Broj: Rev 1553/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice V. B. i drugotužitelja L. B., oboje iz Z., oboje zastupanih po punomoćnicima R. P. i G. S., odvjetnicima u Odvjetničkom uredu u Z., protiv tuženika G. Š. iz Z., zastupanog po punomoćniku V. V., odvjetniku u Z., radi razvrgnuća suvlasničke zajednice i izdavanja tabularne isprave po tužbi te radi utvrđenja prava vlasništva po protutužbi, odlučujući o reviziji  tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8057/12-2 od 29. siječnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8520/09-47 od 28. lipnja 2012., dana 8. siječnja 2014.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja se prihvaća te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8057/12-2 od 29. siječnja 2013. u odnosu na dio kojim je potvrđena točka I i II presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8520/09-47 od 28. lipnja 2012. te točke I i II prvostupanjske presude i odluka o trošku postupka i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-8520/09-47 od 28. lipnja 2012. sudio je:

 

              "Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              "Razvrgava se suvlasnička zajednica na nekretninama upisanim kao k.č.br. 1587/22, k.o. Grad Z., u naravi kuća br. … u … ulici i dvorište, površine 486 m², odnosno 135,1 čhv, upisana u z.k.ul. 2387, k.o. Grad Z., te k.č.br. 1587/60, k.o. Grad Z., u naravi dvorište 32 m², odnosno 8,9 čhv, upisana u z.k.ul.nr. 2387, k.o. Grad Z. i to uspostavom etažnog vlasništva kako je to određeno potvrdom (Klasa: 361-08/2007-03/138; ur.broj: 251-13-22/201-08-03; RH; Grad Z.; Gradski ured za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju rada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet; Odjel za graditeljstvo, I Područni odsjek za graditeljstvo; od 30. srpnja 2008.) na način da I tužiteljici V. B. i II tužitelju L. B. u suvlasništvo na jednake dijelove (1/2 svakom) pripada stan S1 4415/10000 dijela nekretnine u nacrtu označeno crvenom bojom sastojeći se u etaži podruma od stepeništa i spremišta, te u etaži prizemlja od hodnika, stepenica, kupaonice i WC-a, te tri sobe, dnevnog boravka, kupaonice, WC-a i kuhinje, korisne površine od 97,67 m², neodvojivo povezano s vlasništvom kućnog vrta površine 165,10 m² (16,51 m²), dok tuženiku G. Š. u vlasništvo pripada stan S2 5585/10000 dijela nekretnine u nacrtu označen zelenom bojom, sastojeći se u etaži prizemlja od blagovanja, WC-a, kuhinje, izbe, sobe, kupaonice, dnevnog boravka, sobe, balkona i stepeništa, a u etaži potkrovlja od stepeništa, neizrađenog tavanskog prostora korisne površine od 123,54 m², neodvojivo povezano s vlasništvom kućnog vrta površine 165,10 m² (16,51 m²)."

 

              II. Prihvaća se podredno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja te se razvrgava suvlasnička zajednica na nekretnini k.č.br. 1587/22 k.o. Grad Z., u naravi kuća br. … u ... ulici i dvorište, površine 486 m², odnosno 135,1 čhv, upisana u z.k.ul. 2387, k.o. Grad Z., civilnom diobom te će se ista nekretnina prodati na javnoj dražbi, a postignuta kupovnina podijeliti u suvlasničkim omjerima i uručiti svakome od suvlasnika i to I tužiteljici V. B. u 3/12 dijela, II tužitelju L. B. u 3/12 dijela, te tuženiku G. Š. u 6/12 dijela.

 

              III. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi:

              "Utvrđuje se da je tuženik-protutužitelj G. Š. suvlasnik u daljnjih 1/6 dijela nekretnina upisanih u z.k.ul.br. 2387, k.o. Grad Z., koje se sastoje od z.k.č.br. 1587/60, kuća br. … u ... ulici i dvorište površine 135,1 čhv ili 486 m², i z.k.č.br. 1587/60, dvorište površine 8,9 čhv ili 32 m², u naravi prvi kat i tavan koji se sastoji od kuhinje, tri sobe, kupaonice i WC-a sa stepeništem, kao i odgovarajućeg dijela podruma obiteljske kuće koji je neodvojivo povezan s vlasništvom idealnog dijela zajedničkih dijelova i uređaja zgrade i zemljišta, razmjerno veličini suvlasničkog dijela, sve sukladno načelu uspostave jedinstva nekretnina i posebnih dijelova zgrade prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, što su I tužiteljica-protutuženica V. B. i II tužitelj-protutuženik L. B. dužni priznati i izdati tuženiku-protutužitelkju valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis prava suvlasništva tuženika-protutužitelja u omjeru od 4/6 dijela jer će u protivnom takvu izjavu zamijeniti ova presuda u roku od 15 dana.

              Nalaže se tužiteljima da tuženiku naknade parnični trošak u roku od 15 dana."

 

              IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 16.125,00 kn, u roku od 15 dana."

 

              Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-8057/12-2 od 29. siječnja 2013. odbio je kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude u odnosu na dio kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za razvrgnuće suvlasništva tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju  materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Materijalnopravno pitanje naznačeno u reviziji odnosi se na pravilnu primjenu odredaba čl. 50., 53. i 73. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06, 141/06, 146/08, 38/09 - dalje: ZVDSP) vezano uz sudsko razvrgnuće suvlasničke zajednice na nekretninama.

 

Naznačeno pitanje glasi:

 

„Je li sud ovlašten razvrgnuti suvlasničku zajednicu nekretnine (uspostavom etažnog vlasništva) u postupku sudske diobe bez suglasnosti nekog od suvlasnika?“

 

Revident navodi da je pitanje važno zato što je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u presudama poslovni broj Rev-200/09-3 od 3. svibnja 2009. i Rev-x-680/10-2 od 9. rujna 2010., ali da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predložio je da Vrhovni sud RH preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a tuženiku naloži naknaditi tužiteljima parnične troškove uključivši troškove revizije u iznosu od 4.687,50 kuna.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Vijeće Vrhovnog suda RH ocijenilo je da je podnesena izvanredna revizija dopuštena. Naime prije ostalog valja napomenuti da s obzirom na vrijednost predmeta spora ovdje nije dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, 57/11 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11).

 

Tužitelj je podnio izvanrednu reviziju koja svom sadržaju ispunjava propisane kriterije iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, pa je ovaj sud ispitao osnovanost revizije.

 

Sporna je u revizijskom stadiju postupka, a s obzirom na naznačeno materijalnopravno pitanje, pravila primjena odredaba čl. 50., 53. i 73. st. 2. ZVDSP) o načinu sudskog razvrgnuća suvlasništva.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije bilo sporno:

 

- da su tužitelji-protutuženi V. B. i L. B. u zemljišnim knjigama upisani kao vlasnici svaki po 1,5/6 dijela nekretnine označene u tužbenom zahtjevu koje su stekli na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 18. lipnja 1999. i Dopune tom ugovoru od 11. travnja 2000. sklopljenih sa prodavateljem N. Z., rođenom J. koja im je prodala svoj suvlasnički dio 3/6 predmetne nekretnine,

 

- da je tuženik-protutužitelj G. Š. u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik 3/6 dijela nekretnine označene u tužbenom zahtjevu koje je stekao na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 28. prosinca 2005. sklopljenih sa prodavateljem Đ. J. koja mu je prodala svoj suvlasnički dio 3/6 predmetne nekretnine.

 

Tuženik-protutužitelj je tvrdio da je njegova prednica Đ. J. bila suvlasnica većeg dijela nekretnine nego što bi proizlazilo iz zemljišnih knjiga pa time da je i on stekao pravo vlasništva u dijelu većem od 3/6 idealnog dijela.

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

 

- da ranije suvlasnice predmetne nekretnine N. Z. i Đ. J. nikada nisu sklopile sporazum o diobi suvlasničke zajednice, ali da su prema dogovoru koristile nekretninu na način da Đ. J. posjeduje stan na prvom katu, tavan i dio podrumskih prostorija potreban za odlaganje drva, a N. Z. stan u prizemlju na kojemu je u to vrijeme treća osoba imala stanarsko pravo, i dio podrumskih prostorija,

 

- da su na opisani način prednice stranaka postigle sporazum o načinu posjedovanja predmetne nekretnine (podjeli posjeda) obiteljske kuće u Z., … a što je prema zaključku sudova sukladno čl. 42. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06, 141/06, 146/08, 38/09 - dalje: ZVDSP),

 

- da prednica tuženika-protutužitelja nije mogla na tuženika ugovorom prenijeti više prava nego što je imala, dakle prenijela mu je 3/6 suvlasničkog dijela, pa tuženik-protutužitelj nije dokazao da njegov suvlasnički dio prelazi 3/6 i da je on suvlasnik predmetne nekretnine u 4/6 idealnog dijela.

 

              Polazeći od navedenih utvrđenja sudovi su zaključili da tuženik-protutužitelj nije mogao steći i nije stekao na temelju pravnog posla veći suvlasnički dio od njegove pravne prednice Đ. J., dakle da je suvlasnik u 3/6 idealnog dijela, pa je protutužbeni zahtjev odbijen. U odnosu na taj dio stranke nisu podnijele reviziju, pa se kod diobe suvlasničke zajednice ima poći od toga da su tužitelji zemljišnoknjižni i stvarni suvlasnici svaki u 1,5/6 idealnih dijelova nekretnine, a tuženik-protutužitelj u 3/6.

 

              U odnosu na tužbeni zahtjev za diobu suvlasništva uspostavom etažnog vlasništva, a podredno civilnom diobom sudovi su utvrdili:

 

- da su tužitelji-protutuženici pokrenuli postupak diobe suvlasničke zajednice uspostavom etažnog vlasništva pa je u tu svrhu izrađen Plan posebnih dijelova građevine (elaborat etažiranja) kojega je sačinio sudski vještak mr. sc. M. Č., dipl. ing, nakon čega je elaborat potvrđen od  strane nadležnog upravnog tijela,

 

- da se tuženik-protutužitelj usprotivio etažiranju prema planu etažiranja tvrdeći da je on suvlasnik većeg idealnog dijela nekretnine,

 

- da nekretnina nije etažirana suglasnošću suvlasnika.

 

              S obzirom na to da tuženik-protutužitelj kao jedan od suvlasnika nije dao suglasnost na etažiranje, tužitelji-protutuženici su zatražili uspostavu etažnog vlasništva na temelju presude. Međutim sudovi su zaključili da, u situaciji kad nema suglasnosti svih suvlasnika za uspostavu etažnog vlasništva, sud nije dužan u parnici radi razvrgnuća suvlasništva etažiranjem utvrđivati jesu li ispunjene ostale pretpostavke za razvrgnuće suvlasništva uspostavom etažnog vlasništva. Zato je odbijen tužbeni zahtjev za razvrgnuće suvlasničke zajednice na nekretninama uspostavom etažnog vlasništva na način utvrđen elaboratom i potvrđen od nadležnog upravnog tijela. Stoga je prihvaćen podredni tužbeni zahtjev za razvrgnuće suvlasničke zajednice civilnom diobom.

 

              Tužitelji-protutuženici revizijom ukazuju na pogrešnu primjenu odredaba materijalnog prava i pitaju je li sud ovlašten razvrgnuti suvlasničku zajednicu nekretnine (uspostavom etažnog vlasništva) u postupku sudske diobe bez suglasnosti nekog od suvlasnika.

 

O naznačenom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u presudama poslovni broj Rev-200/09-3 od 3. svibnja 2009. i Rev-x-680/10-2 od 9. rujna 2010., ali da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Mjerodavne odredbe materijalnog prava glase:

 

Članak 50. st. 1. ZVDSP: Kad razvrgnuće provodi sud, vezan je u prvom redu strogim zakonskim odredbama, a podredno valjanim sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća, ako takav postoji, a moguć je i dopušten, a i pravom na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju pravnoga posla ili zakona.

 

Članak 50. st. 2. ZVDSP: Ako sud nije glede načina razvrgnuća vezan u smislu stavka 1. ovoga članka, sud će djeljive pokretne stvari dijeliti fizički, a nekretnine geometrijski.

 

Članak 53. ZVDSP: Ako suvlasnici suglasno odluče da će umjesto diobe nekretnine svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će s određenim idealnim dijelom povezati vlasništvo posebnoga dijela suvlasničke nekretnine (uspostaviti etažno vlasništvo), uzima se da je to njihova odluka o načinu razvrgnuća, pa se na odgovarajući način i na nju primjenjuju pravila o razvrgnuću.

 

Članak 73. st. 2. ZVDSP: Niti jedan suvlasnik nekretnine ne može uskratiti svoj pristanak na uspostavu vlasništva posebnoga dijela drugom suvlasniku koji ima odgovarajući suvlasnički dio, osim ako bi se uspostavom novoga vlasništva posebnoga dijela u korist toga suvlasnika ukinula ili ograničila prava koja njemu već pripadaju na temelju njegova prije uspostavljenoga vlasništva posebnoga dijela.

 

              Vrhovni sud RH je u odnosu na naznačeno pravno pitanje, a u vezi primjene citiranih odredaba ZVDSP zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: u presudi poslovni broj Rev-200/09-3 od 3. svibnja 2009.:

 

„Odredbom čl. 53. ZVDSP propisano je – ako suvlasnici suglasno odluče da će umjesto diobe nekretnine svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će s određenim idealnim dijelom povezati vlasništvo posebnoga dijela suvlasničke nekretnine (uspostaviti etažno vlasništvo), uzima se da je to njihova odluka o načinu razvrgnuća, pa se na odgovarajući način i na nju primjenjuju pravila o razvrgnuću. U konkretnom slučaju nije bilo sporazuma između stranaka o uspostavi etažnog vlasništva na predmetnim nekretninama, no nepostojanje takvoga sporazuma prema shvaćanju ovoga suda ne predstavlja zapreku da se suvlasnička zajednica stranaka na predmetnim nekretninama razvrgne uspostavom etažnog vlasništva.

 

Naime u smislu odredbe čl. 71. st. 1. ZVDSP vlasništvo određenoga posebnoga dijela nekretnine uspostavit će se na određenom suvlasničkom dijelu, ako to zahtijeva suvlasnik te nekretnine koji ima barem odgovarajući suvlasnički dio, te ako su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom.“

 

Identično pravno shvaćanje proizlazi i iz presude Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-x-680/10-2 od 9. rujna 2010. Upravo je smisao odredaba o sudskom razvrgnuću suvlasničke zajednice uspostaviti etažno vlasništvo ako netko od suvlasnika bez valjanog razloga osujećuje provedbu etažiranja.

 

              Slijedi da je o naznačenom pravnom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, pa je odbijanjem glavnog a prihvaćanjem podrednog tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu  razmatrali mogućnost razvrgnuća predmetne suvlasničke zajednice uspostavom etažnog vlasništva, pa je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Stoga je valjalo prihvaćanjem revizije ukinuti nižestupanjske presude u odnosu na glavni i podredni tužbeni zahtjev i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje po čl. 395. st. 2. ZPP.

 

S obzirom na to da je ovaj sud ukinuo nižestupanjske presude odlučio je da se o troškovima revizijskog postupka odluči u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP )

 

U Zagrebu, 8. siječnja 2014.