Broj: Rev-x 1073/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja D. S., II-tužiteljice M. M. i III-tužiteljice V. T., svi iz Z., svi zastupani po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. & P. iz Z., protiv tužene E. R. iz Z., zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku u Z., radi činidbe, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3775/10-2 od 26. listopada 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4616/02 od 24. prosinca 2009., u sjednici održanoj 5. studenoga 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4616/02 od 24. prosinca 2009. naloženo je tuženoj na gornjoj etaži zgrade (tavanski prostor i terasa) u Z., …, sagrađene na zk. čbr. 5160/19 upisane u zk.ul. br. 10046 k.o. Grad Z. ukloniti sa tavanskog prostora koji gleda na uličnu južnu stranu i dijela terase (označenom roza i zelenom bojom na nacrtu građevinskog vještaka D. G. od 29. svibnja 2003.) dograđeni stambeni prostor koji prelazi površinu garsonijere od 36 m² i omogućiti tužiteljima nesmetan suposjed južnog dijela tavanskog prostora (označenom zelenom bojom u nacrtu građevinskog vještaka D. G. od 29. svibnja 2003.) i dijela terase, te je ujedno tuženoj naloženo isplatiti tužiteljima iznos 31.050,34 kn s pripadajućom zateznom kamatom na ime parničnih troškova.

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3775/10-2 od 26. listopada 2010. potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

 

Prema odredbi čl. 385. st. 2. ZPP-a protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. tog Zakona kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda, revizija se zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6., 7., 8., 10., 11. i 12. tog Zakona može podnijeti samo ako je podnositelj revizije zbog tih povreda žalbom pobijao prvostupanjsku presudu ili ako su te povrede učinjene tek u drugostupanjskom postupku.

 

Osporavajući zakonitost pobijane drugostupanjske presude tužena u reviziji upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, a koju da je počinio prvostupanjski sud, a koju da ni drugostupanjski sud nije sankcionirao odlučujući o žalbi.

 

Iz sadržaja žalbe tužene podnesene protiv prvostupanjske presude razvidno je da tužena istu nije u žalbi pobijala iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, već da na ovu bitnu povredu ukazuje tek prvi put u reviziji, a što međutim nije dopušteno na temelju odredbe čl. 385. st. 2. ZPP-a, a zbog čega je ovaj revizijski razlog neodlučan, te se dalje na njega ovaj sud i neće osvrtati.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a pošto pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe tako da je pobijana presuda razumljiva i može se ispitati. S tim u svezi treba reći da su nižestupanjski sudovi, a polazeći od nalaza vještaka D. G. i vještačenju priložene skice spornog prostora pravilno definirali i precizirali sporne dijelove tavanskog prostora, te krovne terase, a koji su obuhvaćeni prihvaćenim tužbenim zahtjevom.

 

Revizijski pak navodi tužene kojima prigovarajući pravilnosti ocjene izvedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova te ujedno vrši preocjena izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 375. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za uklanjanje radova izvedenih od strane tužene na zajedničkim dijelovima zgrade u Z., … i baš na tavanskom prostoru, te krovnoj terasi te zgrade. Takav zahtjev tužitelji postavljaju kao suvlasnici te zgrade čiji ukupni suvlasnički dijelovi iznose 44/48 dijela, u odnosu na tuženičin izvanknjižni suvlasnički dio koji iznosi 4/48 dijela.

 

Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev nakon što su utvrdili da je tužena neovlašteno pristupila preuređenju te nadogradnji dijela tavanskog prostora i krovne terase, sve pozivom na odredbu čl. 161. st. 1. u svezi s odredbom čl. 42. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06 i 141/06 – dalje: ZV).

 

Tužena u reviziji dalje prigovara osnovanosti zahtjeva držeći da su sporni dijelovi koji su adaptacijom pripojeni stanu tužene od ranije sastavni dio tog stana.

 

Kako je to već prethodno rečeno takvi prigovori su činjenične naravi i kao takvi ne mogu biti predmetom ocjenjivanja u revizijskom stupnju postupka. No, obzirom na rezultate provedenog postupka proizlazi:

 

- da su stranke i dalje suvlasnici zgrade u Z., … pošto etažiranje te zgrade nije provedeno, tako da su tužitelji i pravni prednik tužene i dalje upisani u zemljišnim knjigama kao njezini suvlasnici od čega su prvotužitelj i drugotužiteljica suvlasnici svaki u 14/48 dijela, a trećetužiteljica u 16/48 dijela, dok je izvanknjižni suvlasnički dio tužene a prema ugovoru o darovanju sklopljenom 14. veljače 2000. između D. K. (zemljišnoknjižnog suvlasnika u 4/48 dijela) i tužene iznosi 4/48 dijela, time

 

- da je tužena u posjedu garsonijere na III. katu time

 

- da je bez prethodne a ni naknadne suglasnosti tužitelja poduzela radove na zajedničkim dijelovima zgrade i baš dijelu tavanskog prostora i krovnoj terasi u smislu dogradnje i preuređenja (u nacrtu vještaka prikazani roza i zelenom bojom),

 

to su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev nalaganjem uklanjanja izvedenih radova i omogućavanjem tužiteljima nesmetanog suposjeda tih prostora kao zajedničkih dijelova zgrade.

 

Naime, kod činjenice da su stranke prema odredbi čl. 36. ZV suvlasnici predmetne zgrade, oni svi zajedno a u smislu odredbe čl. 39. ZV-a imaju pravo i upravljanja tom stvari.

 

Prema odredbi st. 2. čl. 39. ZV-a kada je neki suvlasnik poduzeo poslove glede suvlasničke stvari bez potrebne suglasnosti ostalih, primjenjuju se pravila o poslovodstvu bez naloga.

 

Poslovi koje je tužena kao vanknjižni suvlasnik poduzela na predmetnoj zgradi u vidu dogradnje i preuređenja po svojoj naravi spadaju u izvanredne poslove, pošto premašuju okvire redovitog upravljanja, pa je za poduzimanje istih potrebna suglasnost svih suvlasnika, sve u smislu odredbe čl. 41. st. 1. ZV-a, a koja je u ovom slučaju nesporno izostala.

 

 

Obzirom na to, a kod činjenice da u smislu odredbe čl. 42. st. 1. ZV-a svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, pa time i zajedničkih dijelova zgrade koje je tužena zauzela, unatoč protivljenju tužitelja, to je a na temelju odredbe čl. 161. st. 1. ZV-a osnovan zahtjev tužitelja za predaju im zajedničkih dijelova zgrade zauzetih od tužene.

 

Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci, sve na temelju odredbe č. 393. ZPP-a.

 

U Zagrebu, 5. studenoga 2013.