Broj: Rev-x 145/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice A. R. iz P., zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. V. i drugima, P., protiv prvotuženice-protutužiteljice 1. O. L. iz P., i drugotuženice-protutužiteljice L. B. iz R., radi utvrđenja prava služnosti prolaza i provoza te radi ukidanja stvarnih služnosti, odlučujući o reviziji tuženica-protutužiteljica protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2436/12-2 od 1. listopada 2012. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo poslovni broj P-235/11-20 od 8. lipnja 2012., u sjednici održanoj dana 17. prosinca 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Prihvaća se revizija tuženica pa se ukida stavak drugi presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2436/12-2 od 1. listopada 2012. u odnosu na dio kojim je odbijena žalba tuženica i potvrđena točka II. I V. presude Općinskog suda u Poreču-Parenzo poslovni broj P-235/11-20 od 8. lipnja 2012. te u odnosu na odluku o trošku parničnog postupka i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Općinski sud u Poreču-Parenzo presudom poslovni broj P-235/11-20 od 8. lipnja 2012. sudio je:

 

              "I. Utvrđuje se da ne postoji pravo stvarne služnosti prolaza preko nekretnina k.č.br. zgr. 58. i k.č.br. zgr. 59/2 u k.o. D. i to uz cijelu dužinu zapadne međe tih nekretnina, a za korist nekretnina k.č.br. 242/3 i k.č.br. 251/3 k.o. D., te se tuženicima nalaže da prestanu uznemiravati tužitelja u vlasništvu dvorišta na način da prestanu prolaziti ovim nekretninama.

 

              II. Ukida se pravo stvarne služnosti provoza zasnovanog na teret k.č.br. zgr. 58 i k.č.br. zgr. 59/2 k.o. D. po putu uz zapadnu među tih nekretnina, a za korist nekretnina k.č.br. 251/3 obje u k.o. D. te se tuženicima zabranjuje svaki daljnji provoz preko poslužnih dobara.

              III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži utvrđenje nepostojanja prava stvarne služnosti provoza preko k.č.br. zgr. 58 i k.č.br. zgr. 59/2 u korist k.č.br. 242/3 i k.č.br. 251/3 sve k.o. D..

 

              IV. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži ukidanje prava stvarne služnosti prolaza na teret k.č.br. zgr. 58 i k.č.br. zgr. 59/2, a za korist k.č.br. 242/3 i k.č.br. 251/3 sve k.o. D..

 

              V. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "Utvrđuje se pravo služnosti prolaza i provoza u korist protutužiteljičinih nekretnina na k.č.br. 242/3 i k.č.br. 251/3 u k.o. D., kao povlasnog dobra, a na teret protutuženičnih nekretnina na k.č.br. zgr. 58 i zgr. 59/2 u k.o. D., kao poslužnih dobara i to po zapadnoj liniji poslužnog dobra, u širini od 3 m, te je dužna protutužiteljicama izdati valjanu tabularnu ispravu za upis tog prava u zemljišne knjige, u protivnom takvu ispravu zamijenit će ova presuda po pravomoćnosti.

 

              Protutuženica je dužna naknaditi protutužiteljicama parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana.

 

              VI. Dužne su tužene-protutužiteljice naknaditi tužiteljici-protutuženoj parnični trošak u iznosu od 12.736,16 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu tužiteljica-protutužena sa zahtjevom za naknadu troškova odbija."

 

              Županijski sud u Puli-Pola presudom poslovni broj Gž-2436/12-2 od 1. listopada 2012. djelomično je prihvaćena žalba prvo i drugo tuženice te je preinačena točka I izreke prvostupanjske presude tako što je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi: Utvrđuje se da ne postoji pravo stvarne služnosti prolaza preko nekretnina k.č. br. zgr. 58 i k.č. br. zgr. 59/2 k.o. D. i to uz cijelu dužinu zapadne međe tih nekretnina, a za korist nekretnine kč. br. 242/3 i k.č. br. 251/3 k.o. D. te se tuženicima nalaže da prestanu uznemiravati tužitelja u vlasništvu dvorišta na način da prestanu prolaziti ovim nekretninama.“

 

              U preostalom dijelu je odbijena žalba tužiteljica-protutuženica i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Tuženice-protutužiteljice su podnijele reviziju protiv stavka drugog drugostupanjske presude u odnosu na dio kojim je potvrđena točka II. I V. prvostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku  navodeći da odluka o sporu ovisi o rješenju dvaju spornih materijalnopravnih pitanja važnih za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da odbaci (pravilno: odbije) tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice, te da prihvati protutužbeni zahtjev tuženica-protutužiteljica, a tužiteljici-protutuženici naloži naknaditi tuženicama-protutužiteljicama parnične troškove uključivši troškove revizije u iznosu od 1.406,25 kuna. Podredno predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine u pobijanom dijelu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tužiteljica-protutuženica nije odgovorila na reviziju.

              Revizija je osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana po odredbi čl. 392a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a zbog kojih je podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.

 

Naznačena materijalnopravna pitanja odnose se na primjenu odredbe čl. 190. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 - dalje u tekstu: ZOV) koja uređuje sadržaj prava stvarne služnosti puta te na primjenu odredbe čl. 242. st. 2. ZOV u odnosu na uvjete za ukidanje prava stvarne služnosti prolaza i provoza poslužnom nekretninom, a pitanja glase:

 

„1. Može li se pravo stvarne služnosti prolaza ukinuti ukoliko prikladniji put prolaza vodi preko nekretnina koje su u vlasništvu treće osobe?

 

2. Imaju li pravo stvarne služnosti provoza i pravo stvarne služnosti prolaza jednak sadržaj?“

 

U reviziji je navedeno da su pitanja važna zato što odluka u sporu ovisi o rješenju naznačenih pitanja, da je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje u svojim presudama poslovni broj Rev-1403/1992. od 20. listopada 1992., Rev-3832/1993 od 24. svibnja 1995., Rev-1397/1994 od 9. listopada 1997., Rev-1401/1993. od 16. lipnja 1994., Rev-156/1992 od 26. ožujka 1992., Rev-1850/1992 od 13. siječnja 1993. i Rev-1397/1994 od 9. listopada 1997., a da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Također navodi da o spornim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, primjerice u presudi Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-229/08 od 28. veljače 2008. dostavljenoj uz reviziju.

 

Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ocijenilo je da su naznačena pitanja važna za rješenje ovoga spora jer se odnose na pravno shvaćanje na kojemu je zasnovano obrazloženje nižestupanjskih presuda, o naznačenim spornim pitanjima revizijski sud je već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, pa su pitanja važna i u smislu čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP.

 

Među strankama nije bilo sporno  da je tužiteljica uknjižena vlasnica k.č. br. zgr. 58 i k.č. br. zgr. 59/2, da je prvotuženica uknjižena suvlasnica nekretnine k.č.br. 251/3 u ½ dijela, te da je drugotuženica uknjižena vlasnica nekretnine k.č.br. 242/3 u cijelosti i k.č.br. 251/3 ½ dijela, da se radi o nekretninama u k.o. D. te da nekretnine tužiteljice graniče sa susjednim nekretninama tuženica.

 

Sporno je da li se i na koji način prednik tuženica koristio prolazom preko nekretnina tužiteljice radi pristupa nekretninama oznake  k.č.br. 242/3 i 251/3 k.o. D., je li time prednik tuženica dosjelošću stekao pravo služnosti prolaza i/ili provoza, te jesu li se ispunile pretpostavke za ukidanje navedenih stvarnih prava služnosti po čl. 242. st. 2. ZOV, odnosno imaju li tuženice jednako prikladnu mogućnost prolaza i provoza sa javnog puta do svojih nekretnina preko nekretnina označenih k.č.br. zgr. 73/2 i k.č.br. zgr. 73/3 k.o. D..

 

U odnosu na sporne činjenice nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

- da je prednik tuženika tijekom najmanje 20 godina koristio odnosno još od 1953. izvršavao sadržaj prava služnosti provoza (pravo kolnika) ali ne i pravo prolaza (pravo ići stazom) na nekretninama tužiteljice oznake k.č. zgr. 58 i 59/2 radi pristupa svojim nekretninama oznake k.č.br. 242/3 i 251/3 k.o. D. na pošten i istinit način, tako što je po potrebi traktorom provozio materijal i urod,

 

- da prema nalazu vještaka postoji mogućnost prolaza sa javnog puta do nekretnina k.č.br. 242/3 i 251/3 k.o. D., i to dvorištem k.č.br. zgr. 73/2 i dvorištem k.č.br. zgr. 73/3 k.o. D., te nastavno parcelom k.č. 242/1,

 

- da je nekretnina k.č.br. zgr. 73/2 u vlasništvu prvotuženice O. L., nekretnina k.č.zgr. 242/1 u vlasništvu drugotuženice L. B., a nekretnina k.č.zgr. 73/3 u vlasništvu I. L.,

 

- da je u vrijeme podnošenja tužbe vlasnik k.č.zgr. 73/3 bio prednik tuženica Lj. Š., te da je diobnim ugovorom kojim je uspostavljeno pravo služnosti prolaza preko parcele k.č. br. 73/3 u korist k.č. br. 73/2 iz koje se neometano pristupa parceli k.č.br. 242/1, a nastavno i na povlasne nekretnine 242/3 i 251/3,

 

- da su tuženice koristile ovaj prolaz pješice, automobilom i traktorom,

 

- da su diobnim ugovorom sklopljenim dana 5. siječnja 1997. između Lj. Š. i A. Š. (prednika tuženica) prednici tuženica raskinuli suvlasničku zajednicu tako da Lj. Š. postaje samoglasnik nekretnine označene k.č. br. 73/3, a A. Š. samovlasnik nekretnine k.č.br. 73/2, s time što je točkom III. predmetnog ugovora uspostavljeno pravo služnosti prolaza preko k.č. br. 73/3 u korist k.č.br. 73/2,

 

- da je nekretnina k.č.br. korištena ne samo za prolaz nego po potrebi i za provoz,

 

- da je diobni ugovor predan radi uknjižbe u zemljišne knjige,

 

- da služnost provoza koji je dosjelošću stečen na poslužnoj nekretnini k.č. zgr. 58 i 59/2 u korist nekretnine oznake  k.č.br. 242/3 i 251/3 k.o. D. nije upisana u zemljišne knjige, pa nema mjesta brisanju služnosti iz zemljišnih knjiga.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da ne postoji pravo stvarne služnosti prolaza preko nekretnina k.č.br. 58 i k.č.br. 59/2 k.o. D. za korist nekretnina k.č.br. 242/3 i 251/3 k.o. D., pa je slijedom takvog zaključka odbijen i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da se ta služnost ukine. Istom presudom ukinuto je pravo služnosti provoza preko nekretnina k.č.br. 58 i k.č.br. 59/2 k.o. D. za korist nekretnina k.č.br. 242/3 i 251/3 k.o. D. pozivom na odredbu čl. 242. ZOV, uz obrazloženje da postoji drugi prikladni prolaz do poslužne nekretnine, pri čemu da je odlučno da postoji faktična mogućnost prolaza, dok nije odlučno na kojoj je pravnoj osnovi osnovana služnost puta.

 

Prvostupanjskom presudom je, a polazeći od navedenih utvrđenja, odbijen protutužbeni zahtjev tuženica kojim se traži utvrđenje da postoji pravo prolaza i provoza u korist nekretnine k.č.br. 242/3 i k.č.br. 251/3 u k.o. D. na teret poslužnih nekretnina k.č.br. 58 i k.č.br. 59/2 k.o. D..

 

Drugostupanjski sud je preinačio točku I. izreke prvostupanjske presude te je odbio tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da ne postoji pravo stvarne služnosti prolaza, odnosno zaključio je da to pravo postoji jer je stečeno dosjelošću, a da nije prestalo neizvršavanjem ili na neki drugi način. U preostalom dijelu žalba je odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Predmetom ovog revizijskog postupka je odluka o ukidanju prava stvarne služnosti provoza preko poslužne nekretnine k.č.br. 58 i k.č.br. 59/2 k.o. D. za korist nekretnina k.č.br. 242/3 i 251/3 k.o. D. i zabrani tuženicima svaki daljnji provoz poslužnom nekretninom te odluku o odbijanju protutužbenog zahtjeva koju drugostupanjski sud obrazlaže time da su ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 242. st. 2. ZOV za ukidanje služnosti. Prema navedenoj odredbi će sud na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine odlukom ukinuti pravo stvarne služnosti ako postoji drugi prikladniji ili jednako prikladan prolaz. Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova do nekretnine k.č.br. 242/3 i 251/3 k.o. D. prikladniji prolaz od javnog puta, i to baš preko nekretnina k.č. br. 73/3 i k.č. br. 73/2. Ovaj zaključak je obrazložen time što je bivši vlasnik k.č.zgr. 73/3 (prednik tuženica Lj. Š.) diobnim ugovorom sa A. Š. uspostavio pravo služnosti prolaza preko parcele k.č. br. 73/3 u korist k.č. br. 73/2, a nakon diobe da je to pravo izvršavano kao pravo služnosti prolaza pješice, traktorom i automobilom do povlasne nekretnine k.č.br. 242/3 i k.č.br. 251/3 u k.o. D.. Pri tome sudovi zauzimaju pravno shvaćanje da nije odlučno što je diobnim ugovorom zasnovano samo pravo služnosti prolaza preko parcele k.č. br. 73/3 u korist k.č. br.  73/2, jer da se služnost izvršava sadržajno kao pravo služnosti prolaza pješice, traktorom i automobilom, odnosno da je sadržajno uspostavljeno i pravo služnosti provoza i služnosti prolaza.

 

Prigovor tuženica da je vlasnik jedne od poslužnih nekretnina treća osoba (I. L.) pa da se ne može smatrati prikladnim prolazom takav prolaz koji vodi preko tuđe nekretnine sud je odbio zauzevši pravno shvaćanje da je odlučno za primjenu odredbe čl. 242. st. 2. ZOV faktično postojanje drugog prikladnijeg ili jednako prikladnog prolaza. Sud u nastavku navodi da je služnost prolaza uspostavljena diobnim ugovorom, dakle ne samo da postoji faktički prikladniji ili jednako prikladan prolaz nego da tuženice imaju i valjanu pravnu osnovu za uspostavu služnosti prolaza.

 

Mjerodavne odredbe materijalnog prava na koje se odnose naznačena pitanja glase:

 

Članak 190. st. 1. i 2. ZOV:

 

Vlasnik povlasne nekretnine koji ima pravo staze ovlašten je time hodati tom stazom te tako tuda k sebi puštati druge ljude; ima li pravo progoniti stoku, ovlašten je time i služiti se kolicima; a ima li pravo kolnika, ovlašten je voziti se po poslužnoj nekretnini jednom ili više zaprega, motornim vozilom i biciklom.

 

Pravo hodati stazom ne obuhvaća ovlast jahati niti voziti se biciklom, a ni gurati bicikl po poslužnoj nekretnini; pravo progoniti stoku ne obuhvaća ovlast vući teške terete preko poslužnoga zemljišta; pravo voziti se po poslužnoj nekretnini ne obuhvaća pravo tuda goniti nevezanu stoku.

 

Članak 242. st. 2. ZOV:

 

              Sud će na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine svojom odlukom ukinuti nužni prolaz, a i drugu služnost puta, bez obzira na to na kojem je temelju osnovana, ako utvrdi da postoji drugi prikladniji prolaz, ili drugi jednako prikladan prolaz, koji vlasniku poslužnoga zemljišta čini manje štete, ili pak jednako prikladan javni prolaz.

 

U odnosu na prvo naznačeno pitanje koje glasi „Može li se pravo stvarne služnosti prolaska ukinuti ukoliko prikladniji put prolaza vodi preko nekretnina koje su u vlasništvu treće osobe?“ Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje u više svojih odluka od kojih su neke naveden u reviziji. Tako je primjerice u presudi poslovni broj Rev-1403/1992 od 20. listopada 1992. zauzeto shvaćanje:

 

„Tužitelj je zahtjevom svoje tužbe tražio da sud ukine spornu služnost puta preko njegova zemljišta osnovanu u korist zemljišta tuženika kao nepotrebnu.

 

Takva služnost može se povodom tužbe vlasnika služećeg zemljišta dokinuti ako za pristup na gospodujuće zemljište postoji put iste vrijednosti bilo javni ili neki drugi put.

 

U konkretnom sporu u blizini nekretnina tuženika postoji javni put, ali pristup sa tih nekretnina do toga puta moguć je samo preko nekretnina trećih osoba tj. područjem označenom u skici priloženoj spisu sa E-F-H-G. Kako vlasnici navedenog područja nisu ni po kojem pravnom osnovu dužni dopustiti da se tuženici služe njihovim zemljištem do javnog puta to su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 58. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji je čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, "Narodne novine", broj 53 od 8. listopada 1991. preuzet kao zakon Republike Hrvatske), kad su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim.“

 

U odnosu na drugo naznačeno pitanje koje glasi „Imaju li pravo stvarne služnosti provoza i pravo stvarne služnosti prolaza jednak sadržaj?“ Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje u više svojih odluka, primjerice u presudi poslovni broj Rev-1401/1993 od 16. lipnja 1994.:

 

„Naime, imajući u vidu načelo, da se stvarna služnost mora vršiti civiliter odnosno na način kojim se najmanje opterećuje poslužno dobro (čl. 50. st. 1. ZOVO - ranije je isto načelo bilo sadržano u pravnom pravilu iz paragrafa 484. bivšeg OGZ-a) niži sudovi su svojom odlukom kojom su djelomično prihvatili tužbeni odnosno protutužbeni zahtjev utvrdili, da tuženiku pripada samo pravo služnosti provoza najvećim vozilima (kombajn, traktorska prikolica i kamion) i to samo u sezoni poljoprivrednih radova (čl. 49. st. 2. ZOVO) pa su slijedom toga utvrdili, da je tuženiku prestalo pravo služnosti prolaza te provoza drugim vozilima osim navedenim strojevima i to samo kroz određeno doba (vrijeme poljoprivrednih radova) - kakva je odluka po shvaćanju ovog suda u skladu sa spomenutim mjerodavnim odredbama čl. 49. st. 2., čl. 50. st. 1. i čl. 58. st. 2. ZOVO imajući u vidu utvrđeno stanje stvari prema rezultatima provedenog postupka u ovoj parnici.“

 

Navedena shvaćanja su doduše donesena primjenom odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91), ali imajući na umu se u ovom parničnom postupku radi o tumačenju propisa koji sadržajno uređuju iste pojmove i situacije kao u navedenim odlukama Vrhovnog suda, ovaj sud u tumačenju odredaba čl. 142. i 190. ZOV treba slijediti navedena pravna shvaćanja.

 

S obzirom na to da je o spornim materijalnopravnim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, u donošenju pobijanog dijela presude je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Polazeći od pogrešnog pravnog pristupa u odnosu na sporna pitanja, sudovi su propustili cijeniti iznesene prigovore tuženica koje se tiču ispunjavanja uvjeta za prelaganje služnosti primjenom odredbe čl. 242. st. 2. ZOV, pa presudu nije moguće preinačiti.

 

Zato je valjalo ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu po čl. 395. st. 2. ZPP i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

S obzirom na to da odluka o trošku postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i rješenje o trošku postupka s time što će prvostupanjski sud odlučiti i o svim troškovima uključivši i troškove ovoga revizijskog postupka.

 

U Zagrebu, 17. prosinca 2013.