Broj: Rev 2558/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, te Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. A. iz Z., zastupanog po punomoćnici N. K., odvjetnici u S., protiv prvotuženika N. z., R. ž. S. K., K., i drugotuženika N. d. s., Z., oba zastupana po punomoćniku J. Đ., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-1609/11 od 16. veljače 2012., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku posl. br. P-570/2006 od 29. prosinca 2010. ispravljene rješenjem istog suda posl. br. P-570/2006 od 13. svibnja 2011., u sjednici održanoj dana 14. siječnja 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja N. A. protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-1609/11 od 16. veljače 2012. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Sisku presudom poslovni broj P-570/2006 od 29. prosinca 2010. ispravljene rješenjem tog suda posl. br. P-570/2006 od 13. svibnja 2011. odbio je tužbeni zahtjev tužitelja N. A. da mu tuženici solidarno isplate 23.526.764,45 kuna sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate.

 

Tužitelju je naloženo naknaditi solidarno tuženicima parnične troškove u iznosu od 736.900,00 kuna, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova.

 

Županijski sud u Sisku presudom posl. br. Gž-1609/11 od 16. veljače 2012. odbio je žalbu tužitelja u odnosu na odluku o glavnom zahtjevu i zateznim kamatama i u tom dijelu je potvrdio prvostupanjsku presudu. Žalba tužitelja je djelomično prihvaćena u odnosu na odluku o trošku postupka pa je tužitelju naloženo da tuženicima nadoknadi parnične troškove u iznosu od 503.800,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud RH ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, dalje ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 57/11) u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizijski sud nije ispitao osnovanost revizijskog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja vodeći računa o odredbi čl. 385. ZPP prema kojoj nije dopušteno revizijom pobijati drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u reviziji. Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa je presudu moguće ispitati.

 

Premda tužitelj u reviziji ukazuje na apsolutno bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, sadržajno zapravo ukazuje na revizijski razlog bitne povrede odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, a s tim u vezi i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Međutim sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Sud je u ovom slučaju pravilno ocijenio koje su činjenice odlučne za rješenje spora, utvrdio koje su od tih činjenica nesporne, a o spornim činjenicama je izveo dokaze koje je smatrao odlučnim. U sporu radi isplate naknade za korištenje tuđe nekretnine sud je ocijenio da tužitelj nije dokazao pravnu osnovu, pa samim time nije bilo potrebe izvoditi dokaze o visini zahtjeva.

 

Što se pak tiče navoda u reviziji o pogrešnoj naznaci podataka o strankama u sporu napominje se da je prvostupanjski sud zaista u pisanju uvoda presude pogrešno označio imena stranaka, ali je ta očita pogreška u imenima otklonjena Rješenjem posl. br. P-570/2006 od 13. svibnja 2011..

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji ukazuje tužitelj. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporno je i u revizijskom stadiju postupka ima li tužitelj kao vlasnik poslovnog prostora pravo na naknadu štete, odnosno naknadu zbog nemogućnosti korištenja objekta za period od stupanja tuženika u posjed nekretnine 1. prosinca 1996. pa do vraćanja nekretnine tužitelju 19. rujna 2005..

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj vlasnik nekretnine kč. br. 315. zk. ul. 699. K.O. K., koja se u naravi sastoji od gospodarske zgrade-industrijske hale, gospodarskog dvorišta i livade,

- da je do 1991. tužitelj u poslovnom prostoru obavljao djelatnost metaloprerade, te da je 14. lipnja 1991. sklopio Ugovor o zakupu predmetne nekretnine sa zakupcem S. I. Lj. na rok od 15 godina, ali zbog ratnih zbivanja ugovor nije mogao opstati,

 

- da je pravomoćnim i konačnim rješenjem Županije Sisačko-moslavačke, Grad Sisak, Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine Klasa: 372-01/96-01/05 URBR: 2176/01-03-96-2 od 27. lipnja 1996. navedena nekretnina je privremeno preuzeta i dana na korištenje Rimokatoličkoj misiji (B. L.) iz K. G., …

 

- da je poslovni prostor korišten od strane prvotuženika i drugotuženika za vjerske obrede navedene misije,

 

- da je tijekom 2005. tužitelj pregovarao o prodaji prostora prvo i drugo tuženiku ali do konačnog dogovora nije došlo, pa je tužitelj 2005. zatražio od tuženika predaju nekretnine,

 

- da su tuženici postupili po zahtjevu tužitelja i predali mu u posjed nekretninu u svibnju 2005.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su u bitnome našli da su tuženici bili pošteni posjednici predmetne nekretnine sve dok tužitelj nije zatražio predaju. Tuženici su bez odgađanja predali tužitelju nekretninu iz čega sudovi zaključuju da tužitelj nije dokazao pravo na naknadu štete. Također je ocijenjeno da je, kada bi i bio osnovan zahtjev za naknadu štete, nastupila je zastara istekom trogodišnjeg zastarnog roka u odnosu na obračunatu naknadu za period prije 1. siječnja 2003.

 

Tužitelj u reviziji potvrđuje da mu je nekretnina vraćena na njegov zahtjev, ali osporava zaključak nižestupanjskih sudova da su tuženici bili pošteni posjednici predmetne nekretnine na temelju Rješenja Županije Sisačko-moslavačke, Grad S., Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine, pa da zbog toga nisu bili dužni plaćati vlasniku nekretnine naknadu za njezino korištenje. Revident drži da tuženici nisu bili pošteni posjednici bez obzira na pravomoćno i konačno rješenje upravnog tijela, jer po zakonu ne spadaju u krug osoba iz čl. 5. Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom kojima se može privremeno dodijeliti nekretnina. Osporava i zaključak sudova o djelomičnoj zastari tražbine po osnovi naknade za korištenje, jer drži da zastara počinje teći tek nakon predaje nekretnine vlasniku u posjed.

 

Tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava.

 

Vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu preda svoj posjed te stvari, a kod vraćanja stvari pravo vlasnika na naknadu štete odnosno na naknadu zbog nemogućnosti korištenja stvari ovisi o tome je li posjednik stvari bio pošteni ili nepošteni posjednik.

 

Prema odredbi čl. 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne Novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, dalje: ZVDSP) pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

 

U ovom slučaju tuženici su dokazali da su posjedovali tužiteljevu nekretninu kao pošteni posjednici (arg. iz čl. 18. st. 3. i 5. ZVDSP) sve do trenutka kada im je tužitelj podnio zahtjev za predaju stvari. Pored toga tuženici su imali i pravo na posjed sukladno rješenju Županije Sisačko-moslavačke, Grad S., Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine Klasa: 372-01/96-01/05 URBR: 2176/01-03-96-2 od 27. lipnja 1996..

 

Tužitelj revizijom dovodi u pitane zakonitost navedenog rješenja o oduzimanju nekretnine zbog toga što je nekretnina privremeno preuzeta od njega kao vlasnika i dana na korištenje osobama koje ne spadaju u krug osoba iz čl. 5. Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ("Narodne Novine" broj 73/95). Tužitelj je ove prigovore mogao iznositi u pravnom lijeku protiv navedenog rješenja. Nakon što je rješenje postalo pravomoćno i konačno ovaj sud je vezan rješenjem, pa okolnost što je u upravnom postupku eventualno pogrešno primijenjena odredba čl. 5. Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom ne može biti predmetom ispitivanja u ovom sporu.

 

Napominje se da je davanje nekretnina na korištenje privremenim korisnicima na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom i Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine", broj 44/96, 57/96, 124/97, 78/99, 73/00, 87/00, 127/00, 94/01, 88/02, 26/03 - pročišćeni tekst 42/05 i 90/05) bilo u općem interesu i mjere privremenog oduzimanja su učinjene s legitimnim ciljem koji se ogledao u zaštiti napuštenih nekretnina od propadanja i oštećenja, ali i omogućavanju stambenog zbrinjavanja osoba koje su bile raseljene (prognanici i izbjeglice) ili su ostale bez domova uništenih u ratu, a što je bila i obveza Republike Hrvatske sukladno međunarodnim pravnim dokumentima koji reguliraju humanitarno pravo (tako i Ustavni sud u odlukama broj: U-III-195/2006 od 18. lipnja 2008., "Narodne novine" broj 78/08., te broj: U-III-1192/2005 od 25. rujna 2008., "Narodne novine", broj 123/08.).

 

Vlasnicima privremeno preuzetih nekretnina pripada pravo na naknadu zbog nemogućnosti korištenja nekretnina, ali od dana podnošenja zahtjeva za njezino vraćanje u posjed, pa bi tužitelju eventualno pripadalo pravo na naknadu zbog nemogućnosti korištenja nekretnine od dana podnošenja zahtjeva za njezino vraćanje u posjed do ponovnog stupanja u posjed kuće. No, to pravo na naknadu pripadalo bi mu samo u slučaju ocjene da mu je zbog duljine tog razdoblja nametnut prekomjeran teret u odnosu na legitiman cilj zbog kojeg je njegova nekretnina dana na korištenje privremenim korisnicima.

 

U ovom slučaju tužitelj je sam potvrdio da je podnio tuženicima zahtjev za vraćanje nekretnine tek 2005., a tuženici su postupili po zahtjevu i bez odgode predali tužitelju nekretninu u posjed u svibnju 2005. Zato i po shvaćanju ovoga suda tužitelj nema pravo na naknadu zbog nemogućnosti korištenja nekretnine, pa je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjena odredba čl. 164 ZVDSP.

 

S obzirom na to da tužitelj nije dokazao pravnu osnovu za isplatu naknade, revizijski navodi koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o prigovoru zastare tražbine nisu odlučni za rješenje spora.

 

Stoga nisu osnovani revizijski razlozi na koje se pozvao tužitelj, a na ostale revizijske razloge ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti, pa je valjalo odbiti reviziju po čl. 393. ZPP.

 

U Zagrebu, 14. siječnja 2014.