Broj: Rev 384/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. T. iz P., koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda R. – B., odvjetnici u P., protiv tuženika M. G. iz E. L., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Požegi br. Gž-1561/07-2 od 6. prosinca 2007., kojom je potvrđena međupresuda Općinskog suda u Požegi br. P-1481/04-36 od 25. svibnja 2007., u sjednici vijeća održanoj 9. siječnja 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Međupresudom suda prvoga stupnja je utvrđeno da su parnične stranke sklopile ugovor o diobi imovine stečene tijekom trajanja izvanbračne zajednice između njih.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je međupresuda prvostupanjskog suda.

 

              Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravovremeno izjavio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – dalje: ZPP), zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. i 12. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati i odluči u skladu sa zakonom.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica poriče sve navode tuženika i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet ovog postupka je međupresuda kojom je utvrđeno da su parnične stranke sklopile 3. lipnja 2003. ugovor o diobi imovine stečene tijekom trajanja izvanbračne zajednice.

 

Tuženik u reviziji prije svega ukazuje da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. i toč. 12. ZPP.

 

Suprotno navodima tuženika navedene bitne povrede nisu počinjene. Naime, sudovi nisu prekoračili tužbeni zahtjev budući je zahtjev kakav je prihvaćen međupresudom tužiteljica postavila u podnesku od 21. studenoga 2006. Stoga nije točan navod tuženika da takav zahtjev tužiteljica nije nikada postavila, pa da je donošenjem međupresude došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva. Pri tome valja naglasiti da je međupresudom odlučeno o zahtjevu koji se sadržan u podnesku tužiteljice od 21. studenoga 2006., neovisno o tome što sud nije odlučio o cijelom zahtjevu kako je isti postavljen.

 

Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, budući da punomoćnici tužiteljice D. R. i M. B. nisu u postupku zastupali obje parnične stranke, a činjenica da su isti sastavili ispravu ne sprečava njihovo zastupanje u postupku jedne od parničnih stranaka. Osim toga, na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP može se pozivati samo stranka koje se ti nedostaci tiču, dakle tužiteljica, a ne tuženik.

 

Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 187. st. 3. ZPP. Naime, prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema odredbi st. 3. istog članka ako odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji kakav pravni odnos koji je prije ili tijekom parnice postao sporan, tužitelj može istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.

 

Tuženik u reviziji ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava i to odredbu čl. 9. st. 2. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ br. 9/94). Naime, tuženik u reviziji ukazuje da su odvjetnici R. i B. za parnične stranke sastavili ugovor od 3. lipnja 2003., da su od njih primali upute, pa da radi toga nisu mogli zastupati tužiteljicu o ovom predmetu. Međutim, iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je u odvjetnički ured došla samo tužiteljica, da je tužiteljica preuzela primjerke ugovora, te da je tuženik sporni ugovor potpisao u stanu tužiteljice u P., pa tvrdnje da je isti davao upute punomoćnicima tužiteljice ukazuje na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a radi čega reviziju nije moguće uopće izjaviti.

 

U reviziji se isto tako ukazuje da iz pobijanih odluka nije vidljivo koji je zakon primijenio sud, da li Obiteljski zakon ili Zakon o braku i porodičnim odnosima, odnosno da je sud propustio utvrditi da je sporni ugovor ništav.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta pravilno je ocijenjeno da sporni ugovor ne predstavlja bračni ugovor u smislu odredbe čl. 255. st. 3. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 116/03, 17/04, 136/04), pa činjenica da na istome nisu ovjereni potpisi ne čine takav ugovor pravno nevaljanim.

 

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da su parnične stranke sklopile ugovor o diobi imovine stečene za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice isplatom, a kakav su ugovor stranke mogle sklopiti u smislu odredbe čl. 48. st. 2. i čl. 51. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, dalje ZV).

 

Radi navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

U Zagrebu 9. siječnja 2014.