Broj: Rev 2395/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u zemljišnoknjižnom predmetu predlagateljice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Koprivnici, radi uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o reviziji predlagateljice protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-2499/11-2 od 15. lipnja 2011., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Koprivnici broj Z-6265/2010 od 27. prosinca 2010., u sjednici održanoj 8. siječnja 2014.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija predlagateljice te se ukidaju rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-2499/11-2 od 15. lipnja 2011. i rješenje Općinskog suda u Koprivnici broj Z-6265/2010 od 27. prosinca 2010. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem u toč. I. odbijen je u cijelosti prijedlog predlagateljice Republike Hrvatske radi upisa prava vlasništva za korist Republike Hrvatske na nekretninama upisanim u zk. ul. br. 3. k.o. R., dok je u toč. II. izreke prvostupanjskog rješenja određena zabilježba odbijenog prijedloga za upis prava vlasništva navedenih nekretnina u zk. ul. br. 3. k.o. R..

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba predlagateljice kao neosnovana te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje, a ujedno je naređeno brisanje zabilježbe o odbijanju upisa o čemu se obavijestiti sudionik.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja predlagateljica je podnijela reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) navodeći materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlagateljica u reviziji predlaže da ovaj sud prihvati reviziju te da preinači nižestupanjska rješenja na način da prihvati prijedlog za uknjižbu predlagateljice, a podredno da nižestupanjska rješenja ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Revizija je osnovana.

 

Temeljem odredbe čl. 392. a) ZPP ovaj sud ispitao je pobijano rješenje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je revizija podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP, odnosno da je pravno pitanje određeno naznačeno uz navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na to pitanje odnose, a kao razlog važnosti navedena je različita praksa drugostupanjskih sudova u parničnom i zemljišnoknjižnom postupku u svezi navedenog pravnog pitanja.

 

Materijalnopravno pitanje koje postavlja predlagateljica u reviziji odnosi se na pitanje da li su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva Republike Hrvatske temeljem čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 –dalje: ZVDSP) kada se radi o nekretninama bivših zemljišnih zajednica, koje su upisane u zemljišnim knjigama kao vlasništvo zemljišne zajednice, odnosno da li u takvom slučaju postoje pretpostavke za upis Republike Hrvatske u zemljišne knjige kao vlasnika takvih nekretnina temeljem čl. 362. st. 3. ZVDSP.

 

Nižestupanjski sudovi su u konkretnoj pravnoj stvari zauzeli pravno stajalište da nema pretpostavki za primjenu čl. 362. st. 3. ZVDSP, odnosno da prijedlog predlagateljice nije osnovan, jer se u konkretnom slučaju uopće ne radi o upisu društvenog vlasništva na nekretninama, a također sukladno Zakonu o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom („Narodne novine“, broj: 36/47, 51/58 i 13/87 – dalje: Zakon o zemljišnim zajednicama) se ne može zaključiti da je sva imovina zemljišnih i njima sličnih zajednica postala općenarodna imovina, a slijedom toga i društveno vlasništvo nakon donošenja Ustavnog zakona iz 1953., jer je čl. 3. navedenog Zakona o zemljišnim zajednicama propisano da općenarodnom imovinom ne postaju one nekretnine zemljišnih zajednica te krajiških imovnih općina koja su na osnovu provedbenog diobenog postupka zemljišne zajednice pojedini ovlaštenici dobili u svoje privatno vlasništvo prije 6. travnja 1941..

 

Predlagateljica u reviziji, suprotno pravnom stajalištu nižestupanjskih sudova, smatra da su ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predlagateljice na predmetnim nekretninama temeljem čl. 362. st. 3. ZVDSP, te da nema zapreka iz Zakona o zemljišnim zajednicama, obzirom da je prema tom zakonu opće pravilo da takve nekretnine postaju općenarodna imovina, a zatim i društveno vlasništvo, te da nema protustranke koja bi dokazivala da postoje pretpostavke iz čl. 3. i 4. citiranog Zakona.

 

Odredbom 362. st. 3. ZVDSP određeno je da se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnijeva vlasništva iz čl. 362. st. 1. i 2. ZVDSP, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Dakle, za primjenu odredbe čl. 362. st. 3. ZVDSP o vlasništvu Republike Hrvatske na stvari potrebne su dvije pretpostavke od kojih je prva da ne smiju djelovati predmnijeve iz čl. 362. st. 1. i 2. ZVDSP, te druga predmnijeva da se ne može utvrditi u čijem su vlasništvu nekretnine društvenog vlasništva. Djelovanje predmnijeva iz čl. 362. st. 1. i 2. ZVDSP proizlazi iz samog upisa u zemljišnoj knjizi, a u konkretnom slučaju vidljivo je da predmetne nekretnine nisu upisane uopće kao društveno vlasništvo, a slijedom toga nije upisan niti nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tim nekretninama.

 

Ovaj sud već je prihvatio pravno stajalište da u svim slučajevima kada je u zemljišnim knjigama upisano da je nekretnina u društvenom vlasništvu, bez navođenja nositelja prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, se smatra da su ispunjene pretpostavke za predmnijevu o pravu vlasništva Republike Hrvatske s time da je u takvom slučaju moguće dokazivanje suprotnog, odnosno da je nekretnina eventualno temeljem nekog drugog propisa postala vlasništvo druge osobe ili je druga osoba za vrijeme društvenog vlasništva na valjani način stekla pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja. Takvo pravno stajalište izraženo je u odlukama ovog suda broj Rev-463/09 od 29. veljače 2012., Rev-464/09 od 22. prosinca 2010., Rev-1084/11 od 22. svibnja 2012. i Rev-460/09 od 16. lipnja 2010.. Međutim, u ovoj pravnoj stvari sporne nekretnine nisu u zemljišnim knjigama upisane kao društveno vlasništvo pa se postavlja pitanje da li i u slučaju kada su u zemljišnim knjigama nekretnine upisane u pravnom statusu vlasništva se može primijeniti predmnijeva iz čl. 362. st. 3. ZVDSP ako temeljem nekog zakona proizlazi da su te nekretnine ex lege prešle u društveno vlasništvo. Ovaj sud smatra da odredbu čl. 362. st. 3. ZVDSP treba tumačiti upravo na taj način, odnosno da zapreka primjeni predmnijeve iz tog propisa nije činjenica upisanog prava vlasništva zemljišne zajednice, jer iz posebnog zakona o zemljišnim zajednicama i to čl. 1. proizlazi da imovina zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina se proglašuje općenarodnom imovinom, a kasnije prelazi također ex lege u društveno vlasništvo.

 

Odredbu čl. 362. st. 3. ZVDSP treba tumačiti u širem smislu, ne samo na način da se odnosi na upisano društveno vlasništvo bez naznake nositelja prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja već i na sve nekretnine koje su temeljem zakona prešle u društveno vlasništvo i za koje se ne može utvrditi u čijem su vlasništvu. Pri tome zemljišnoknjižni sudovi moraju poznavati pravo i dužni su temeljem načela zakonitosti primjenjivati zakone i druge propise te u slučaju da je iz same zemljišne knjige vidljivo da se radi o određenoj vrsti nekretnina koja je temeljem posebnog zakona prešla u društveno vlasništvo, dužni su primijeniti odredbu čl. 362. st. 3. ZVDSP. U primjeni odredbe čl. 108. st. 1. toč. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 – dalje: ZZK) zemljišnoknjižni sud, između ostalog, mora utvrditi da li iz zemljišne knjige je vidljivo da u odnosu na predmet upisa postoji zapreka tom upisu, odnosno da li postoje neke prepreke upisu obzirom na zemljišnoknjižno stanje, a argumentum a contrario dužni su isto tako primjenom iste odredbe utvrditi da postoje pretpostavke za upis ako iz same zemljišne knjige proizlazi određena vrsta nekretnina koja je temeljem posebnog zakona prešla u određeni pravni status. Slijedom toga, u smislu odredbe čl. 362. st. 3. ZVDSP u svezi čl. 1. Zakona o zemljišnim zajednicama nekretnine koje su upisane u zemljišnim knjigama kao vlasništvo zemljišnih zajednica, ex lege su postale općenarodna imovina, a kasnije društveno vlasništvo i na kraju vlasništvo Republike Hrvatske. Kod toga treba napomenuti da su nekretnine u društvenom vlasništvu koje su u naravi šuma i šumsko zemljište odnosno poljoprivredno zemljište i tako na temelju čl. 16. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“, broj: 41/90) i čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj: 34/91) ex lege postalo vlasništvo Republike Hrvatske.

 

Kod toga nije zapreka za upis prava vlasništva Republike Hrvatske na takvim nekretninama što u smislu odredbe čl. 3. i 4. Zakona o zemljišnim zajednicama općenarodnom imovinom nisu postala ona zemljišta koja su na osnovi provedbenog diobenog postupka zemljišne zajednice pojedini ovlaštenici dobili u svoje privatno vlasništvo prije 6. travnja 1941. i kojima se priznaje pravo vlasništva na obradivim zemljištima zemljišnih i njima sličnih zajednica te imovnih općina koja su uzurpirana prije 6. travnja 1941.. To iz razloga, jer eventualni ovlaštenici tih prava se uvijek mogu pozvati na to da temeljem Zakona o zemljišnim zajednicama u odnosu na njihove nekretnine nije došlo do prelaska u općenarodnu imovinu i što su dužni dokazati temeljem odredbe čl. 362. st. 4. ZVDSP, a opća je predmnijeva da se kod svih nekretnina zemljišnih zajednica koje su kao takve upisane u njihovom vlasništvu u zemljišne knjige radi o nekretninama koje su prešle ex lege u pravni status općenarodne imovine a kasnije društveno vlasništvo.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 362. st. 3. ZVDSP u svezi čl. 108. st. 1. i čl. 120. ZZK kada su u konkretnom slučaju zaključili da nema pretpostavki za primjenu predmnijeve iz čl. 362. st. 3. ZVDSP o pravu vlasništva Republike Hrvatske. Međutim, obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu ispitane sve ostale pretpostavke iz čl. 108. ZZK za upis u zemljišnu knjigu prvostupanjski sud će onovno ispitati da li su ispunjene sve ostale pretpostavke iz ZZK za prihvaćanje prijedloga za upis prava vlasništva Republike Hrvatske u zemljišne knjige na označenim nekretninama, pri čemu će imati u vidu zauzeto pravno stajalište ovoga suda u svezi primjene odredbe čl. 362. st. 3. ZVDSP u odnosu na nekretnine bivših zemljišnih zajednica koje su kao takve upisane u njihovo vlasništvo u zemljišnim knjigama.

 

Obzirom na navedeno, temeljem čl. 395. st. 2. ZPP valjalo je prihvatiti reviziju predlagateljice i riješiti kao u izreci rješenja.

 

U Zagrebu, 8. siječnja 2014.