Broj: Gž-3909/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu Mari Beljan Čamber, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja L. R. iz C., zastupanog po punomoćnici S. M. Č., odvjetnici iz R., protiv tuženika 1. F. N. i 2. W. N., oboje iz M., zastupanih po punomoćnici G. O. K., odvjetnici iz K., radi smetanja posjeda, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-89/2013 od 28. veljače 2013. godine, dana 22. studenoga 2013. godine

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-89/2013 od 28. veljače 2013. godine.

 

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              U točki I. izreke rješenja suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji je glasio:

 

              „Tuženici F. N. i W. N. su dana 29. siječnja 2013. godine smetali tužitelja L. R. u posljednjem mirnom posjedu poslovnog prostora u stambeno – poslovnom objektu u C., na k.č.br. 1304/3 k.o. C., zk.ul. 3143, površine 20 m2, a koji prostor se sastoji od prostorije za usluživanje, kuhinje, pripadajućih skladišta i sanitarnog čvora, na način da su dana 29. siječnja 2013. dali nalog K. vodovod Ž. d.o.o. i E. P. ured C. da tužitelju isključe vodu i struju odnosno skinu vodomjer br. 1481749, a što su isti i učinili istog dana, čime je tužitelju ograničeno izvršavanje faktične vlasti nad istim prostorom, pa se tuženicima zabranjuje svako takvo ili slično smetanje, te nalaže uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja na način da se tužitelju postavi vodomjer br. 1481749, te omogući nesmetano korištenje vode i struje u poslovnom prostoru, a koji prostor se sastoji od prostorije za usluživanje, kuhinje, pripadajućih skladišta i sanitarnog čvora, te im se nalaže da tužitelju naknade parnični trošak, sve u roku od 8 dana.“

 

              Istim rješenjem u točki II. njegove izreke odbijen je kao neosnovan prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere kojom bi tuženicima bilo naloženo da u roku od 24 sata po dostavi prijepisa rješenja o privremenoj mjeri prestanu s daljnjim uznemiravanjem tužitelja u mirnom posjedu poslovnog prostora pobliže opisanog u točki I. izreke istog rješenja, da ne poduzimaju daljnje radnje u vidu isključenja vode i struje tužitelju, te da prostor vrate u stanje u kojem je bio prije smetanja posjeda odnosno da dopuste uključenje struje i vode i povuku svoj prijedlog K. V. Ž. d.o.o. i E., P. ured C. da se tužitelju isključi voda i struja odnosno skine vodomjer broj 1481749. Nadalje, da im se zaprijeti novčanom kaznom u iznosu od 30.000,00 kuna ukoliko ne postupe sukladno donesenoj privremenoj mjeri, uz upozorenje da će u slučaju suprotnog postupanja od onoga određenog privremenom mjerom sud na prijedlog tužitelja izreći tuženicima zapriječenu novčanu kaznu, te da privremena mjera traje do pravomoćnog okončanja ovoga spora.

 

U točki III. izreke istoga rješenja obvezan je tužitelj naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna.

 

              Protiv toga rješenja žali se tužitelj predlažući uvaženjem njegove žalbe rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak, podredno rješenje preinačiti i njegovom tužbenom zahtjevu kao zahtjevu za određivanje privremene mjere u cijelosti udovoljiti.

 

              Tuženici nisu odgovorili na žalbu tužitelja.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Tužbenim zahtjevom u ovoj parnici tužitelj je u odnosu na tuženike zatražio zaštitu svojeg posljednjeg posjeda na poslovnom prostoru u stambeno-poslovno objektu u C., koji je pobliže opisan u točki I. izreke pobijanog rješenja, zahtijevajući da se utvrdi da su ga tuženici smetali u tome posjedu time što su dana 29. siječnja 20213. godine dali nalog K. vodovod Ž. d.o.o. i E., P. ured C. da isključe vodi i struju odnosno da skinu vodomjer u tome poslovnom prostoru što da su navedena trgovačka društva i učinila istoga dana, te je tužitelj zatražio uspostavu ranijeg posjedovnog stanja na način da mu se postavi navedeni vodomjer čiji broj navodi u tužbenom zahtjevu i omogući korištenje vode i struje u poslovnom prostoru, te da se tuženicima ujedno izrekne zabrana svakog takvog ili sličnog smetanja tužiteljevog posjeda ubuduće.

 

              Među strankama nije bilo ni prijeporno da je tužitelj u posljednjem mirnom posjedu predmetnog poslovnog prostora u kojem ima ugostiteljski objekt (restoran).

 

              U postupku je utvrđeno da je K. V. Ž. d.o.o. dana 29. siječnja 2013. godine skinulo vodomjer preko kojega je vršena opskrba toga poslovnog prostora vodom, međutim, da je navedeno komunalno društvo skinuti vodomjer istoga dana vratilo nazad i da je time ponovno uspostavljena opskrba navedenog ugostiteljskog objekta vodom, a na temelju pismena naslovljenog „promemorija“ od 29. siječnja 2013. godine, u kojem se navodi da je vodomjer skinut na zahtjev vlasnika toga poslovnog prostora, dakle tuženika u ovome predmetu, da je potom na zahtjev tužitelja vodomjer istog dana vraćen nazad i time uspostavljena opskrba poslovnog prostora vodom, da postoji nepodmireni dug tužitelja (njegovog ugostiteljskog obrta) za potrošenu vodu te da u slučaju neplaćanja toga duga do 08. veljače 2013. godine to komunalno društvo ima pravo skinuti tužitelju vodomjer za opskrbu poslovnog prostora vodom. Također je u postupku utvrđeno da od strane E., P. ured C. nije uopće bila isključena opskrba toga poslovnog prostora električnom energijom.

 

              Na temelju tih činjeničnih utvrđenja, te činjenice da je tužitelj tužbu u ovoj posjedovnoj parnici podnio dana 06. veljače 2013. godine (što proizlazi iz prijamnog pečata na samoj tužbi- list 1. spisa) sud prvog stupnja utvrđuje da je time što je na tužiteljev zahtjev istoga dana navedeno komunalno društvo skinuti vodomjer vratilo nazad i time ponovno uspostavilo opskrbu poslovnog prostora vodom, tužitelj posluživši se institutom samopomoći uspostavio ranije stanje svoga posjeda na tome poslovnom prostoru u smislu odredbe članka 21. stavka 4. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ 91/96, s naknadnim izmjenama i dopunama – u nastavku: ZV) i da mu ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu u ovome sudskom postupku sukladno odredbi članka 22. u svezi s odredbom iz članka 21. stavka 1. i 4. ZV-a, pa tužbeni zahtjev tužitelja za posjedovnu zaštitu sud odbija kao neosnovan u cijelosti (točka I. izreke pobijanog rješenja).

 

Budući je u postupku utvrđeno da trgovačko društvo E., P. ured C. uopće nije ni isključio predmetni poslovni prostor iz elektromreže te da je isti kontinuirano imao urednu opskrbu električnom energijom, sud prvog stupnja i u tome dijelu utvrđuje tužbeni zahtjev za posjedovnu zaštitu neosnovanim pa ga odbija. Pri tome smatra potpuno neodlučnim da li su tuženici eventualno takav nalog navedenom trgovačkom društvu dali, kako to tvrdi tužitelj, ili pak to nisu učinili, kako to oni tvrde.

 

              Posljedično tome sud odbija kao neosnovan i prijedlog tužitelja za osiguranje njegove nenovčane tražbine u ovoj posjedovnoj parnici određivanjem privremene mjere sadržaja pobliže navedenu u točki II. izreke istoga rješenja, jer iz činjenice da je njegov tužbeni zahtjev za posjedovnu zaštitu odbijen proizlazi da nije učinio vjerojatnim tu svoju nenovčanu tražbinu, što je jedna od nužnih pretpostavki za određivanje predložene privremene mjere sukladno odredbi članka 346. stavka 1. Ovršnog zakona („NN“ 112/12 - u nastavku: OZ).

             

              Činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja kao pravilne u svemu prihvaća i ovaj sud, jer ih tužitelj žalbenim navodima ni u čemu nije uspio dovesti u sumnju.

 

              Sve žalbene prigovore koje navodi u žalbi tužitelj je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, te je sud prvog stupnja u razlozima pobijanog rješenja na sve te prigovore i odgovorio.

 

Zato valja dodatno odgovoriti samo na žalbeni navod tužitelja da je u konkretnom slučaju bilo osnove udovoljiti dijelu njegovog tužbenog zahtjeva za posjedovnu zaštitu kojim je tražio izricanje tuženicima zarane ubuduće takvog ili sličnog smetanja njegovog posjeda na predmetnom poslovnom prostoru. Udovoljiti samo tome dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja za posjednu zaštitu bilo bi osnove jedino u situaciji da je do uspostave ranijeg posjedovnog stanja na predmetnom poslovnom prostoru došlo nakon pokretanja ove posjedovne parnice, bilo na način da je tu uspostavu ostvario sam tužitelj posluživši se institutom samopomoći u okviru rokova propisanih odredbama ZV-a ili pak na način da su to učinili tuženici, budući je u konkretnom slučaju moguće istim učinom ostvariti ponovno smetanje posjeda (davanjem naloga za isključenje opskrbe vodom i električnom energijom za taj poslovni prostor). U situaciji kada je ranije posjedovno stanje uspostavljeno prije podnošenja tužbe radi posjedovne zaštite tužitelju za slučaj ponovnog smetanja njegovog posjeda na predmetnom poslovnom prostoru istim ili sličnim učinom smetanja, kako ga je tužitelj označio u tužbenom zahtjevu u ovoj posjedovnoj parnici, ostaje jedino mogućnost podnošenja nove tužbe radi posjedovne zaštite u odnosu na taj čin smetanja.

 

              Jednako tako za ocjenu zakonitosti pobijanog rješenja ni u čemu nije odlučan sadržaj naprijed navedenog podneska pod nazivom „promemorija“ od 29. siječnja 2013. godine koji je sastavljen od strane K. V. Ž., kojim je tužitelj preuzeo određene obveze prema tome komunalnom društvu s ciljem da njegov poslovni prostor bude kontinuirano opskrbljen pitkom vodom, među kojima je i obveza tužitelja pokrenuti protiv ovdje tuženika sudski postupak radi zaštite posjeda i dostaviti tome trgovačkom društvu rješenje o smetanju posjeda, odnosno rješenje kojim se određuje privremena mjera prema prijedlogu tužitelja u ovoj parnici. Neovisno od ishoda ove posjedovne parnice, tužitelju ostaje mogućnost svoje eventualno pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora ostvarivati u zasebnom sudskom postupku sukladno odredbi članka 26. ZV-a.

 

              Budući je sud prvog stupnja pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi posjedovne zaštite, pravilno je odbio kao neosnovan i njegov prijedlog za određivanje predložene privremene mjere radi osiguranja te nenovčane tražbine, pa je i u tome dijelu žalba tužitelja neutemeljena.

 

              Zakonita je i odluka o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke pobijanog rješenja, jer je tužitelj ovu parnicu izgubio pa je obvezi naknaditi tuženicima parnični trošak sukladno odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, s naknadnim izmjenama i dopunama – u nastavku: ZPP).

 

              Budući donošenjem pobijanog rješenja nije ostvarena ni neka od bitnih procesnih povreda na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavka 2. u svezi s odredbom iz članka 381. ZPP-a, valjalo je žalbu tužitelja kao neosnovanu odbiti i to rješenje u cijelosti potvrditi, pa je tako i odlučeno u točki I. izreke ovoga rješenja pozivom na odredbu iz članka 380. točke 2. ZPP-a.

 

              Tužitelj je ovaj žalbeni postupak izgubio, pa je valjalo odbiti kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troška toga postupka, kako je to i odlučeno u točki II. izreke ovoga rješenja pozivom na odredbu iz članka 166. stavka 1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 22. studenoga 2013. godine