Broj: Rev 2084/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. T. iz V. K., koju zastupaju punomoćnici Z. K. i D. D., odvjetnici u B., protiv prvotuženika D. T. iz N. i drugotužene E. & S. B. d.d. sa sjedištem u R., koju zastupa punomoćnica V. V. Ž., odvjetnica u B., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji drugotužene protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-1700/11-3 od 6. veljače 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu, Stalna služba u Čazmi br. P-391/09-99 od 24. lipnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2013.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija drugotužene i ukidaju se presude Općinskog suda u Ivanić Gradu, Stalna služba u Čazmi br. P-391/09-99 od 24. lipnja 2011. i Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-1700/11-3 od 6. veljače  2013., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

O troškovima sastava revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja proglašena je nedopuštenom ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Čazmi br. Ovr-817/05 na 2/5 dijela nekretnine u suvlasništvu tužiteljice upisane u z.k.ul.br. 672 k.o. N. i to čkbr. 197/2 kuća i dvor sa 300 čhv (toč. I. izreke), a koja je pokrenuta po prijedlogu drugotužene kao ovrhovoditeljice, protiv prvotuženika kao ovršenika. Toč. II. iste prvostupanjske presude naloženo je prvotuženiku i drugotuženoj da nadoknade tužiteljici parnične troškove za pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve pod prijetnjom ovrhe.

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe prvotuženika i drugotužene i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv presude suda drugoga stupnja drugotužena je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP), navodeći da istu podnosi i temeljem čl. 354. st. 1. i st. 2. ZPP-a, u vezu čl. 385. st. 1. ZPP-a, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba ZPP-a. Predlaže se da se preinače obje nižestupanjske presude, uz naknadu troškova postupka ili, podredno da ovaj sud ukine u cijelosti ili djelomično obje odluke ili samo drugostupanjsku odluku, te predmet vrati sudu prvoga stupnja odn. drugog stupnja na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija drugotužene je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka (tzv. redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa se tako primjerice navodi:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

 

2) ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U svakom slučaju u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 3. istog članka).

 

 

Drugotužena, pozivom na zauzeta shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci br. U-III-103/08 od 14. lipnja 2011., kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2058/11-2 od 11. siječnja 2012., te na nepodudarnost pobijane drugostupanjske odluke s tim shvaćanjem, postavlja pitanje da li je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja imovinom stečenom u braku, temeljem odredbi Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ br. 11/78, 45/89 i 59/90 - dalje: ZBPO) u odnosu na treće osobe, pored pretpostavke suglasnosti bračnog druga, bitna i pretpostavka savjesnosti i poštenja ne samo bračnih drugova već i treće osobe.

 

U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

- da je predmetnu nekretninu (sa starom kućom, štalom i štagaljem) prvotuženik stekao darovanjem od roditelja, te da je, prije sklapanja braka s tužiteljicom izgradio prizemlje predmetne nekretnine;

 

- da je prvotuženik u vrijeme sklapanja sporazuma o osnivanju založnog prava za korist pravnog prednika drugotužene bio upisan kao samovlasnik predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi, te je u korist pravnog prednika drugotužene upisano pravo zaloga pod br. Z-625/82 i Z-255/95;

 

- da su tužiteljica i prvotuženik sklopili brak 13. studenoga 1982., tijekom kojeg braka su zajedničkim radom doprinosili stjecanju zajedničke imovine i izgradili kat predmetne nekretnine (čime je vrijednost nekretnine uvećana za 40.570,51 EUR), da je njihova životna zajednica faktično prestala 8. prosinca 2002., a da je brak razveden 11. travnja 2003.;

 

- da je 3. ožujka 2003. sklopljen Sporazum o osiguranju novčane tražbine br. OU-297/03, temeljem kreditnog zahtjeva prvotuženika za reprogramiranjem ranijeg kredita iz 1998., uslijed čega je u zemljišnoj knjizi uknjiženo založno pravo za korist drugotužene pod brojem Z-249/03;

 

- da tužiteljica nije dala suglasnost niti odobrenje za zasnivanje založnog prava na predmetnoj nekretnini;

 

- da je rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-817/05 od 4. kolovoza 2005. određena ovrha na predmetnoj nekretnini, temeljem ovršnog prijedloga drugotužene protiv prvotuženika, u kojem ovršnom predmetu je tužiteljica, povodom njenog prigovora, kao treća osoba upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na njenom suvlasničkom dijelu;

 

- da su tužiteljica i prvotuženik u parničnom predmetu kod prvostupanjskog suda posl. br. P-118/04 sklopili 14. studenoga 2006. sudsku nagodbu kojom su suglasno utvrdili da je tužiteljica suvlasnica predmetne nekretnine u 2/5 dijela, a prvotuženik u 3/5 dijela.

 

Drugostupanjski sud pobijanom odlukom prihvaća stav da niti činjenica da je založno pravo na predmetnoj nekretnini bilo zasnovano još 1982., niti činjenica da ovršna tražbina predstavlja reprogramiranu kreditnu obvezu nisu od utjecaja na ishod spornog odnosa jer je izričitom zakonskom odredbom čl. 283. ZBPO isključena mogućnost raspolaganja i opterećivanja udjelom u zajedničkoj imovini bez suglasnosti bračnog druga, jer tužiteljica nije bila upoznata s time da prvotuženik podiže kredit radi reprogramiranja starog duga i zasniva založno pravo na predmetnoj nekretnini. Dakle, kako je izostala suglasnost tužiteljice za zasnivanje opisanog založnog prava, ugovor koji u prvostupanjskom ovršnom postupku predstavlja ovršnu ispravu djelomično je ništav, temeljem čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), pa je slijedom toga izostala i pretpostavka valjanosti pravnog posla potrebna da bi se drugotužena mogla pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige, u smislu čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZV).

 

O ovom materijalnopravnom pitanju ovaj revizijski sud već je zauzeo shvaćanje u odluci br. Rev 2058/11-2 od 11. siječnja 2012., prema kojemu je za prosudbu o pravnoj valjanosti, odnosno nevaljanosti raspolaganja bračnom stečevinom u odnosu na treće osobe, bitna pretpostavka savjesnosti i poštenja ne samo bračnih drugova već i te treće osobe.

 

Prema shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odluci br. U-III/103/2008 od 14. lipnja 2011. pravilno je stajalište da su za utvrđivanje statusa zajedničke imovine bračnih drugova, kao i raspolaganje tom imovinom, mjerodavne odredbe ZBPO-a, no u pogledu valjanosti raspolaganja tom imovinom kao zajedničkim vlasništvom, primjenjuju se, kao lex specialis odredbe ZOO-a o apsolutnoj ili djelomičnoj ništavosti pravnih poslova, te odredba čl. 61. st. 2. ZV kojom je propisano da iznimno, radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. U takvoj situaciji, treća osoba će valjano steći pravo vlasništva na cjelokupnoj zajedničkoj imovini, ako se utvrdi da je ta treća osoba pošteni stjecatelj, odnosno da je postupala u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige. Iz navedenoga, Ustavni sud Republike Hrvatske zaključuje da je za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe, bitna pretpostavka savjesnost i poštenje te treće osobe.

 

Odluka drugostupanjskog suda utemeljena je na shvaćanju koje nije podudarno sa citiranim shvaćanjem ovoga suda i Ustavnog suda Republike Hrvatske, pa ga ovaj sud ne može prihvatiti kao pravilno, čime je  izvanredna revizija dopuštena (u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP-a) i osnovana.

 

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja u primjeni naprijed navedenih zakonskih odredaba, na koje se pozvao drugostupanjski sud, ostale su nepotpuno utvrđene činjenice u smislu naprijed izloženog stajališta ovog suda, pa nema uvjeta za preinaku odluke. U nastavku postupka nižestupanjski sudovi će razmotriti revizijske navode o utvrđenju pretpostavke savjesnosti i poštenja ne samo bračnih drugova već i treće osobe, pri čemu valja ponovo ocijeniti izvedene dokaze, osobito iskaze svjedoka i stranaka.

 

Slijedom iznijetog valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

 

Odluka o troškovima zasniva se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

U Zagrebu, 4. prosinca 2013.