Broj: Rev 450/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.-i. d.o.o. O., kojeg zastupa punomoćnik B. R., odvjetnik u O., protiv tuženika Grada Osijeka, kojeg zastupa punomoćnik A. S., odvjetnik u O., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4629/07-2 od 30. prosinca 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-336/05-37 od 12. listopada 2007., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2013.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4629/07-2 od 30. prosinca 2009. i presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-336/05-37 od 12. listopada 2007. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              „Utvrđuje se da je tužitelj trgovačko društvo I.-i. d.o.o. iz O. pravnim poslom kupoprodaje stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zk.ul. 4 k.o. O., kč.br. 3989/27, u naravi pašnjak, …ulica, površine 594 m², što je tuženik Grad Osijek kao knjižni vlasnik iste nekretnine dužan priznati u roku 15 dana, a što će u suprotnom zamijeniti ova presuda, te trpjeti upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.725,00 kn, sve u roku 15 dana.“

 

              Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 26.687,50 kn, dok je ostali dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu 11.742,50 kn odbijen.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava u kojoj predlaže da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji preinače ili da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se reviziju tužitelja odbije kao neosnovanu.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev na utvrđenje da je tužitelj pravnim poslom kupoprodaje stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na spornoj nekretnini, u naravi pašnjak, … ulica, površine 594 m2, uz priznanje tuženika, a što će u protivnom zamijeniti presuda, a zahtjev je usmjeren i na trpljenje upisa u z. k. knjigama.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj na predmetnom zemljištu kupio trajni građevinski objekt, te da je u zemljišnim knjigama na zemljištu upisano pravo vlasništva tuženika time da je sporna nekretnina u zk. knjigama upisana pod oznakom pašnjak, … ulica, u površini 594 m².

 

              Prvostupanjski sud u bitnome zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi sporno zemljište bilo preneseno pravnom predniku tužitelja na upravljanje i korištenje radi izgradnje zbog čega da se na njega ne mogu primijeniti odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 – dalje: ZV) kojima je uređena pretvorba društvenog vlasništva i uspostava jedinstva zemljišta i zgrade time da se sud prvog stupnja pozvao na odredbe čl. 359. do 369. ZV-a.

 

              Drugostupanjski sud je prihvatio izloženi zaključak prvostupanjskog suda time da se pozvao i na odredbu čl. 159. st. 4. ZV-a kojom je uređeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću kada je riječ o posjedniku stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija ili jedinica lokalne ili područne samouprave.

 

              Navedeni zaključak bar za sada ne može se prihvatiti, jer je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

              Naime, u ovom predmetu tužitelj svoj zahtjev ne temelji na dosjelosti kao pravnoj osnovi vlasništva već na pravnom poslu kao osnovi stjecanja vlasništva.

 

              Odredbom čl. 368. st. 1. ZV-a propisano je da ako je do stupanja na snagu ZV-a (dakle 1. siječnja 1997.) postojala zgrada u nečijem vlasništvu na zemljištu u društvenom vlasništvu, ali nije bila upisana u zemljišnim knjigama iako je zemljište upisano, vlasnik zgrade stječe pravo vlasništva na zemljišnoj čestici na kojoj je izgrađena zgrada upisom zgrade uz upis prava vlasništva na cijelom zemljišnoknjižnom tijelu (st. 1.).

 

              Mora dakle biti riječ o trajnoj zgradi koja je izgrađena u skladu sa zakonom, ali može biti riječ i o naknadnoj legalizaciji pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela (npr. čl. 90. bivšeg Zakona o građevinskom zemljištu – „Narodne novine“, broj: 48/88, 16/90 i 53/90) ili joj zakonodavac priznaje legalitet jer je izgrađena prije 15. veljače 1968.

 

              Podnositelj revizije upravo tvrdi da je riječ o ovoj potonjoj situaciji što u postupku koji je prethodio reviziji nije raspravljeno.

 

              Nadalje, budući da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je sporna nekretnina u više navrata prodavana te je posljednji kupac tužitelj, trebalo je raspraviti je li sporni objekt izgrađen od strane društvene pravne osobe u kom slučaju bi u smislu odredbe čl. 369. st. 1. ZV-a opet važilo pravilo iz čl. 368. ZV-a.

 

              Naime, prema odredbi čl. 369. st. 1. ZV-a ako je do stupanja na snagu ZV-a na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada koja je u trenutku stupanja na snagu ZV-a u društvenom vlasništvu, a pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja zgradom pripadalo je pravnoj osobi različitoj od one kojoj je pripadalo pravo upravljanja ili korištenja i raspolaganja zemljištem, pravo vlasništva cijele nekretnine steći će vlasnik zgrade na način određen čl. 368. ZV-a koji se na odgovarajući način primjenjuje.

 

              Ako bi bila riječ o toj situaciji, odnosno o društvenom poduzeću, tada bi nastavno pored ostalog valjalo raspraviti i pitanje mogućnosti stjecanja vlasništva sporne nekretnine nakon pretvorbe društvenog poduzeća, odnosno je li sporna nekretnina procijenjena u društveni kapital u postupku pretvorbe društvenog poduzeća.

 

              Naime, ako bi bila riječ o neprocijenjenom kapitalu, važila bi zakonska pretpostavka za prijenos neprocijenjenog društvenog kapitala Hrvatskom fondu za privatizaciju (ako nema pravne osnove za obnovu postupka pretvorbe odnosno da prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu subjekta pretvorbe), a sve u smislu čl. 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“, broj: 21/96, 71/97 i 73/00).

 

              Također, pored odredbi čl. 369. st. 1. u vezi sa čl. 368. ZV-a, valja imati na umu i odredbu čl. 366. st. 4. ZV-a, prema kojem propisu kad dvostrano ili jednostrano obvezni ugovor ne proizvodi pravne učinke zbog suprotnosti načelu jedinstvenosti nekretnine (tužitelj je po svemu sudeći ugovorom o kupoprodaji kupio 333,35 m2 nekretnine površine 594 m2), svaka ugovorna strana, a i treći u čiju je korist ugovor sklopljen, ima pravo zahtijevati pravednu izmjenu ugovora kojom bi se taj nedostatak uklonio.

 

              Istina, u ovom slučaju tužitelj nije u vidu tužbenog zahtjeva tražio pravednu izmjenu ugovora suglasno čl. 366. st. 4. ZV-a (a tuženik nije druga ugovorna strana), ali je ipak u vidu građanskopravne ponude tuženiku nudio novčanu naknadu u visini tržišne vrijednosti preostalog dijela zemljišta, na što tuženik samo zbog drugačije ocjene vrijednosti nekretnine (dijela nekretnine) nije pristao.

 

              Na osnovu svega rečenog, revizijski sud je ustanovio da je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

              Zbog toga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08) valjalo ukinuti obje presude u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U Zagrebu, 4. prosinca 2013.