Broj: Gž 1020/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

                        U ime Republike Hrvatske, Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od predsjednice tog suda Josite Begović, kao predsjednice vijeća, te Emira Čustovića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, i Đorđa Benussi, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. D., D., P. D. 1, protiv tuženika S. K., P. za Z. 988, M., kojeg zastupa M. O., odvjetnik u D., radi iseljenja i predaje, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P.1112/03 od 24. svibnja 2013.godine, u sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2013.godine

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

                        Žalba se djelomično uvažuje, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P.1112/03 od 24. svibnja 2013.godine:

 

a)      potvrđuje:

 

-          u točki I. izreke rješenja,

 

-          u točki I. izreke presude, u dijelu točke II. presude kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju svotu od 129.356,64 kn sa zakonskim zateznim kamatama, na mjesečne obroke koji su dospjeli u razdoblju od lipnja 2002.godine pa do prosinca 2007.godine, od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 31. prosinca 2007.godine, te sa zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, na iznose koji su dospjeli u razdoblju od siječnja 2008.godine pa do svibnja 2013.godine, od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do dana plaćanja,

-           u točki III. presude, 

 

b)      preinačuje u dijelu točke II. presude kojim je tuženiku naloženo plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznose koji su dospjeli u razdoblju od studenog 2002.godine pa do prosinca 2007.godine za razdoblje od 1. siječnja 2008.godine pa do dana plaćanja tako da se za navedeno razdoblje nalaže tuženiku na te iznose platiti zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena,

 

c)      ukida u dijelu točke II. izreke presude kojim je tuženiku naloženo plaćanje svote od 60.678,32 kn.

 

Obrazloženje

 

                        Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da u roku 15 dana preda tužitelju nekretnine zemljišnoknjižne oznake čest. zgr. 559 i čest. zem. 1097/2 i 1096/2 k.o. G., što se nalaze na adresi N. i M. P. 13 u D., slobodne od osoba i stvari. Nadalje naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju korist koju je imao od uporabe stvari u iznosu od 194.034,96 kn, koja svota se odnosi na razdoblje od studenog 2002.godine pa do svibnja 2013.godine, zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do dana plaćanja. Ujedno je obvezan tuženik na plaćanje parničnih troškova u svoti od 2.290,00 kn.

 

Rješenjem je dopuštena objektivna preinaka tužbe u podnescima tužitelja od 8. studenog 2005.godine i 16. prosinca 2010.godine, a odbačena, kao preuranjena, tužba u dijelu u kojem je tužitelj tražio plaćanje svote od 1.026,00 kn mjesečno za ubuduće.

 

Tuženik je izjavio žalbu protiv presude i točke I. rješenja zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, ili da se presuda i rješenje ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

                        Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

                        Na žalbu nije odgovoreno.

 

                        Žalba je djelomično osnovana.

 

                        Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, vlasnika nekretnine zemljišnoknjižne oznake čest. zgr. 559 i čest. zem. 1097/2 i 1096/2 k.o. G., u naravi stambeni objekt površine 333 m² zajedno sa okolnim zemljištem površine 813 m² , što se nalazi na adresi N. i M. P. 13 u D., za predaju u posjed navedenih nekretnina, kao i zahtjev za plaćanje novčane svote od 1.026,64 kn mjesečno na ime naknade koristi koju je tuženik imao od uporabe predmetnih nekretnina, i to za razdoblje od mjeseca studenog 2002.godine pa nadalje.

 

                        Prilikom podnošenja tužbe tužitelj je tražio samo predaju u posjed nekretnine, da bi naknadno, u podnescima od 8. studenog 2005.godine i 16. prosinca 2005.godine, pored zahtjeva za predaju stvari podnio i zahtjev za naplatu novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove.

 

                        Prvostupanjski sud je ispravno dopustio objektivnu preinaku tužbe isticanjem zahtjeva za naplatu novčanog potraživanja uz zahtjev za predaju, jer je to svrsishodno za razrješenje svih odnosa među strankama u pogledu predmetne nekretnine.

 

                        Prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, pravilno zaključio da je tužitelj vlasnik nekretnine čiju predaju traži, te da je tuženik drži u posjedu bez valjanog pravnog osnova, slijedom čega mu je naložio predaju u posjed nekretnine oslonom na odredbu članka 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – u daljnjem tekstu ZV).

 

                        Kada se radi o dijelu presude kojim je tuženiku naložena predaja u posjed (točka I. izreke) prvostupanjski sud je za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke dao jasne i uvjerljive razloge koji nisu dovedeni u pitanje navodima žale, pa se žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na te razloge.

 

                        Ne može se prihvatiti tvrdnja žalitelja da tužitelj nije aktivno legitimiran u sporu za predaju u posjed predmetne nekretnine i naplatom novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove. Okolnost da je predmetna imovina konfiscirana i da se vodi postupak za povrat nekretnine pred nadležnim Uredom državne uprave Dubrovačko-neretvanske županije po odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ne utječe na aktivnu legitimaciju tužitelja, koji je uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine. Naime, odluka nadležnog tijela uprave kojom se daje (vraća) u vlasništvo nekretnina nasljednicima konfiskata je konstitutivne prirode, to znači da je do pravomoćnosti te odluke vlasništvo na nekretnini  nepromijenjeno, što u konkretnom slučaju znači da je tužitelj vlasnik nekretnine do pravomoćnosti odluke nadležnog tijela kojom se prihvaća zahtjev za vraćanje nekretnine, i kao takav aktivno je legitimiran u ovom sporu.

 

                        Tuženik nema pravo na posjed, jer je odluka (zaključak) Stožera civilne zaštite D. broj 509 od 3. ožujka 1993.godine, kojom je tuženiku nekretnina dodijeljena na privremeno zbrinjavanje, stavljena izvan snage zaključkom Stožera civilne zaštite D. Klasa: 810-06/94-01/35, od 29. rujna 1994.godine i Odlukom od 5. listopada 1994.godine, a tuženik nije stekao pravo na posjed predmetne nekretnine ni na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, jer mu komisija za privremeno preuzimanje i korištenje imovine nije dala ovu nekretninu u privremeni posjed.

 

                        Budući je tuženik u utuženom razdoblju, od studenog 2002.godine pa do dana presuđenja, koristio tužiteljevu nekretninu (stan s okućnicom) bez valjane pravne osnove, tužitelju pripada pravo na naknadu koristi koju je tuženik ostvario na ovaj način. U smislu odredbe članka 219. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08: dalje ZOO), visinu koristi prvostupanjski sud je utvrdio na osnovi Izračuna visine mjesečne naknade glede koristi od uporabe stana – zgrade – u vlasništvu G. D. koji je donio G. D. 13. ožujka 2001.godine, a prema kojoj visina naknade iznosi 1.026,64 kn. Nema sumnje da je visina koristi koju je tuženik ostvario korištenjem tužiteljeve nekretnine za stanovanje, a radi se o zgradi površine 333 m²   na području L., zasigurno iznosu 1.026,64 kn mjesečno koliko je tužitelj tražio. Tuženik u žalbi ne dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda o ovoj činjenici.

 

                        Kada se zbroje zatražene svote na ime stjecanja bez osnove za utuženo razdoblje od studenog 2002.godine pa do svibnja 2013.godine, dakle, radi se od 126 mjeseci, proizlazi da tužiteljeva tražbina za ovo razdoblje iznosi 129.356,64 kn (126x1.026,64 kn), a prvostupanjski sud je u točki II. izreke pobijane presude za to razdoblje tužitelju dosudio svotu od 190.034,96 kn, pa žalitelj s pravom ukazuje da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev. Stoga je temeljem odredbe članka 369. stavak 5. ZPP-a presudu u tom (prekoračenom) dijelu valjalo ukinuti (točka c. izreke).

 

                        Tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana dospijeća kako je to naznačeno u izreci presude (točka II. izreke) jer je bio nesavjestan stjecatelj, s obzirom da ga je tuženik pozvao da mu vrati nekretninu u posjed prije podnošenja tužbe.

 

                        Za sve tražbine koje su dospjele do 1. siječnja 2008.godine tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana dospijeća svake pojedine tražbine pa do 31. prosinca 2007.godine (što je potvrđeno točkom a. izreke ove presude i rješenja), a od 1. siječnja 2008.godine na te tražbine ima pravo na zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena. S obzirom da su na sve tražbine dosuđene zakonske zatezne kamate od 1. siječnja 2008.godine pa nadalje, to je prvostupanjsku presudu valjalo u tom dijelu preinačiti i tužitelju dosuditi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena (točka b. izreke).

 

                        Nekretnine čiju predaju tužitelj traži dovoljno su identificirane navođenjem zemljišnoknjižnih oznaka tih nekretnina, i navođenjem adrese na kojoj se nalaze. Tvrdnja žalitelja da jedna od nekretnina predstavlja pomorsko dobro, a da je na drugoj nekretnini treća osoba izgradila zgradu su iznesene u žalbi i radi se o nepotkrijepljenim tvrdnjama, pa se kao takve, ne mogu uzeti u obzir kod donošenja odluke povodom žalbe tuženika.

 

                        S obzirom da je prvostupanjski sud pravilno tuženiku naložio plaćanje parničnih troškova oslonom na odredbu članka 154. stavak 3. ZPP-a, jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi.

 

Radi iznesenog, a na temelju odredbi članaka 368. stavak 1., 373. stavak 3. i članka 369. stavak 5. ZPP-a presuđeno je i riješeno kao u izreci.

                       

U Dubrovniku, 30. listopada 2013. godine