Broj: Pž-844/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Ivane Mlinarić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. d.d. u stečaju,, T. H. I., kojeg zastupa punomoćnik Ž. C., odvjetnik u V., V. L. , protiv tuženika I. S. iz T., P. , kojeg zastupaju punomoćnici M. S. i J. Č., odvjetnici u V., C. , radi trpljenja uknjižbe založnog prava, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-649/11-11 od 14. rujna 2012., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2013.

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-649/11-11 od 14. rujna 2012.

Obrazloženje

           Pobijanom presudom (točka 1. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: „Tuženik S. I. iz P. dužan je trpjeti uknjižbu založnog prava u korist tužitelja I. d.d. u stečaju radi osiguranja iznosa od 223.587,58 kn na svojoj nekretnini upisanoj u z.k.ul. 4549, z.k. tijelo II – 1, udio 1/1, u naravi poslovni prostor „samoposluga“ koji se nalazi u poslovnoj zgradi sagrađenoj na čestici kat. .. k.o. B. Općinskog suda u Varaždinu zemljišnoknjižnog odjela I.. Tuženik je dužan naknaditi iznos parničnog postupka tužitelju sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“, a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.680,00 kn u roku od osam dana (točka 2. izreke).  

            Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud odlučio kao u točki 1. izreke pobijane presude jer je ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare s obzirom na to da je utvrdio da se ovdje radi o parnici za ispunjenje ugovora, dakle, da se ne radi o stvarnopravnom, već o obveznopravnom tužiteljevom zahtjevu da tuženik trpi uknjižbu založnog prava, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku. Kako se Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama glede prodaje poslovnog objekta, zemljišta i opreme od 27. listopada 1995. tuženik obvezao da danom potpisa ugovora dozvoljava predlagatelju uknjižbu prava zaloga, sud utvrđuje da je zastarni rok za izdavanje tabularne isprave počeo teći prvog dana nakon sklapanja ugovora odnosno 28. listopada 1995., slijedom čega je zastarni rok istekao 28. listopada 2000., a tužitelj je tužbu podnio 27. svibnja 2011. Osim toga, sud utvrđuje da je u cijelosti zastarjelo i tužiteljevo potraživanje radi čijeg osiguranja bi tuženik bio dužan trpjeti uknjižbu založnog prava pa da stoga tužitelj više ne može tražiti niti naplatu zastarjele tražbine, a niti njeno osiguranje uknjižbom založnog prava u zemljišnoj knjizi. Stoga da su bespredmetni navodi tužitelja izneseni u tužbi da bi nakon uknjižbe založnog prava mogao naplatiti svoju tražbinu s osnove kupovnine iz predmetnog zaloga. Odluku o trošku iz točke 2. izreke pobijane presude sud je donio na temelju odredbe iz čl. 154. st . 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 17/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst; dalje: ZPP). 

          U žalbi u bitnome navodi da sud nije uzeo u obzir odredbu iz čl. 339. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nego je pogrešno primijenio odredbe o zastari koje vrijede za obvezne odnose, iako predmet ovog spora nije obvezno već stvarno pravo koje u skladu s odredabama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ne zastarijeva. Osim toga, ističe da predmetom rasprave ne može biti pitanje da li je tužitelj naplatio svoje potraživanje prema tuženiku jer je predmet ovog spora postojanje i uknjižba stvarnog prava – prava zaloga na nekretnini tuženika u korist tužitelja. Konačno navodi da je sud pogrešno zaključio da zbog zastarjele tražbine, tužitelj više ne bi mogao tražiti osiguranje te tražbine uknjižbom založnog prava u zemljišnoj knjizi jer ako je tražbina zastarjela, ne znači da je prestala, a sve dok postoji tražbina postoji i založno pravo koje istu osigurava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima.

Žalba nije osnovana.

           Ispitavši pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 365. st . 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i zakonita.

            Neosnovano žalitelj smatra da je ovdje relevantna odredba iz čl. 339. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Naime, navedena odredba se ne odnosi na zahtjev za stjecanje založnog prava već na zahtjev za poštovanjem već stečenog založnog prava. U konkretnom slučaju tužitelj na temelju Ugovora o međusobnim pravima i obvezama glede prodaje poslovnog objekta, zemljišta i opreme od 27. listopada 1995. nije stekao založno pravo na tuženikovoj nekretnini koja je predmetom ovog spora jer se u skladu s odredbom iz čl. 309. st , 1. ZV-a dobrovoljno ugovorno založno na nekretnini (dobrovoljna ugovorna hipoteka) stječe uknjižbom tog prava u zemljišnu knjigu. Tužitelj svoje pravo zaloga nikad nije uknjižio u zemljišnu knjigu zbog neprovedivosti upisa na temelju predmetnog Ugovora s obzirom na to da Ugovoru nedostaje ovjeren tuženikov potpis. Stoga tužitelj nije stekao založno pravo pa se ne može govoriti o tome da njegov zahtjev predstavlja stvarnopravni zahtjev odnosno zahtjev kojim bi se štitilo njegovo stvarno pravo – založno pravo. Naprotiv, tužiteljev zahtjev usmjeren je na stjecanje valjane tabularne isprave na temelju koje će u zemljišne knjige moći uknjižiti svoje založno pravo na tuženikovoj nekretnini. Stoga se radi o obveznopravnom zahtjevu koji se temelji na tuženikovoj obvezi iz Ugovora koji su stranke sklopile (točka II. Ugovora – list 4. spisa), da dozvoli prodavatelju da uknjiži svoje pravo zaloga na njegovoj nekretnini.  

            Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno stajalište prvostupanjskog suda prema kojem zahtjev za obvezivanje tuženika na trpljenje uknjižbe založnog prava tužitelja predstavlja obveznopravni zahtjev koji zastarjeva i na koji se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.

U smislu odredbe iz čl. 375. st . 1. ZPP-a, ovaj sud nije ocjenjivao ostale žalbene navode budući da oni nisu od značaja za pravilnost i zakonitost pobijane presude.

           Pravilna je i zakonita i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st . 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a).

           Slijedom svega navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, a nisu utvrđene niti povrede na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbe iz čl. 368. st . 1. ZPP-a.

U Zagrebu 17. prosinca 2013.