Broj: Rev 1146/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek, članice vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Damira Kontreca, člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja „J.“ d.o.o. M., kojeg zastupa punomoćnik L. V., odvjetnik u O., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko upravni odjel u Korčuli, radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici, broj Gž-498/11-2 od 1. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Korčuli broj P-647/05 od 30. siječnja 2009., u sjednici održanoj 11. prosinca 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja na utvrđenje vlasništva nad nekretninom označenom kao čest. zgr. 142. i 141/2 upisane u ZU 471 K.O. K., a sve kao osnov upisa stečenog prava vlasništva u zemljišne knjige.

 

              Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 12.500,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud  prihvati reviziju, ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP, a kojeg je u ovom postupku primijeniti temeljem odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku "Narodne novine", broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ovog Zakona.

 

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, nije počinjena. Isto tako, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident opisno ukazuje u reviziji. Glede daljnjih navoda iznesenih u reviziji po osnovu bitne povrede odredaba parničnog postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP-a, protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizija se može podnijeti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva na nekretninom označenom kao čest. zgr. 142. (površine 96 m2) i 141/2 (površine 126 m2) upisane u ZU 471 K.O. K., a sve kao osnov provedbe upisa stečenog prava u zemljišne knjige. Svoj zahtjev tužitelj temelji na činjeničnom osnovu da je vlasnik ove nekretnine bilo trgovačko društvo „R.“ d.d. M., koje je nekretninu steklo pretvorbom, dok je istu pravnim poslom ustupilo tužitelju 5. prosinca 2003. godine.

 

 

U provedenom postupku utvrđene su slijedeće činjenice:

 

- da je predmetna nekretnina (čest. zgr. 142, kao dvorište, te čest. zgr. 141/2, kao kuhinja) u zemljišnim knjigama bila upisana kao vlasništvo B. Š. pok. A., a od 1960. godine, i to temeljem kupoprodajnog ugovora od 29. prosinca 1960. godine, kao društveno vlasništvo u upravljanju Državnog sekretarijata za poslove narodne obrane FNRJ, slijedom čega je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama kasnije i upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske,  

 

- da je predmetnu nekretninu do 1973. godine koristila bivša JNA, nakon čega je ista prepuštena na korištenje Mjesnoj zajednici K., koja je obnovila zgradu te u istoj uredila trgovinu prehrambenim proizvodima,

 

- da je predmetna nekretnina poslije služila kao trgovina poduzeću UPI S., u čijem sastavu je poslovao OOUR R. iz K., a koje je 1976. godine pripojeno poduzeću „R.“ u M.,

 

- da je ovo poduzeće obavljalo trgovačku djelatnost na ovoj nekretnini do 1994. godine, nakon čega je 20. veljače 1995. zaključilo sa tvrtkom „K.“ ugovor o poslovnoj suradnji, od kada nekretninu drži u posjedu ova tvrtka,

 

- da je u postupku pretvorbe poduzeća „R.“ M. ova nekretnina unesena u vrijednost društvenog kapitala uz napomenu da su dionice u protuvrijednosti nekretnine rezervirane pri HFP zbog nesređenih imovinskopravnih odnosa, međutim, da isto poduzeće (iako je po svojim prednicima nekretninu držalo u posjedu) nije prethodno steklo pravo upravljanja, odnosno korištenja predmetnom nekretninom, te utoliko

 

- da nije pretvorbom moglo steći niti pravo vlasništva nad ovom nekretninom, a time niti tužitelj pozivajući se na sklopljeni pravni posao sa trgovačkim društvom „R.“ d.d. M..

 

Kako tužitelj dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi tužitelja kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

Na naprijed navedeno utvrđeno činjenično stanje, ispravno je primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen. Naime, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, predmetna nekretnina s trenutkom procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeće „R.“ M. (Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća "Narodne novine", broj 19/91, 45/92, 83/92, 94/93, 2/94, 9/95, 42/95 i 118/99) nije predstavljala društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja tog društvenog poduzeća, pa utoliko niti trgovačko društvo „R.“ d.d. M., kao pravni sljednik društvenog poduzeća po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva nije postalo vlasnik ove nekretnine u smislu odredbe čl. 360. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV), odnosno čl. 390.a ZV-a.

 

Kada se tužitelj dalje poziva, da bi od trgovačkog društva „R.“ d.d. M. predmetnu nekretninu stekao pravnim poslom (od 5. prosinca 2003. godine), valja reći da prema odredbi čl. 115. st. 1. i 119. ZV-a na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva to vlasništvo prelazi s dotadašnjega vlasnika na stjecatelja na način određen zakonom. Vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišne knjige. S druge strane, na temelju pravnog posla ne može se steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu (čl. 115. st. 2. ZV-a), o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

 

Slijedom izloženog, nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tako i oni na koje se podnositelj revizije poziva u reviziji. Zbog toga je ovaj sud na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju odbio kao neosnovanu.

 

U Zagrebu, 11. prosinca 2013.