Broj: Rev 1911/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja te Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. P. iz S. B., zastupane po punomoćniku P. K., odvjetniku u S. B., protiv I-tuženika V. d.d. b. V., zastupana po punomoćnici T. T. F., dipl. iur, i II-tuženika A. P. iz S. B., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji I-tuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-953/11-2 od 30. travnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-130/08-21 od 26. listopada 2010., u sjednici od 8. siječnja 2014.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se revizija i ukida presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-953/11-2 od 30. travnja 2012. i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-130/08-21 od 26. listopada 2010. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev i proglašena nedopuštenom ovrha na 5/24 dijela nekretnina upisanih u zk.ul. 10864 k.o. S. B. i to za 1., 2., 3. i 4. etažu koja se nalazi u kuću i dvorištu u ul. ..., sagrađene na kč.br. 3437/1 kako je to određeno rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. Ovr-3/04 od 3. veljače 2004., zabilježbom, prodajom, ispražnjenjem i namirenjem ovrhovoditelja V. b. d.d. V., te je naloženo tuženicima da tužiteljici nadoknade parnični trošak u iznosu od 79.089,10 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba I-tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude I-tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP) pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje nižestupanjskih odluka odbijanjem tužbe i tužbenog zahtjeva, ili podredno ukidanje istih i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava revizijske navode predlažući da se revizija odbije kao neosnovana i da joj se nadoknade troškovi nastali podnošenjem odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a, koji se s obzirom na vrijeme donošenja drugostupanjske presude primjenjuje u ovom predmetu (članak 53. stavak 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 57/11), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se na dijelu uvodno navedenih nekretnina proglasi nedopuštenom ovrha u ovršnom predmetu koji se vodi protiv II-tuženika A. P. (njezinog bračnog druga) kao ovršenika.

 

U postupku koji je prethodio reviziji prvostupanjski sud utvrđuje da su sporne nekretnine upisane u zemljišnim knjigama na imenu II-tuženika i da su one suvlasništvo bračnih drugova jer su stečene za vrijeme braka njihovim zajedničkim radom (tijekom 1982. do 1984.). Dakle, utvrđeno je da se radi o bračnoj stečevini stranaka A. i A. P. u jednakim dijelovima, odnosno da je tužiteljica bila suvlasnik predmetne nekretnine u 1/2 suvlasničkog dijela upisanog na II-tuženika, što iznosi 5/24 dijela spornih nekretnina.

 

              Također je utvrđeno da tužiteljica nije imala saznanja o davanju u zalog predmetne nekretnine, s tim da je II-tuženik u svom stranačkom iskazu naveo da je o tome nije obavijestio iz razloga što novac dobiven kreditom nikada nije završio u njegovim rukama i da se zato nije smatrao odgovornim za taj kredit.

 

              Osim toga, kao nesporno se utvrđuje se da je II-tuženik ovršenik u ovršnom postupku koji protiv njega vodi I-tužena banka i to povodom neplaćanja ugovora o dugoročnom kreditu koji je sklopljen 1998., kao i da je založno pravo radi osiguranja tog kredita upisano u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini dana 4. lipnja 1998. pod br. Z-2176/98.

 

              Prihvaćajući tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud zaključuje da se u ovom slučaju radi o stjecanju prava od nevlasnika i da u konkurenciji dvaju pravnih načela, u odnosu na načelo povjerenja u zemljišne knjige, prednost ima načelo da nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima.

 

              Drugostupanjski sud je u cijelosti prihvatio činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom i primjenu materijalnog prava te je odbio žalbu I-tuženika kao neosnovanu (članak 368. stavak 1. ZPP).

 

Međutim, izloženo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

              Prema članku 277. i 283. stavak 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ br. 11/78, 45/89 i 59/90), ako se radi o zajedničkoj imovini stečenoj  radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, bračni drugovi takvom imovinom raspolažu sporazumno.

 

              Na temelju odredbe iz članka 130. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, u daljnjem tekstu: ZV),vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano, a sukladno članku 122. stavak 3. ZV-a, nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao zemljišnoknjižno stanje.

 

              Prema članku 61. stavak 2. ZV-a, iznimno, od stavka 1. ovoga članka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnoga posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko, s tim da se odredbe stavka 2. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuju i na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari (u ovom slučaju založnog prava).

 

              Pritom, niti revizijskom sudu nije upitno da je jedno od općih načela prava ono prema kojem nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima, međutim, i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu (tako i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-103/2008, od 14. lipnja 2011. - „Narodne novine“, br. 77/11).

 

              Prema stanju stvari, založno pravo na predmetnoj nekretnini bilo je uknjiženo još od lipnja 1998., s tim da tužiteljica u tom vremenu pa sve do podnošenja prigovora treće osobe protiv ovrhe (list 25.-26. spisa - listopad 2007.) nije poduzela nijednu od mogućih radnji u zaštiti svog izvanknjižnog stvarnog prava.

 

              Osim toga, prigovor protiv ovrhe podnijela je kao treća osoba u ovršnom postupku više od tri godine nakon donošenja rješenja o ovrsi (list 10.-12. spisa), a njezin suprug, II-tuženik u ovom parničnom postupku, priznao je tužbeni zahtjev.

 

              Slijedom toga, za pravilnu prosudbu o pravnoj valjanosti (ili nevaljanosti) raspolaganja zajedničkom (ili suvlasničkom) imovinom, a time i utvrđenja (su)vlasničkih prava tužiteljice na 5/24 dijela nekretnina upisanih u zk.ul. 10864 k.o. S. B., kao odlučnog pitanja za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu, bilo je potrebno utvrditi savjesnost ili nesavjesnost (dobru vjeru) svih sudionika predmetnog pravnog posla, dakle, tužiteljice koja nije bila formalni sudionik tog pravnog odnosa, I-tužene banke, kao stjecatelja založnog prava i tužiteljičinog bračnog druga, kao korisnika neotplaćenog kredita.

 

              Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa, sudovi u konkretnom slučaju nisu utvrđivali odlučne činjenice ili su ih nepotpuno utvrdili jer im je za odluku o tužbenom zahtjevu bilo dovoljno utvrđenje da je sporna imovina stečena u braku, da je tužiteljica suvlasnica odnosne nekretnine te da s njom nije sklopljen ugovor o osnivanju založnog prava.

 

              U ponovnom postupku valjat će, sukladno članku 394.a ZPP-a, postupajući po dokaznim prijedlozima stranaka, ispitati, raspraviti i utvrditi savjesnost ili nesavjesnost (dobru vjeru) svih sudionika predmetnog pravnog posla jer o tome ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

              Na temelju članka 166. stavak 3. ZPP-a, ostavljeno je da se o troškovima postupka nastalim u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

 

Prema tome, kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, to je reviziju I-tuženika valjalo prihvatiti i na temelju odredbe iz članka 395. stavak 2. ZPP-a riješiti kao u izreci.

 

U Zagrebu, 8. siječnja 2014.