Broj: Rev 1747/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća te mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i  Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. N. iz V., koju zastupa punomoćnik A. G., odvjetnik u V., protiv prvotuženika G. V., V., i drugotuženika T. d.o.o., V., kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u V., radi isplate, odlučujući o reviziji drugotuženika T. d.o.o. protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-2094/10-2 od 31. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-670/10 od 1. srpnja 2010., u sjednici održanoj 12. studenoga 2013.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Odbacuje se revizija drugotuženika T. d.o.o., u odnosu na slijedeća materijalnopravna i procesnopravna pitanja:

 

              1. "Je li jedinica lokalne uprave i samouprave ovlaštena u skladu s  čl. 382. i čl. 385. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, za zgrade u kojima suvlasnici nisu osigurali upravljanje, imenovati prinudnog upravitelja zgrade?

 

              2. Pripada li upravitelju procesna legitimacija i može li upravitelj biti stranka u postupku - u ovom postupku ovdje tuženik?

 

              3. Može li se tuženik kao osoba koja održava višestambenu zgradu smatrati stjecateljem bez osnove ako sredstva pričuve nisu ušla u njegovu imovinu niti se imovina povećala?", kao nedopuštena.

 

              II. Prihvaća se revizija drugotuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-2094/10 od 31. svibnja 2011. i presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-670/10 od 1. srpnja 2010., u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika T. d.o.o. u dijelu pod stavkom prvim kao i u dijelu pod stavkom drugim i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              III. O troškovima postupka u povodu revizije odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba drugotuženika T. d.o.o. kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je naloženo drugotuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 61,93 kn mjesečno za razdoblje od travnja 2004. do travnja 2007., sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinih iznosa do isplate kako je to precizno navedeno u izreci presude kao i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 2.921,25 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio drugotuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju procesnopravnih i materijalnopravnih pitanja važnih za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih pred zakonom i to:

 

              1. Je li jedinica lokalne uprave i samouprave ovlaštena, u skladu s čl. 382. i čl.  385. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, za zgrade u kojima suvlasnici nisu osigurali upravljanje, imenovati prinudnog upravitelja zgrade?

 

              2. Pripada li upravitelju procesna legitimacija i može li upravitelj biti stranka u postupku - u ovom postupku ovdje tuženik?

 

              3. Može li se tuženik u ovom postupku neosnovano obogatiti ako sredstva pričuve nisu ušla u njegovu imovinu niti se imovina povećala?

 

              4. Može li se na strani tuženika, pravnoj osobi koja održava višestambenu zgradu i za koje održavanje tužitelj plaća naknadu kao osoba kojoj je stan dodijeljen u najam, raditi o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima?"

 

              Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbiti, a tužiteljicu obvezati na naknadu parničnog troška drugotuženiku ili ukinuti pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija drugotuženika djelomično je nedopuštena i djelomično je osnovana.

 

              Tužbenim zahtjevom tužiteljica zahtijeva da joj tuženici solidarno isplate iznose koje je kao korisnica i nevlasnica stana uplaćivala u pričuvu, iako nije imala zakonsku obvezu.

 

              Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tužiteljica korisnica stana u V., da je vlasnik stana Republika Hrvatska koja je raspolagala predmetnim stanom davanjem u najam tužiteljici, da je za razdoblje od travnja 2004. do travnja 2007. tužiteljica, iako nije vlasnica stana, uplaćivala mjesečne iznose od  61,93 kune na žiro račun drugotuženika kao upravitelja zgrade po osnovi naknade za održavanje stambenih zgrada (nazvan pričuva) sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika.

 

              Pri tom su sudovi ocijenili da je plaćanjem pričuve nastao dužničko-vjerovnički odnos između drugotuženika i tužiteljice, da je plaćanjem utuženih sredstava dio imovine tužiteljice prešao u imovinu drugotuženika te da su u odnosu na drugotuženika ostvarene pretpostavke iz čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO).

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              U izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje (materijalnopravno ili postupovnopravno) važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, kako je to izričito propisano odredbom čl. 382. st. 3. ZPP.

 

              U smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije potrebno je da su kumulativno ostvarene slijedeće pretpostavke:

 

              1. da je određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi,

 

              2. da je riječ o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu,

 

              3. da su u reviziji određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              U slučaju da u reviziji izostane bilo koja od tih pretpostavki nisu ispunjeni uvjeti za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP. To tim više što je odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP propisano da u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

 

              U predmetnoj reviziji drugotuženik je naveo da reviziju podnosi zbog slijedećih pravnih pitanja:

 

              "1. Je li jedinica lokalne uprave i samouprave ovlaštena u skladu s čl. 382. i čl. 385. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, za zgrade u kojima suvlasnici nisu osigurali upravljanje, imenovati prinudnog upravitelja zgrade?

 

              2. Pripada li upravitelju procesna legitimacija i može li upravitelj biti stranka u postupku - u ovom postupku ovdje tuženik?

 

 

              3. Može li se tuženik, kao osoba koja održava višestambenu zgradu smatrati stjecateljem bez osnove ako sredstva pričuve nisu ušla u njegovu imovinu niti se imovina povećala?

 

              4. Može li se na strani tuženika, pravnoj osobi koja održava višestambenu zgradu i za koje održavanje tužitelj plaća naknadu kao osoba kojoj je stan dodijeljen u najam, raditi o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima?".

 

              Ispitujući navode revidenta iznesene u reviziji ovaj sud je ocijenio da drugotuženik u predmetnoj reviziji uopće nije izložio razloge zbog kojih smatra da bi se prva tri postavljena pravna pitanja trebalo smatrati važnim u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP. Naprotiv, drugotuženik je reviziju u tom dijelu sastavio kao da podnosi redovnu reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, sud u revizijskom postupku u kojem odlučuje o izvanrednoj reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP nije ovlašten ispitivati jesu li sudovi pravilno primijenili materijalno pravo ili nisu, u slučaju kad revident ne ispuni formalne pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopustivost izvanredne revizije, odnosno jasno ne formulira pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena i/ili ne izloži razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              S obzirom da u predmetnoj reviziji u odnosu na prvopostavljeno, drugopostavljeno i trećepostavljeno pravno pitanje nisu navedeni razlozi u smislu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP revizija drugotuženika u tom dijelu nije dopuštena. Zbog toga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja pod I.

 

              Odlučujući o dopuštenosti revizije drugotuženika u odnosu na četvrtopostavljeno pravno pitanje: "Može li se na strani tuženika,  pravnoj osobi koja održava višestambenu zgradu i za koje održavanje tužitelj plaća naknadu kao osoba kojoj je stan dodijeljen u najam, raditi o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima?", ovaj sud je ocijenio da je revizija drugotuženika u tom dijelu dopuštena i osnovana.

 

              U revizijskom stadiju postupka, kao i tijekom postupka vođenih pred nižestupanjskim sudovima nije sporno da je tužiteljica korisnica stana u V., da je vlasnik predmetnog stana Republika Hrvatska, da je tužiteljici predmetni stan dan na korištenje i da je tužiteljica, kao korisnik tog stana u utuženom razdoblju plaćala naknadu za održavanje u iznosu od 61,93 kn mjesečno (kako to proizlazi iz preslike uplatnica ). Također nije sporno da je drugotuženik sa prvotuženikom sklopio ugovor o upravljanju stambenim zgradama u G. V. kojim je obuhvaćena i zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan.

 

              Prema pravnom shvaćanju ovog suda za sada se ne može prihvatiti zaključak nižestupanjskih sudova da je tužiteljica drugotuženiku sporne mjesečne iznose od 61,93 kune plaćala po osnovi pričuve, čime je došlo do prelaska dijela imovine tužiteljice u imovinu drugotuženika, a taj prijelaz nema osnove u zakonu, odnosno do stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 210. ZOO.

 

              Naime, iz preslike uplatnica proizlazi da je tužiteljica drugotuženiku u spornom razdoblju plaćala iznos od 61,93 kunu mjesečno po osnovi naknade za održavanje, a ne pričuvu u smislu odredbe čl. 90. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,114/01, 79/06, 141/06 i 148/08 – dalje: ZVDSP), kako to pogrešno ocjenjuju nižestupanjski sudovi prihvaćajući navode tužiteljice da je kao korisnica stana plaćala pričuvu iako to nije bila njena zakonska obveza.

 

              Dakle, iz preslike uplatnica, koju je tužiteljica dostavila uz tužbu, proizlazi da je tužiteljica, kao korisnica stana drugotuženiku plaćala mjesečnu naknadu za održavanje, a ne pričuvu u smislu čl. 90. ZVDSP.

 

              Osim toga, iz spisa proizlazi da je drugotuženiku na temelju Ugovora o upravljanju stambenim zgradama u gradu V. sklopljenim sa G. V. (dalje: Ugovor) bila predano upravljanje (popisom) određenim obnovljenim zgradama i na temelju tog Ugovora drugotuženik je bio dužan brinuti sa za redovito i pravovremeno održavanje zajedničkih dijelova i uređaja tih zgrada sukladno Ugovoru.

 

              Slijedom navedenog proizlazi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da je tužiteljica, kao korisnica stana, drugotuženiku plaćala pričuvu u smislu odredbe čl. 90. ZVDSP.

 

              Naime, odredbom čl. 90. st. 1. ZVDSP propisano je da je zajednička pričuvu iz čl. 85. st. 2. ZVDSP namjenski vezana zajednička imovina svih koji su suvlasnici nekretnine, namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova.

 

              Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova da je tužiteljica plaćala pričuvu u smislu citiranog čl. 90. st. 1. ZVDSP, a ne naknadu za održavanje, kako to proizlazi iz preslike Potvrde, ostalo je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

 

              Naime, sudovi tijekom postupka nisu utvrdili po kojem pravnom osnovu je tužiteljica postala korisnica predmetnog stana u vlasništvu Republike Hrvatske. Nadalje, sudovi nisu ispitivali niti utvrdili je li se tužiteljica, kao korisnik stana, eventualno obvezala plaćati kakvu naknadu za stan koji joj je dan na korištenje.

 

              S obzirom da je ovaj revizijski sud ocijenio da nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrdili odlučne činjenice za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, reviziju drugotuženika je, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, valjalo prihvatiti i ukinuti drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika (dio stavka prvog i stavak drugi izreke) i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U ponovljenom postupku prvostupanjski sud prvenstveno će utvrditi kako je i kada tužiteljica postala korisnikom predmetnog stana u vlasništvu Republike Hrvatske, postoji li obveza tužiteljice, kao korisnice stana u vlasništvu Republike Hrvatske, plaćati  troškove u vezi s korištenjem stana ili ne te, ukoliko postoji, komu je tužiteljica dužna plaćati te troškove i nakon toga donijeti novu i zakonitu odluku.

 

              Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP.

 

U Zagrebu, 12. studenoga 2013.