Broj: Rev 2074/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja G. S. iz S. R. Nj., F., …, zastupanog po punomoćnici J. P., odvjetnici iz R., I. G. 5/1, protiv I. tuženika I. V. iz O., …5, zastupanog po punomoćniku B. K., odvjetniku u O., … II. tužene D. B. zastupane po III. tuženika M. B., obadvoje iz O., …, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž-3631/07-2 od 20. studenoga 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. broj P-981/06-8 od 23. listopada 2006., u sjednici održanoj 21. siječnja 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Revizija tužitelja G. S. protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž-3631/07-2 od 20. studenoga 2008. odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev I. tuženika I. V. za naknadu troška davanja odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da Kupoprodajni ugovor sklopljen između I. tuženika kao prodavatelja i II. i III. tuženih kao kupaca od dana 6. studenog 2000. ne proizvodi pravne učinke, odnosno da je isti ništav, te tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nevaljana uknjižba prava vlasništva provedena u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Osijeku u P.U. broj 128 zk. ul. 15702 k.o. O. pod posl. brojem Z-7550/01 od 4. listopada 2001. uz nalaganje povrata u prijašnje stanje upisa, upisom brisanja navedene uknjižbe. Tom presudom odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 – dalje: ZPP) a koja odredbe se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08) podnio tužitelj iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              I. tuženik u odgovoru na reviziju osporava osnovanost revizije tužitelja. Zahtjeva naknadu troška davanja odgovora na reviziju.

 

              II. i III. tuženici nisu davali odgovor na reviziju tužitelja.

 

              Revizija tužitelja nije osnovana.

 

              Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. toga Zakona.

 

              U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbe čl. 392. a. st. 1. ZPP.

 

              Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je navedeni Ugovor sklopljen između I. tuženika kao prodavatelja i II. i III. tuženih kao kupaca ne proizvodi pravne učinke odnosno da je ništav kao i tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nevaljane uknjižbe prava vlasništva II. i III. tuženih temeljem toga Ugovora uz obavezu povrata u prijašnje stanje upisom brisanja uknjižbe povodom tog odgovora.

 

              Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

 

              - da su 6. studenog 2000. godine I. tuženik kao prodavatelj i II. i III. tuženici kao kupci sklopili kupoprodajni Ugovor gdje prodavatelj prodaje,a kupci kupuju u vlasništvo dvosobni stan koji se sastoji od hodnika, sobe, dnevne sobe, blagavaonice, kuhinje, kupaonice, lođe – sveukupne površine 68. m2, te pomoćne podrumske prostorije 8,96 m2, a koji stan se nalazi na drugom katu broj 5 u stambenoj zgradi u O., …, a koja zgrada je sagrađena na kč. br. 655/4 k.o. O. upisana u zk. ul. br. 15702 k.o. O.,

 

              - da je u netom navedenoj zgradi prethodno uspostavljeno vlasništvo posebnih dijelova (da je zgrada etažirana),

 

              - da predmetni stan povezan s 21/100 suvlasnička dijela nekretnine,

 

              - da I. tuženik i II. i III. tuženici u prije navedenom Ugovoru (sastavljenom u pisanom obliku) nisu naveli da prodavatelj prodaje kupcima pored prije navedenog stana i neodvojivo povezan s tim stanom suvlasnički dio predmetne nekretnine, te

 

              - da je predmetni kupoprodajni Ugovor proveden u zemljišnim knjigama.

 

              Suština spornog odnosa stranaka ogleda se u pitanju da li je predmetni kupoprodajni Ugovor protivan čl. 69. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 i 22/00 – dalje: ZVDSP) odnosno da li je isti posljedično tome ništav (čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

 

              Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Prema odredbi 103. st. 1. ZOO-a ugovor je ništav kada je protivan Ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog dobra ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

 

              Nije u pravu tužitelj kada smatra da stan kao vlasništvo posebnog dijela nekretnine ne može biti predmet kupoprodaje.

 

              Prema čl. 66. st. 1. ZVDSP vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo) proizlazi i ostaje neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom (idealnim dijelom nekretnine na kojem je uspostavljeno). Prema st. 2. toga zakonskog članka vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine ovlašćuje suvlasnike na čijem je suvlasničkom dijelu uspostavljeno, da upravljajući tim posebnim dijelom nekretnine umjesto svih suvlasnika izvršava sve vlasničke ovlasti i dužnosti kao da je posebni dio samo njegovo vlasništvo, pa da, ako nije drugačije određeno, čini s tim dijelom i koristi od njega što ga je volja, te svakog drugoga iz toga isključi.

             

              Dakle, iz odredbe čl. 66. st. 2. ZVDSP nedvojbeno proizlazi pravo vlasnika posebnog dijela nekretnine (u konkretnom slučaju stana) da raspolaže tim posebnim dijelom, pa da ga dakle i proda.

 

U pravu je tužitelj kada smatra da je vlasništvo posebnog dijela nekretnine nedjeljivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine, pa da ga se ne može otuđiti (u konkretnom slučaju prodati), a bez da se otuđi i odgovarajući suvlasnički dio nekretnine. Naime, odredbom čl. 69. st. 1. ZVDSP propisano je da vlasništvo posebnog dijela nekretnine je nedjeljivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine, pa da ga se može samo zajedno s njom ograničiti, opteretiti, otuđiti, prenijeti za slučaj smrti i podvrgnuti ovrsi.

 

              No, u konkretnom slučaju kada su tuženici kao stranke predmetnog Kupoprodajnog ugovora samo propustile u tom ugovoru navesti da je predmet toga ugovora i odgovarajući suvlasnički dio nekretnine, te kada među strankama ugovora nema spora da je predmet  ugovora bio i odgovarajući suvlasnički dio nekretnine, da sam taj propust stranka iz ugovora ne znači da je taj ugovor protivan odredbi čl. 69. st. 1. ZVDSP, te da bi posljedično tome bio ništav (čl. 103. st. 1. ZOO-a).

 

              Ugovor o kupoprodaji stana kao posebnog dijela nekretnine bio bi protivan čl. 69. st. 1. ZVDSP, a time ništav u situaciji da je volja ugovornih stranaka bila da predmet ugovora bude samo stan, ali bez odgovarajućeg suvlasničkog dijela nekretnine (što u konkretnom slučaju nije riječ).

 

              Kad je kao predmet kupoprodaje predmetnom ugovoru označen prije navedeni stan, treba smatrati da je predmet tog ugovora i nedjeljivo povezan odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine kojoj taj stan pripada. Naime, iz odredbe čl. 320. st. 2. ZVDSP nedvojbeno proizlazi da se po sili zakona vlasništvo posebnog dijela nekretnine neodvojivo povezuje sa određenim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, sukladno odredbama st. 3. i st. 4. toga zakonskog članka.

 

              Stoga dakle, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 103. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 66. st. 1. i čl. 69. st. 1. ZVDSP, kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Revizijski navodi tužitelja kojima pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica pokušaj je pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjskih presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, takvi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

 

              Kako ne postoje razlozi radi kojih se izjavljena revizija tužitelja, a niti razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

              Zahtjev I. tuženika za naknadu troška davanja odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocijenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije tužitelja.

 

U Zagrebu, 21. siječnja 2014.