zemljišta unutar predmetne nekretnine te da ti prijedlozi ne podrazumijevaju parcelaciju zemljišta već samo način korištenja zemljišta unutar granica kčbr. 5/190. Iz nalaza i mišljenja vještaka mjernika utvrđuje se da verzija broj 3. najviše odgovara izrađenom nalazu građevinskog vještaka prema kojem bi stan u prizemlju trebao pripasti tužiteljima.

 

Iz stanja spisa proizlazi da je konačni prijedlog tužitelja bio da im na ime njihovog suvlasničkog omjera od 2/9 dijelova pripadne cijeli stan u prizemlju kuće površine 101,61 m2 dok tuženiku u samovlasništvo neka pripadnu stanovi na prvom i drugom katu te pomoćni prostori a glede podjele okućnice prihvaćaju verziju br. 3. mjerničkog vještaka prema kojoj njima pripada dio okućnice označen žutom bojom  površine od 151 m2. Iako je tijekom postupka nudio tužiteljima na ime njihova suvlasničkog dijela polovinu prizemlja sa zapadne strane (kako je i postavio protutužbeni zahtjev) u konačnici je tuženik  tražio da tužiteljima pripadne samo „stara zgrada“ odnosno pomoćni porstori a njemu u cijelosti „nova kuća“ pa tako i stan u prizemlju.  

 

Odlučujući o takvim prijedlozima te polazeći od odredbe čl. 50. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  („NN“ broj  91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10; u nastavku teksta: ZV) sud prvog stupnja zaključuje da prijedlog tužitelja ne predstavlja geometrijsku podjelu nekretnine te ujedno da takva podjela u konkretnom slučaju nije niti moguća. Naime, iz pomenutog nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđuje kako s obzirom na strukturu prostora i raspored stanova u zgradi nije moguća geometrijska dioba predmetne nekretnine koju čini zemljište sa zgradom jer je evidentno da zgrada koja je izgrađena na zemljištu nije djeljiva po vertikali u samostalne uporabne cjeline pa samim time nije moguće vršenje parcelacije i osnivanje dvije nove katastarske čestice od kojih bi svaka za sebe predstavljala zemljište sa zgradom kako bi strankama koje sudjeluju u diobi na ime njezinog suvlasničkog dijela na cijeloj nekretnini pripala u samovlasništvo jedna takva geometrijski određena i novoformirana katastarska čestica koja predstavlja zemljište sa zgradom. Mišljenje je suda da bi se prijedlogom tužitelja odvojeno razvrgla suvlasnička zajednica na samoj zgradi a odvojeno suvlasnička zajednica na okućnici što da je protivno načelu jedinstvenosti nekretnine propisano odredbom čl. 9. st. 1. i 3. ZV-a smatrajući da predmetom razvrgnuća može biti samo zemljište sa zgradom a što konačno ne bi niti bilo provedivo u zemljišnim knjigama.

 

Budući je izostao sporazum stranaka sud utvrđuje da nije moguće razvrgnuće niti prema odredbi čl. 53. ZV-a odnosno uspostavom etažnog vlasništva jer se tuženik nije složio da tužiteljima pripadne stan u prizemlju koji površinom najviše odgovara njihovom suvlasničkom omjeru.

 

Stoga sud odbija prijedlog tužitelja da se odredi geometrijska dioba te određuje civilno razvrgnuće sukladno odredbi čl. 50. st. 4. ZV-a odnosno prodaju predmetne nekretnine na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način te podjelu dobivenog iznosa sukladno suvlasničkim omjerima stranaka

             

Ovaj sud u potpunosti prihvaća izneseno činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primijenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te naprijed iznesene iscrpne pravne zaključke suda prvog stupnja, koji se radi suvišnosti neće ponavljati već se žalitelji na iste upućuju.

 

Žalbenim navodima i tužitelja i tuženika prvenstveno se osporava odluka suda o provođenju civilne diobe te obje stranke smatraju da je geometrijska dioba u konkretnom slučaju moguća pri čemu svaka stranka u žalbi ostaje u okviru svojih zahtjeva te se zalaže za varijantu diobe sukladno svojim tvrdnjama u postupku.

 

Dioba suvlasničke zajednice provodi se sukladno odredbi čl. 50. - 54. ZV-a. Predmet ovog parničnog postupka je razvrgnuće suvlasničke zajednice stranaka na nekretnini kčbr. 5/190  k. o. S., koja u naravi predstavlja obiteljsku kuću sa pomoćnim prostorima te pripadajućom okućnicom. Oko načina razvrgnuća ne postoji sporazum stranaka, radi naprijed iznesenih razloga.

 

Kao prvo treba reći da žalitelji polaze od pogrešnog pravnog pristupa da je u konkretnom slučaju geometrijska dioba moguća pa tako i tužitelji koji smatraju da takvu diobu predstavlja podjela nekretnine prema kojoj se u skladu s nalazom vještaka građevinske struke formiraju dvije ili više stambenih cjelina čime da se vrši dioba samo objekta – građevine a zemljište da se ne cijepa i ne dijeli već se uređuju odnosi kroz međuvlasnički ugovor ili po odluci suda. Naime, takav način diobe najbliži je načinu razvrgnuća uspostavom etažnog vlasništva sukladno odredbi čl. 53. ZV-a za koje je potrebna suglasna odluka suvlasnika što je u konkretnom slučaju izostalo pa se takav način razvrgnuća ne može provesti u konkretnom slučaju kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

 

              Kada sud određuje razvrgnuće suvlasništva, tada je u načinu izbora na koji će se razvrgnuće provesti vezan u prvom redu strogim zakonskim odredbama, a podredno valjanim sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća, ako takav postoji, a moguć je i dopušten, kao i pravom na razvrgnuće isplatom, koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju pravnog posla ili zakona, kako to propisuje odredba čl. 50. st. 1. ZV-a. Prema odredbi st. 2. toga članka, ako sud nije glede načina razvrgnuća vezan u smislu stavka 1. toga članka, tada će djeljive pokretne stvari dijeliti fizički, a nekretnine geometrijski. Prema odredbi st. 4. istog članka ZV-a, ako dioba iz stavka 2. toga članka nije moguća, a da se znatno ne umanji vrijednosti, sud će odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos podijeli razmjerno suvlasničkim dijelovima (civilno razvrgnuće).

 

              Ako se radi o geometrijskoj diobi nekretnine u smislu odredbe čl. 50. st. 2. ZV-a treba reći da je to takav način diobe kojim se povlačenjem crte nekretnina dijeli na dvije samostalne nekretnine, dakle vrši se parcelizacija i osnivaju se nove katastarske čestice koja svaka za sebe predstavljaju samostalnu cjelinu. Kada se radi o zemljištu sa zgradom, geometrijska dioba takve nekretnine bila bi moguća ako se povlačenjem crte ta nekretnina (zemljište sa zgradom) može podijeliti na dvije katastarske čestice koja svaka za sebe predstavlja zasebnu nekretninu sastojeću od zemljišta sa zgradom, a to znači da zgrada koja je na tom zemljištu izgrađena mora biti djeljiva po vertikali u dvije samostalne uporabne cjeline, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja.

 

              Polazeći od utvrđenja u postupku koja proizlaze prvenstveno iz nalaza i mišljenja vještakinje građevinske struke te imajuću u vidu veličinu suvlasničkih omjera tužitelja (zajedno 2/9 dijelova), zatim uvažavajući strukturu prostora i raspored stanova u zgradi pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da nije moguća geometrijska dioba predmetne nekretnine koju čini zemljište sa zgradom jer zgrada koja je izgrađena na zemljištu nije djeljiva po vertikali u samostalne uporabne cjeline pa samim time nije moguće vršenje parcelacije i osnivanje dvije nove katastarske čestice od kojih bi svaka za sebe predstavljala zemljište sa zgradom.

             

U konkretnom slučaju ne postoji valjani sporazum stranaka o načinu razvrgnuća suvlasništva na predmetnoj nekretnini (čl. 50. st. 1. ZV-a) niti sporazum da se razvrgnuće porvede uspostavom etažnog vlasništva prema čl. 53. ZV-a. Isto tako proizlazilo bi da niti jedna od stranaka nema pravo na razvrgnuće isplatom, po osnovi zakona ili pravnog posla (čl. 51.), pa bi prema odredbi čl. 50. st.  2.  ZV-a pristajala mogućnost razvrgnuća geometrijskom diobom. Budući da takva dioba u ovome slučaju radi naprijed iznesenog obrazloženja nije moguća, tada preostaje pravna mogućnost civilnog razvrgnuća sukladno odredbi. čl. 50. st. 4. ZV-a.

 

Stoga je pravilno sud prvog stupnja odlučio kada je odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja za provođenjem geometrijske diobe te odredio civilno razvrgnuće predmetne nekretnine.

 

Pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda i u odnosu na dosuđeni parnični trošak jer je donesena pravilnom primijenom odredbe čl. 154. st. 1. i  čl. 155. ZPP-a te odgovarajuće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 69/93, 87/93, 16/94, 11/96  te „NN“ 91/04, 37/05 i 59/07) ovisno o vremenu poduzimanja pojedine odvjetničke radnje.

 

Slijedom svega obrazloženog, trebalo je žalbe stranaka odbiti kao neosnovane i pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Budući je kod pisanja uvoda, retka četvrtog pobijane presude došlo do očite pogreške u pisanju prezimena tuženika tako da je umjesto riječi „...F....“ napisano „...F....“, valjalo je istu grešku ispraviti primjenom odredbe iz čl. 342. st. 1. i 2. ZPP-a.

 

              Presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke te ujedno i rješenje, kao nepobijani ostaju neizmijenjeni.

 

U Rijeci, 23. listopada 2013. godine