Broj: Pž-5475/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Jagodi Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja K. d.o.o., OIB …, K., T. M. Š. 1, kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. L., OIB …, vl. obrta P. iz Ž., V. kraj , kojeg zastupa punomoćnica R. D. D., odvjetnica u K., radi isplate iznosa od 4.248,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Karlovcu poslovni broj P-911/08 od 30. lipnja 2009., 27. siječnja 2014.

 

p r e s u d i o   j e

 

            Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Karlovcu poslovni broj P-911/08 od 30. lipnja 2009. i sudi:

 

            Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ž. K. iz K. poslovni broj Ovrv-135/08 od 17. listopada 2008., kojim je naloženo tuženiku J. L., vlasniku obrta P. iz Ž., Veliki kraj 62, platiti tužitelju K. d.o.o. iz K., Trg M. Š. 1, iznos od 4.248,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje tekućom na iznose:

-       472,00 kn od 31. siječnja 2008.

-       472,00 kn od 1. ožujka 2008.

-       472,00 kn od 26. ožujka 2008.

-       472,00 kn od 26. travnja 2008.

-       472,00 kn od 27. svibnja 2008.

-       472,00 kn od 21. lipnja 2008.

-       472,00 kn od 22. srpnja 2008.

-       472,00 kn od 31. kolovoza 2008.

-       472,00 kn od 22. rujna 2008.

do 30. lipnja 2011., a od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, te u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi trošak postupka u iznosu od 268,40 kn sa zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje od 17. listopada 2008. do 30. lipnja 2011. a od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku osam dana.

 

Obrazloženje

 

            Pobijanom je presudom ukinut platni nalog iz rješenje o ovrsi javnog bilježnika Željka Kaića iz Karlovca poslovni broj Ovrv-135/08 od 17. listopada 2008. kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti iznos od 4.248,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je navedeno u izreci i troškove postupka u iznosu od 268,40 kn te je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka u iznosu od 1.572,50 kn u roku od osam dana. Prema obrazloženju, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu pričuve u visini kako je to određeno međuvlasničkim ugovorom suvlasnika zgrade u Karlovcu, T. M. Š. , u kojoj je tuženik vlasnik poslovnog prostora. Naime, prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ocjenjujući da tužitelj kao upravitelj zgrade nije ovlašten pokretati postupke za naplatu pričuve, već sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima upravitelj je samo nalogoprimac suvlasnika na kojeg se primjenjuju pravila o nalogu, ovlašten je zastupati suvlasnike pred sudom, ali ne i sam pokretati postupke radi naplate pričuve. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st . 1. Zakona o parničnom postupku.

 

            Tužitelj je protiv presude podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Smatra da je sud ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava kada je izveo pogrešan zaključak da upravitelj nekretnine nije aktivno legitimiran zahtijevati isplatu dužne pričuve putem suda, već da su to ovlašteni samo suvlasnici koje upravitelj, ovdje tužitelj, može u tom postupku samo zastupati. Ukazuje na odredbe čl. 93.a u vezi s čl. 375., 378., 379. i 380. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojima je već jasno zauzet stav da je upravitelj aktivno legitimiran pokretati parnicu radi naplate troškova zajedničke pričuve. Stoga smatra da su ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, predlaže žalbu uvažiti i preinačiti pobijanu presudu te platni nalog iz rješenja o ovrsi javnoga bilježnika Željka Kaića iz Karlovca održati na snazi.

 

            Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

            Žalba je osnovana.

 

            Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st . 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („ Narodne novine “ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP), u granicama žalbenih navoda, po čemu je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na bitne povrede postupka iz čl. 354. st . 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava presudu trebalo preinačiti.

 

            Na nesporna utvrđenja da je tužitelj postavio prema tuženiku zahtjev za plaćanje obvezne pričuve za razdoblje od siječnja do rujna 2008., i to kao upravitelj zgrade, prema tuženiku kao suvlasniku zgrade, i to za poslovni prostor u prizemlju površine 94,40 m2 , te da je tužitelj zaračunao tuženiku pričuvu u visini kako je to uređeno međuvlasničkim ugovorom suvlasnika zgrade, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev odbio zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja kao upravitelja zgrade.

 

            Pravilno žalitelj ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („ Narodne novine “ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 146/08, 38/09 i 153/09; dalje: ZV). Pri tome je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 93. st . 2. ZV-a kojom je propisano da je u upravljanju nekretninom upravitelj ovlašten voditi u ime svih suvlasnika nekretnine postupke pred sudom ili drugim tijelima vlasti, što uključuje i ovlasti da opunomoćuje stručne zastupnike za vođenje tih postupaka. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbu čl. 378. st . 5. Zakona o vlasništvu kojim je propisano da upravitelj zastupa suvlasnike u vezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima, ako ugovorom između suvlasnika nije drugačije određeno. Naime, u konkretnom slučaju je i čl. 12. Međuvlasničkog ugovora određeno da je upravitelj ovlašten postupke pred sudom voditi u ime svih suvlasnika nekretnine, što je sukladno citiranoj odredbi čl. 93. st . 2. ZV-a. Pogrešan pravni pristup sastoji se u pravnom shvaćaju prvostupanjskog suda da u toj situaciji upravitelj ima položaj nalogoprimca i da u tom smislu može samo zastupati suvlasnike zgrade, a da stranke u postupku mogu biti samo suvlasnici zgrade, a ne sam upravitelj.

 

            Pri tome žalitelj pravilno ukazuje i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, koje su na temelju odredbe čl. 31. st . 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („ Narodne novine “ broj 49/02-pročišćeni tekst) obvezne i za sudove, kao i za sva ostala tijela državne vlasti i lokalne i područne samoupravne. Naime, iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, pa tako odluke poslovni broj
U-III-3671/03 od 28. lipnja 2006., ali i odluke poslovni broj U-III-3695/10 od 10. studenoga 2011., nedvojbeno proizlazi da se na temelju odredbe čl. 92. st . 2. ZV-a upravitelju zgrade ima priznati aktivna legitimacija za vođenje postupka radi naplate zajedničke pričuve, jer je upravo odredbom čl. 93. st . 2. ZV-a upravitelj ovlašten pred sudom voditi postupke radi naplate zajedničke pričuve.

 

            Kako je pravilnom primjenom citirane zakonske odredbe valjalo ocijeniti da je upravitelj aktivno legitimiran za pokretanje ove parnice, a nisu osnovani ostali prigovori koje je tuženik iznio tijekom postupka, to je presudu valjalo preinačiti. Naime, osim neosnovanog prigovora stvarne nenadležnosti trgovačkog suda, što je prvostupanjski sud pravilno obrazložio, nije ostvaren niti prigovor zastare potraživanja, jer iz spisa proizlazi da je tužitelj pokrenuo postupak radi naplate pričuve iz razdoblja od siječnja do rujna 2008. prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnijetim 17. listopada 2008. Kako se radi o povremenim potraživanjima koja dospijevaju mjesečno, propisan je trogodišnji zastarni rok odredbom čl. 226. st . 1. Zakona o obveznim odnosima („ Narodne novine “ broj 35/05 i 41/08). Proizlazi da je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnijet unutar zastarnog roka od tri godine pa da prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

 

            Ovdje valja reći da je tuženik u sporu male vrijednosti na ročište za glavnu raspravu, dakle, nakon zaključena pripremnog ročišta iznio i činjenicu da je treća osoba platila utuženo potraživanje, no, međutim, tu činjenicu, s obzirom na odredbu čl. 461.a st. 2. ZPP-a nije moguće uzeti u obzir jer je nakon zaključenja prethodnog postupka nastupila prekluzija prava na iznošenje novih činjenica u postupku u sporu male vrijednosti.

 

            Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a presuđeno kao u izreci. Odluka o zateznim kamatama utemeljena je na odredbi čl. 29. st . 2. ZOO-a.

 

U Zagrebu 27. siječnja 2014.