Broj: Rev 1867/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. D. M. iz H., zastupane po punomoćnici J. D., odvjetnici u H., protiv I-tuženika „S. g. - S. b.“ d.d. S., ..., zastupanog po punomoćnici D. I., dipl. iur. i punomoćniku B. B., odvjetniku iz Odvjetničkog društva H. i P. iz Z., ..., te II-tuženika Ž. c. d.o.o. u stečaju iz H., zastupanog po stečajnom upravitelju N. G. iz S., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžx-1570/11 od 13. travnja 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Starom Gradu broj P-204/09-30 od 30. ožujka 2011., u sjednici od 29. listopada 2013.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev i proglašena nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Starom Gradu posl. br. Ovr.462/02 od 11. prosinca 2002. i koja se vodi na nekretninama označenim kao čest. zem. 9/58-kuća, dvor, upisana u zk.ul.br. 2153 k.o. H.. Istodobno je tuženicima naložena naknada parničnih troškova u iznosu od 20.049,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba I-tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda (u izreci te odluke pogrešno je naznačen posl. br. P-204/99 jer je ispravan posl. br. P-204/09) i tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je podnijela reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u nastavku teksta: ZPP). Predlaže preinačenje drugostupanjske presude na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

Prema odredbi iz članka 382. stavak 2. ZPP-a, koji se na temelju odredbe iz članka 53. stavak 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 57/11), primjenjuje u ovom predmetu, u slučajevima u kojima reviziju ne može podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Na temelju odredbe iz članak 382. stavak 3. ZPP-a, u reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Tužiteljica je u reviziji naznačila dva materijalnopravna pitanja i to:

 

              1. Da li samo uvidom u zemljišnoknjižni izvadak, a bez pregleda zemljišne knjige stjecatelj (i pravna osoba kao stjecatelj) uživa zaštitu načela povjerenja u potpunost zemljišne knjige, u smislu odredbe članka 388. stavak 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u svezi s odredbom članka 124. te članka 8. i 14. Zakona o zemljišnim knjigama?

 

              2. Da li ima mjesta primjeni odredaba o načelu povjerenja u zemljišne knjige i time derogiranju odredaba o ništavim pravnim poslovima te o uvjetima za stjecanje hipoteke, u situaciji kada je u provedenom postupku (prvostupanjskom i drugostupanjskom) nesporno utvrđeno da jedan bračni drug (ovdje revidentica) nije znao (savjesnost) za raspolaganje od strane drugog bračnog druga sa imovinom koja čini njihovu bračnu stečevinu?

 

              U odnosu na postavljena pitanja revidentica ističe da pobijana odluka nije podudarna sa shvaćanjem revizijskog suda izraženim odlukama posl. br. Rev-142/2004 od 19. listopada 2005., Rev-599/06 od 26. listopada 2006. i Rev-8/07 od 21. siječnja 2009., ali i Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženu u odluci posl. br. U-III-493/2002 od 13. listopada 2004., pritom se poziva i na različitu praksu drugostupanjskih sudova.

 

              U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP-a, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (članak 392.a ZPP).

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje ovrhe nedopuštenom na nekretninama čest. zem. 9/58-kuća, dvor, upisana u zk.ul.br. 2153 k.o. H., za koje tužiteljica tvrdi da predstavljaju bračnu stečevinu stranaka jer su stečene u braku s II-tuženikom, s tim da je osnovni ugovor o kreditu sklopljen u listopadu 1997., a posljednji dodatak (kojim je predmetna nekretnina dana u zalog radi namirenja tražbina I-tuženika) u siječnju 2000.

 

              Osnovana je tvrdnja revidentice da su postavljena materijalnopravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

              S obzirom na vrijeme stjecanja bračne stečevine (stranke su u braku od 1973., a kuća stranaka koja je predmetom ovrhe izgrađena je do 1980.) mjerodavno pravo u ovom postupku predstavljaju slijedeći propisi:

 

              Članak 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, br. 11/78, 45/89 i 59/90, u daljnjem tekstu: ZBPO), kojim je propisano:

 

              „Imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina.“

 

              Članak 283. ZBPO-a, prema kojem: „Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.“

 

              Članak 57. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09. i 153/09., u daljnjem tekstu: ZV), koji glasi:

 

              „Kad je stvar na temelju zakona u zajedničkom vlasništvu dvaju ili više zajedničara, nema utjecaja na to činjenica da je u zemljišnim knjigama ili bilo gdje drugdje prikazana kao vlasništvo samo nekoga od njih, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti.“

 

              Članak 61. ZV-a kojim je propisano da:

 

              „(1) Zajedničkim stvarima raspolažu zajedničari zajednički; pojedini od njih može stvarju raspolagati samo na temelju ovlasti koju su mu za to dali svi ostali. (2) Iznimno, od stavka 1. ovoga članka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnoga posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva: - na pokretnoj stvari, ako je stvar pribavila na temelju naplatnog a posla, postupajući u dobroj vjeri, - na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. (3) Odredbe stavka 2. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju i na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari.“

 

              Člankom 124. stavak 1. ZV-a, propisano je:

 

              „Stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis.“

 

              U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. (objavljena u „Narodnim novinama“, br. 77/11), na koju se u ovoj pravnoj stvari pravilno pozvao drugostupanjski sud, uz ostalo, izražava se slijedeće pravno shvaćanje:

 

              „…U vezi s navedenim, Ustavni sud napominje da je tužiteljica imala mogućnost zaštiti svoje pravo (zajedničkog) vlasništva sporne nekretnine jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje (zahtijevati upis, pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja, zahtijevati zabilježbu spora, tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom i dr.). Međutim, tužiteljica nije poduzela nijednu od navedenih radnji, već je tužbu za utvrđenje svog suvlasničkog dijela podnijela tek tri (3) godine nakon donošenja rješenja o ovrsi, a njezin suprug, drugotuženik u tom parničnom postupku, priznao je tužbeni zahtjev.

 

              Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da je u osobitim okolnostima konkretnog slučaja činjenica savjesnosti ili nesavjesnosti (prethodnog) postupanja tužiteljice bitna za pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava odnosno za prosudbu ima li mjesta primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige.

 

              U vezi s navedenim, Ustavni sud nadalje primjećuje da je u konkretnom slučaju, prilikom brisanja društvenog vlasništva na zemljištu, bila riječ o uspostavi načela pravnog jedinstva nekretnine iz članka 367. u vezi s člankom 366. ZV-a, na koju uspostavu se ne odnosi načelo (odgode) povjerenja u zemljišne knjige (točka 3. ovog obrazloženja).

 

              Osim toga, u času kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga.

 

              Ustavni sud ovom odlukom djelomično odstupa od svog dosadašnjeg stajališta o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, predmet kojeg je zajednička imovina bračnih drugova, uslijed koje (ništavosti) kod takvih raspolaganja ne vrijedi (derogira se) načelo povjerenja u zemljišne knjige u korist trećih (odluke broj: U-III-493/2002 od 13. listopada 2004. i U-III-821/2007 od 18. lipnja 2008. - vidi točke 6. i 7. obrazloženja ove odluke).

 

              Sukladno utvrđenjima u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke, Ustavni sud smatra da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa.“

 

              Iz sadržaja navedene odluke vidljivo je da je i kod Ustavnog suda došlo do djelomičnog odstupanja od dotadašnjeg stajališta o apsolutnoj ništavosti pravnog posla sklopljenog po (samo) jednom bračnom drugu, predmet kojeg je zajednička imovina bračnih drugova, uz zaključak da je za ocjenu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe bitna pretpostavka - postojanje savjesnosti i poštenja treće osobe.

 

              Donoseći presudu kojom je prihvatio tužbeni zahtjev sud prvog stupnja utvrđuje da tužiteljica nije imala nikakvih saznanja o osnivanju hipoteke na zajedničkoj nekretnini, odnosno da svom suprugu nije dala nikakvu suglasnost za taj pravni posao. Zbog toga smatra da tužiteljica glede predmeta ovrhe, s obzirom na odredbe o izvanrednoj upravi suvlasničkom nekretninom ima pravo koje sprječava ovrhu (pravo suvlasništva).  

 

              U konkretnoj pravnoj stvari, drugostupanjski sud utvrđuje da je I-tužena banka bila savjesna stjecateljica založnog prava na spornoj nekretnini kojom je raspolagao II-tuženik suprug tužiteljice i jednini zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine na kojoj je upisana hipoteka u korist I-tuženice. Pritom utvrđuje da je II-tuženik opteretio spornu nekretninu hipotekom u siječnju 2000., a da tužiteljica u odnosu na takvo stanje radi zaštite svojih prava nije poduzimala ništa sve do ovršnog postupka i rješenja o ovrsi od 11. prosinca 2002. Zbog toga je preinačio prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

 

              Na temelju prije naznačenih zakonskih odredbi, odgovarajući na postavljena pitanja, valja zaključiti da je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, odlučno postojanje savjesnosti i poštenja treće osobe (u ovom slučaju stjecatelja založnog prava na nekretnini).

 

              Iz činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova i njihovih zaključaka, neupitno je da je I-tužena banka, kao treća osoba, bila savjesna stranka u postupku, dakle, bila je sudionik pravnog posla u dobroj vjeri pa je time, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, stekla založno pravo sporne nekretnine kao da na njoj ne postoje suvlasnička prava tužiteljice, koja u tom trenutku nisu bila upisana.

 

              Međutim, ako tužiteljici doista nisu bila poznata raspolaganja njezinog supruga niti ta okolnost ništa ne mijenja jer je ona propustila zaštititi svoja suvlasnička prava na nekretnini koja je predmet ovrhe i to ne samo od trenutka kada je II-tuženik opteretio nekretninu hipotekom, nego još od onda kada je izvanknjižno, na osnovi zakona (ZBPO) stekla pravo suvlasništva odnosne nekretnine (1980.).

 

              Osim toga, u situaciji kada su dva sudionika navedenog pravnog odnosa savjesna, odnosno kada je jedan od njih treća osoba - stjecatelj u dobroj vjeri, a druga je bračni drug koji nije bio sudionik pravnog posla (koji je za posljedicu imao opterećenje hipotekom i njegovog suvlasničkog dijela nekretnine), polazeći od svrhe i značaja odredbi o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige (članak 122. ZV-a), prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Stoga je to pravilo i onda kada je bračni drug bio savjestan i nije znao za raspolaganja drugog bračnog druga, odnosno kada su stjecatelj i takav bračni drug istodobno bili u dobroj vjeri.

 

              Slijedom toga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari neosnovan.

 

Prema tome, ispitujući pobijanu presudu samo u granicama postavljenih materijalnopravnih pitanja, utvrđuje se da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena pa je, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

U Zagrebu, 29. listopada 2013.